Koliko nam je dobrih stvari došlo iz Irske: Guinness pivo, stroj za destilaciju viskija, Liam Neeson… Ali i jedna dobra stara povijesna metoda borbe – bojkot. Štoviše, sam bojkot dobio je ime po klasnom i nacionalnom neprijatelju irskog naroda.
Sve je počelo nakon Velike irske gladi koja je zavladala otokom 1840-ih godina. Usjevi su ponovno počeli propadati, a zemljoposjednici su izbacivali sa zemlje one poljoprivrednike koji nisu mogli zarađivati tj. plaćati najam. Tek što su izašli iz jedne krize, već su bili u drugoj.
Situacija je eskalirala 1879. godine kada su pobunjeni poljoprivrednici pokrenuli Rat za zemlju, usmjeren protiv cijena i deložacija koje su smatrali nepoštenima. Slično našoj Seljačkoj buni iz 16. stoljeća, formirali su tzv. Zemaljsku ligu i iznijeli svoje zahtjeve, u nastojanju da se feudalni sustav vlasništva uredi drugačije ili potpuno zamijeni nečim novim i pravednijim.
Cancel kultura feudalnog doba
Jedna od uputa koje su davali svojim prijateljima i sugrađanima bila je ta da se uopće ne druže niti pozdravljaju one ljude koji zauzmu mjesto poljoprivrednika koji je izbačen s farme. Netko tko je u stanju iskoristiti tuđu nesreću, ne zaslužuje imati prijatelje.
Stanovnici okruga Mayo poslušali su ovu direktivu, a „cancel kulturu“ svoga doba najviše su usmjerili prema jednom agentu za zemlju koji se zvao Charles Cunningham Boycott. Ovaj Englez nastanio se nekoliko godina ranije u Irskoj, gdje je i sam posjedovao zemlju od 600 hektara površine na kojoj je radilo stotinjak farmera koji su je zakupili.
I baš poput našeg omraženog feudalca Franje Tahyja, Boycott je svoje radnike loše plaćao i maltretirao. Njihovo nezadovoljstvo načinom na koji ih je tretirao dovedeno je do vrhunca kada je 1880. godine odbio njihov zahtjev za povećanjem plaća, a potom pokušao izbaciti neke zemljoradnike koji su zagovarali niže najamnine.
Kada je u njegovo ime 17 lokalnih policajaca krenulo u „raciju“ po selu, ljudi su ih počeli gađati kamenjem, blatom, pa čak i gnojivom. Potom su opkolili njegovo imanje i naveli ostatak njegovih radnika na štrajk, te ga kroz sljedećih nekoliko tjedana kolektivno izopćili iz društvenog života zajednice.
Slučaj koji je zahtijevao novu terminologiju
Očajan i stjeran u kut, Charles je pisao pismo The Timesu u kojem se žalio da njegovi radnici primaju prijetnje, a njegovo imanje je postalo meta vandalskih napada i provala. Za sve je optužio lidere Zemaljske lige iako su oni negirali da su utjecali na zastrašivanja i vandalizam.
Cijela ova kampanja bila je popraćena u britanskim medijima – štoviše, toliko je zaintrigrirala javnost da su novinari dolazili u Irsku kako bi se osobno uvjerili i podnijeli izvještaje o tome što se događa. Pritom se cijeli slučaj koristio u propagandne svrhe u sukobu Britanaca i Iraca, a rezultiralo je pružanjem pomoći nesretnom Charlesu.
Na imanje je stiglo oko 50 muškaraca koji su čuvali imanje i radnike, te brinuli da sadnja i berba prođu bez problema. Britanske vlasti je slanje pomoći koštalo oko 10 000 funti, a rezultat je bio profit od usjeva vrijedan oko 500 funti.
U konačnici je Charles Boycott odustao od života u Irskoj, spakirao kofere i napustio zemlju, a iza sebe ostavio kaos u zajednici i nov izraz u rječniku.
Novinari su u nastojanju da opišu situaciju u kojoj se našao pokušavali smisliti novi izraz. Ostracizam – metoda stare Atene u kojoj bi se građanina protjeralo iz grada i isključilo iz društvenog života – nije bio prikladan jer su smatrali kako prosječan seljak ne razumije što ta riječ znači.
Stoga su se složili kako bi izraz koji najbolje opisao situaciju bio – bojkotirati. I bi tako.
