„Nostalgija, nostalgija, niz dušu krenulaaaaa…“, pjevao je devedesetih Magazin u svom velikom hitu. E pa, po prirodi smo kao vrsta dosta nostalgični, i često mislimo kako je "nekad bilo bolje“. Nije bitno o čemu se točno radi – načinu života, nogometu, kvaliteti odjeće, za nekim prošlim stvarima žalimo li ga žalimo. E pa, kad je riječ o hrani i piću, i sam sam rado kupovao neke sladolede, kekse i slično, a danas su tek uspomena i više ih se ne može nabaviti. Realno i bolje da je tako, jer da ih probam 2025., možda bih se i razočarao, a ovako mi u sjećanju ostaju kao nešto fino i ukusno. Pa, krenimo redom.
Sladoled u lopti
Ako se ne varam, proizvodio ga je Ledo, a kako sam kao dijete bio lud za svim što ima veze s nogometom, tu je spadao i ovaj sladoled. Sjećam se tog jednostavnog plastičnog pakiranja, uz koje je išla i plastična žličica (moram priznati ovom prilikom da mi takve jednokratne žličice i slamke fale) i gdje si podigao jednu „kockicu“ lopte i uživao u okusu čokolade ili vanilije. Sa sladoledom je dolazila i sličica (doduše, nisam siguran da li u svim edicijama), pa si tako mogao dobiti i nekog Šukera, Ronalda (onog „originalnog“) i slične junake zelenih travnjaka…
Sok Bony
Od silnih, a nipošto zdravih voćnih sirupa, u glavi mi je – Bony. Taj sok imao je više okusa, a meni je u glavi ostao neki „tamni“ (vjerojatno višnja). No, kako razmišljam, ovdje mi fokus nije bio toliko na samom okusu, već me fasciniralo da si uz Bony dobivao i malu vrećicu u kojoj se nalazila voda, predviđena da je staviš u zamrzivač i dobiješ led. Da, danas zvuči bizarno, ali djecu devedesetih svašta je veselilo…
Keksi Harmonija
Sjećanje mi kaže da ih je proizvodio Kraš, i bome, i sad mi se vrati osmijeh kad se sjetim zadovoljstva kad ih nađem skrivene u nekoj ladici (da, slatko sam tamanio toliko da ga je bilo potrebno skrivati od mene). Okusa su bila dva – kokos i lješnjak, s tim da mi sjećanje govori da sam prednost davao kokosu. Bili su manjeg, okruglog oblika, i unutra punjeni finom kremom.
Čokolada Runolist
Na ove sam znao nalaziti i kasnije u raznim oblicima, ali jako dugo nisam vidio ono pakiranje gdje je potrošeno papira i papira… Mislim na male čokoladice, kojih je obično u čokoladi od 100 grama bilo cca 20. Svaka je bila zasebno pakirana, a sjećam se da su kod mene nestajale brzinom munje, i da dok sam „proždirao“ jednu, već sam otvarao drugu. Mislim da mi je i ovdje više u glavi ostao taj osjećaj zadovoljstva dok uživam u čokoladicama u taj način, nego sam okus mliječne čokolade.
Kinder Lada
I za kraj, ostavljam apsolutno najdraži proizvod (kako meni, tako i mnogima koje znam) kojeg više nema – Kinder Ladu! Iako Ferrero proizvodi Kinder slastice, spletom okolnosti Kinder Ladu je proizvodila Podravka. I danas me doma na nju podsjećaju zdjelice s kravicom (nevjerojatno koliko traju), a bome, sve do nedavno sam imao i šalice s Pink Pantherom i Disneyevim junacima. A onaj božanstveni okus, ona podjela na crnu i bijelu čokoladu… Definitivno, od svega nabrojanog, najviše bih volio da opet mogu probati Kinder Ladu.
Hrana koju se ne isplati kupovati: Popis precijenjenih namirnica koje koštaju više nego što vrijede
