Bogat vitaminima A i B, kalcijem, magnezijem i cinkom, odličan diuretik, daje brašno koje možete koristiti u kolačima… Prema predaji ga je sveti Ivan koristio umjesto kruha u pustinji (otuda naziv "kruh svetog Ivana"), a na Mljetu ga zovu "mljetskom bananom".
Na naša područja stigao je s Bliskog Istoka tj. iz Sirije i Palestine, a proširio se diljem Mediterana.
Rogač je prava mediteranska biljka - voli suhu zemlju, terasasti teren uz more i može rasti u "nehumanim" uvjetima. Po tom "ukusu" je sličan maslini i smokvama kraj kojih često raste. Također, vrlo je otporan na vrućine, suše, pa čak i požare.
Naime, on je teško zapaljiva biljka i nakon izbijanja požara brzo se obnavlja. Zbog toga u mediteranskim zemljama (čija mu klima paše) možete vidjeti posađene redove rogača koji služe kao brana od vatre u slučaju izbijanja požara. Požarima na ruku idu upravo i borove šume, tj. alepski bor koji lako gori i širi vatru.
Primjerice, sade ga u španjolskim selima, na talijanskim i portugalskim obalama, duž Izraela gdje su nakon velikih požara posljednjih godina počeli saditi pojaseve rogača. U Libanonu su također manje lokalne organizacije pokrenule inicijativu sadnje rogača baš kako bi zaštitile šume i umanjile štetu koje mogu prouzrokovati požari.
Prije nekoliko godina u Hrvatskoj smo mogli čitati o inicijativi pokrenutoj na Pelješcu, a koja se tiče sadnje rogača. Ovaj potez bio je inspiriran velikim požarima 2015. godine, naročito na području Pelješca i Korčule koji spadaju u naše najšumovitije (polu)otoke. U Komiži se već godinama održavaju Dani rogača, kao posveta biljci koja je othranila generacije otočana i kako bi nove generacije shvatile važnost ovog ploda.
Što reći nego da je rogač zlata vrijedan! I doista, to potvrđuje i podatak da je upravo mjera za karat zlata došla od sjemenke rogača. Još od antike sjemenka rogača je služila kao mjerilo pri vaganju zlata. Zrno rogača zvalo se keration – iz čega je izvedena riječ karat.
