Na povratku iz Venecije odlučili smo malo produžiti put i skrenuti prema unutrašnjosti kako bi barem jedan dan istražili Veronu – nismo znali što nas očekuje, a ostali smo oduševljeni.
Vožnja od Venecije do Verone traje otprilike sat vremena i sasvim je ugodna, bez stresa i prometnih čepova. Bio je to spontan odabir – planirali smo samo prošetati, možda usput popiti kavu i nastaviti dalje. No kako to obično biva s talijanskim gradovima, Verona nas je uhvatila nespremne i očarala već na prvi pogled.
Ono što nas je prvo iznenadilo bila je – tišina. U usporedbi s Venecijom, gdje je gužva pravilo, Verona djeluje gotovo prazno. Ulica ima dovoljno dašaka života da grad ne djeluje uspavano, ali istovremeno ima prostora za disanje, za promatranje predivne arhitekture, hodanje bez naguravanja i fotkanje bez da čekate na svoj red.
Najveća gužva – očekivano – bila je pred poznatom Julijinom kućom. Turisti su se tiskali ispred ogradice s brončanom statuom, mnogi pokušavajući dotaknuti Julijinu dojku "za sreću u ljubavi", drugi stoje ispod balkona i fotografiraju se sa svojim "Romeom" ili "Julijom".
Iako cijeli taj prizor ima dozu kiča, ne može se poreći njegov šarm. Balkon je mali, kameni, s pogledom na dvorište, a sama kuća (Casa di Giulietta) može se posjetiti i iznutra. Zidovi prolaza prekriveni su porukama ljubavi, žvakaćim gumama i inicijalima – spontana galerija emocija koja podsjeća koliko ljudi traže nešto što će ih podsjetiti da su voljeni.
Ako vas privlače stare priče i simbolika ljubavi, obavezno ponesite komadić papira i olovku – jer u dvorištu ispod Julijinog balkona se nalazi poseban poštanski sandučić. U njega možete ubaciti vlastito pismo upućeno Juliji, baš kao što su to desetljećima činili ljudi iz cijelog svijeta.
Odmaknete li se samo par minuta hoda dalje, dobit ćete potpuno drugačiju Veronu. Arena di Verona, rimski amfiteatar star gotovo 2000 godina, dominira glavnim trgom i još uvijek se koristi za kulturna događanja. Impresivno je stajati unutar njezinih kamenih krugova i zamisliti sve ono što se ondje događalo kroz stoljeća. Ulice koje vode od arene prema rijeci Adige prepune su povijesti – i ono najljepše, bez pretjerane komercijalizacije.
Razlog za ponovni dolazak
Upravo smo u jednoj takvoj šetnji naletjeli na VeronAntiquaria, najveći sajam antikviteta u Veroni koji se održava svake prve nedjelje u mjesecu. Smješten između Porta Leoni i trga San Zeno, ovaj sajam izgleda kao muzej na otvorenom. Stolovi puni porculana, srebrnog pribora, starih satova, knjiga, vinila, vintage plakata i unikatnih predmeta iz svih krajeva Italije – sve to u ulicama koje same po sebi odišu starinom. Prodavači su srdačni, spremni na priču i cjenkanje, a svaki predmet nosi neku priču. Kupili nismo ništa jer nam je auto bio već prekrcat, ali kao ljubitelji buvljaka ovdje smo ostali zaista impresionirani. Sajam nije prenapučen i lako se može provesti sat ili dva samo razgledavajući, slušajući razgovore i upijajući atmosferu.
Jedna od najdojmljivijih lokacija koju smo posjetili bila je tvrđava Castelvecchio, čija monumentalna gotička arhitektura i masivni crveni zidovi svjedoče o vojnoj moći Scaligerove dinastije. Iako danas služi kao muzej, sama šetnja po njezinim zidinama i preko mosta Ponte Scaligero dovoljna je da osjetite duh srednjovjekovne Verone. Most je posebno impresivan – ne samo zbog svoje strukture nego i zbog pogleda na rijeku Adige koji nudi, uz savršeno mjesto za predah i fotografiju.
I dok smo nastavili lutati, otkrili smo Piazzu delle Erbe – šareni trg koji je nekada bio rimski forum, a danas je jedno od najživljih mjesta u gradu. Ovdje se miješaju štandovi s voćem i suvenirima, renesansne fasade i vrtoglavo visok Torre dei Lamberti, s kojeg se pruža panoramski pogled na grad. Uspon na toranj pruža možda i najbolji osjećaj orijentacije – vidi se rijeka, arene, trgovi, uske uličice i savršena ravnoteža povijesti i suvremenosti.
Naš kratki izlet u Veronu bio je dokaz da ponekad gradovi koji se nalaze "usput" mogu ostaviti najdublji dojam. Bez razvikane pompe, bez prenapuhanih očekivanja – Verona nas je osvojila svojom mirnoćom, skladom i šarmom koji nije umjetan, već stvaran. A sajam antikviteta? On nam je dao razlog više da planiramo povratak u grad. Jer prava romantika, pokazalo se, nije u Julijinom balkonu – već u svakodnevnim sitnicama koje ovdje čine savršeni spoj prošlosti i sadašnjosti.
Boškinac na Pagu: Fine dining meni zbog kojeg i skeptici postaju stalni gosti
