Tko je posjetio Veliku Britaniju, a nije se fotkao kako „telefonira“ u crvenoj telefonskoj govornici – neka baci prvi kamen. Uostalom, to je i 90 posto njihove svrhe danas kada su im mobiteli oteli poslove.

Danas ove relikte iz prošlosti viđamo uglavnom u starim filmovima i serijama, ali dio njih ostao je na britanskim ulicama, pa i šire. Otkrivamo neke zanimljivosti o njima, te o tome gdje žive i što rade danas.

K kao kiosk

Njihov izgled osmislio je Sir Giles Gilbert Scott, arhitekt koji je dizajnirao mostove, crkve, kuće, knjižnicu Sveučilišta u Oxfordu i Cambridgeu te katedralu u Liverpoolu. No, bez obzira na sva monumentalna zdanja, ostao je upamćen po najmanjem od svih – telefonskoj govornici.

Govornica je imala nekoliko oblika kroz povijest, a svi su imali naziv K kao Kiosk (K1, K2, K3, pa sve do K8). One koje mi poznajemo s razglednica i suvenira su modeli K2 i K6.

K2 nastala je 1920-ih, potpuno crvene boje kako bi bila lakše uočljiva na ulicama. K6 dolazi desetak godina kasnije kao manja verzija K2.

Nisu svi bili fanovi crvene – u nekim kvartovima stanovnici su se žalili i tražili manje upadljivu boju pa su ih bojali u nježnije tonove ili im postavljali bijele i crne modele. Ironično, sada ih opet farbaju u crveno, kada je telefonska govornica postala jedan od najpoznatijih simbola nacije i uspomena na neka minula vremena.

Pomalo bizaran podatak jest taj da je ideja za „krov“ govornice došla od kupole grobnice Johna Soanea, poznatog arhitekta koji ju je izgradio za svoju pokojnu ženu.

Govornice su često služile i kao mjesta za oglašavanje raznih eskort-agencija. Djelatnici londonske gradske čistoće ponekad su „proste“ letke čistili sa podova govornice metlom poput lišća.

Britanci su govornicu proširili na kolonije i bivše teritorije, pa ih danas možete vidjeti i na ulicama Malte, Novog Zelanda, Barbadosa, Cipra i Gibraltara.

Na putu prema dolje

Iako su se 1960-ih pojavile nove verzije govornica, u nježnijim nijansama crvene (boje makovog cvijeta) s većom površinom stakla, nikad nisu dosegle slavu i status svojih prethodnica.

Konačan udarac ovim simbolima nacije zadali su, ironično, Konzervativci za čijeg mandata je počeo proces privatizacije državnih tvrtki. U rebrendiranju govornica u British Telecom najavljena je promjena boje iz crvene u žutu. Uznemirili su se svi, od javnosti do medija i dijela Parlamenta.

Na kraju je obojano jedva stotinjak govornica u sklopu „eksperimenta“, a vrijeme je uzelo svoje. Ostale su pale u zaborav i počele gubiti bitku s modernijim sredstvima komunikacije. Neke su obnovljene i puštene u prodaju, a otkupili su ih Britanci koji su ih koristili… pa, za svašta - čak i kao tuš kabine.

Nov život starih govornica

Nekad ih je bilo oko 70 000, a na ulicama Velike Britanije danas „živi“ još oko 10 000 crvenih telefonskih govornica, od kojih je većina samo „za ukras“ i ne možete ih koristiti.

Bila bi šteta da jedan od simbola zemlje samo tako padne u zaborav, a opet je preskup za održavanje samo da bi stajao na ulicama za potrebe turista i njihovih foto-sessiona. Stoga su govornice dobile nešto drugačiju, možda čak i ljepšu svrhu.

Neke od njih postale su male ulične knjižnice iz kojih možete uzeti knjige koje vam se sviđaju, a donirati one koje vam više ne trebaju ili ih želite pokloniti. U nekima se nalaze defibrilatori, svojevrsni elektrostimulatori za osobe koje dožive iznenadni srčani zastoj.

Neki umjetnici iskoristili su ih kao svoj atelijer u kojem slikaju razglednice i slike, izrađuju suvenire i sl., prodavači šešira kao svoj vlastiti ulični ormar, cvjećari kao cvjećarnu, kuhari kao frižider ili policu s hranom za ponijeti. U nekima možete uživati kao u privatnom diskoklubu a u nekima popraviti mobitel.

Kada bi „zidovi“ crvenih govornica mogli pričati o vremenima koja su preživjeli i pričama kojih su se naslušali, bili bi to romani bestselleri. Upravo zato postoje i brojne inicijative za obnovu i očuvanje ove kulturne baštine, a mi se nadamo da će uspjeti u svom naumu.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju