Čovjekova potreba da pod zemljom ili u njoj uredi nešto što mu olakšava život zapravo je starija i od njega samoga. Već su praljudi živjeli u špiljama, a i iskopavali su zemlju kako bi ih produbili, proširili ili produžili. Sve velike drevne civilizacije imale su razvijene metode tuneliranja – za navodnjavanje, odvodnjavanje, rudarenje ili promet.
Podzemni tuneli nisu novost
U Babilonu su se tuneli redovito koristili za navodnjavanje, a pješački tunel obložen opekom, izgrađen ispod rijeke Eufrat kako bi povezao kraljevsku palaču s hramom dug u trećem tisućljeću prije Krista, dug gotovo čitav kilometar, vjerojatno je najstariji te vrste za koji danas znamo. Za potrebe njegove izgradnje rijeka je skrenuta iz svoga toka tijekom sušne sezone, pa kasnije ponovno u njega vraćena.
Egipćani su koristili razvijene tehnike rezanja stijena i nerijetko su ukopavali hramske prostorije ispod zemlje, a hramovi potpuno unutar stijena nisu bili rijetkost ni u Etiopiji ili Indiji. Prvi tunel čiji je inženjer poznat iskopan je na otoku Samosu u Staroj Grčkoj. Bio je to Eupalinos de Megara koji je 530. godine prije Krista na ovaj način opskrbio vodom glavni grad otoka.
U rimsko doba građevina je – općenito – cvala. Intenzivno su se gradili i tuneli raznih vrsta i namjena - za rudnike, vodoopskrbu, kanalizaciju, odvodnju, ceste, katakombe, a rekorder toga doba bio je Claudijev tunel po jezerom Fucino. I ne samo toga doba jer je gotovo dvije tisuće godina nosio i titulu najdužeg.
(Ne)sretno!
U srednjem vijeku napredak je u svakome smjeru – pa tako i podzemnom – stao, barem u Europi, izuzev ponegdje razvoja rudarstva, a u renesansno doba, novi se čovjek posvećuje i novim metodama tuneliranja. Poznati su urbanistički projekti Leonarda da Vincija u kojima razrađuje ideju probijanja planina kako bi se voda dopremila – na drugu stranu. U osamnaestom stoljeću počinju se graditi tuneli u modernom smislu.
Može se primijetiti da se na sigurnosne – prije svega ventilacijske funkcije tunela mnogo više počelo paziti otkako ih prokopavaju slobodni ljudi, a ne robovi. Umjesto točno propisanog broja i određene udaljenosti otvora, nekada se, tek reda radi, na ulazu malo mahalo krpom. Na izgradnji tunela, bilo koje vrste i namjene, kroz povijest je poginulo nebrojeno mnogo ljudi (i kanarinaca), a neka od tih stradanja, da se vratimo na babilonske tunele s početka teksta, vjerojatno su opisana i kao ona apokaliptička u biblijskoj knjizi "Otkrivenja".
Verona bez gužvi: "Romantični biser koji nismo planirali ovoliko zavoljeti"
