Prošlo je više od 12 tisuća godina otkad su ljudi otkrili sol. Od tog trenutka sol se duboko ukorijenila u našu kulturu i gospodarstvo, a kroz povijest imala je velik utjecaj na društvene odnose i politički razvoj mnogih država.

Kinezi su na nju uveli porez, rimskim vojnicima služila je kao plaća, a dugi niz godina služila je i kao sredstvo plaćanja. Čak su Englezi u svom jeziku zadržali naziv za plaću, "salary".

Otok Pag oduvijek je imao izvrsne uvjete za proizvodnju soli, a južno od istoimenog grada nastala je naša najveća solana. Prostrana plitka laguna omeđena je brdima s istočne i zapadne strane, a nepropusno tlo od ilovače i gline, u kombinaciji sa specifičnim klimatskim uvjetima, odlična su podloga za dobivanje kvalitetne soli.



Sama proizvodnja soli na otoku Pagu prvi put se spominje 999. godine, u oporuci u kojoj kćer zadarskog tribuna ostavlja dijelove solane samostanu sv. Krševana. Iako ne postoje točni podaci kada se sol počela brati na Pagu, za vjerovati je da je to bilo puno prije 999.

Kako je sol u ono doba bila izuzetno cijenjena te je vrijedila isto, ako ne i više od zlata, tako su solane duž hrvatske obale stalno bile na meti osvajača. Međutim, solane na Pagu uvijek su bile u vlasništvu otočana.

Paška solana svoj najveći napredak bilježi tijekom 14. stoljeća, kada na vlast dolazi ugarsko-hrvatski kralj Ludovik I. Anžuvinac. On ulaže znatna sredstva u unapređenje proizvodnje soli, čime se postiže veliki kapacitet proizvodnje i samim time izvoz postaje sve veći.

Dolaskom Mlečana u posjed cjelokupne Dalmacije, mijenja se i važnost Paške solane. Sol je Mlečanima predstavljala iznimno važan i skup proizvod te su ju nastojali proizvoditi gdje god su stigli. Oni se nisu previše uplitali u samu proizvodnju, ali su unatoč tome zadržavali visokih tri četvrtine za sebe, dok je samo četvrtina ostajala otočanima.

Tako je bilo sve do 18. stoljeća kada se zabranjuje proizvodnja soli u većini dalmatinskih solana. Pag je zadržao svoju proizvodnju, a zanimljiv je podatak da su se za plaćanje, umjesto soli, počele koristiti priznanice u njezinoj protuvrijednosti. Tako je Pag, odnosno Hrvatska, u ono vrijeme bila jedna od rijetkih zemalja koje su uvele vlastiti novac kao sredstvo plaćanja.



S padom Venecije ovo područje spada pod austrijsku vlast i tu počinje novi razvoj solane. Početkom 20. stoljeća austrijska vlast otkupljuje solane od privatnih vlasnika kako bi mogla sagraditi nove, suvremene, s kapacitetom od 6 tisuća tona godišnje. Danas se solana prostire na ukupno 258 hektara površine, a godišnje se ovdje ubere oko 20 tisuća tona soli. Sol se uvijek brala ručno. Bio je to težak i mukotrpan posao, ali otočani su ga radili s velikim ponosom.

Zbog soli su Pažani često ratovali, ali su zbog nje i dobro živjeli. Bijelo zlato i danas je jedan od važnijih proizvoda s otoka, ali i turistički potencijal koji svake godine privlači sve više posjetitelja. U samom gradu Pagu smješten je Muzej soli, koji se zapravo nalazi u bivšim skladištima u kojima se ona čuvala. Ovdje možete vidjeti alate i oruđa kojima se u prošlosti vadila sol i transportirala do skladišta te se upoznati s težačkim načinom života ljudi koji su od nje živjeli.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju