Definicije ženske ljepote variraju diljem svijeta – Maori će odabrati žene koje imaju crno ili tamnoplavo tetoviranu bradu i usne. Kinezi su davali prednost malim stopalima zbog čega su se djevojčicama vezala stopala i lomile kosti.
Kod žena plemena Mursi u Etiopiji ploče za usne uobičajeni su ukras zbog kojeg se obično uklanjaju prednja dva zuba, a što je ploča veća, žena se smatra privlačnijom. Rastezanje ušiju pomoću utega popularno je i kod muškaraca i kod žena u Južnoj Americi i Africi sve dok se resice ne produže gotovo do ramena. Žene na Tajlandu, u Japanu i Kini koriste proizvode za izbjeljivanje kože kako bi bile što ljepše, a na Mauritaniji nažalost i dalje postoji trend prejedanja jer se pretile žene smatraju ljepoticama.
"Ako žena nije debela muškarci ovdje je neće niti pogledati. Vitke žene ne privlače muškarce, a pretile se smatraju najljepšima. No postoje muškarci kojima ljepota nije toliko važna, koliko dobrota“, ispričala je Mauritanka za videoputopis koji je snimio Talijan Giuseppe Bertuccio D’Angelo da bi svijetu pokazao kako žive žene i djevojke u toj afričkoj državi na zapadu kontinenta.
Prisilno prejedanje
Praksa prisilnog prejedanja djevojčica za brak, ondje poznata kao leblouh, još uvijek se prakticira u nekim ruralnim dijelovima zemlje. Djevojčice od pet do devet godina moraju otići od kuće da bi ih se prisililo na prejedanje. Starije žene, tete ili bake daju im ogromne količine hrane – djevojčice na dan obično trebaju pojesti dva kilograma prosa pomiješanog s dvije šalice maslaca i 20 litara devinog mlijeka. Cilj je da djevojčice od 12 godina imaju oko 80 kilograma.
Jeziva tradicija seže još u vrijeme kada se u Mauritaniji živjelo nomadskim životom. Što je muškarac bio bogatiji, to je njegova žena manje radila – poželjno je bilo da cijeli dan mirno sjedi u šatoru dok su robovi obavljali kućanske poslove.
Stari berberski stihovi hvale tebtath (strije) kao dragulje. Čak se i danas lekhwassar (debljina oko struka) veliča, a djevojke nakon tovljenja stječu status mbelha. Uče ih sjediti u položaju lotosa, tiho pričati i koristiti pribor za jelo. Takva praksa se također provodi izvan Mauritanije, u sjevernom Maliju i ruralnom Nigeru, kao i sjevernom Kamerunu.
