Sydney. Grad koji će vam vjerojatno prvi pasti na pamet kad netko spomene Australiju. Koliko ste samo puta vidjeli na televiziji ili na razglednicama dva najpoznatija simbola, ne samo Sydneya, već i cijele zemlje, Opera House i Harbour Bridge. Grad u kojem se osim autobusa, vlakova, bicikala i ostalih pomagala, kao prijevozno sredstvo koristi trajekt. I vozite se od kvarta do kvarta trajektom. Pa gdje toga ima?



Grad u kojem usred dana zalutaš, pa se nađeš u jednoj ulici na partyu. Ljudi sjede nasred ceste, jedu, piju i uživaju uz zvukove muzike na svakom koraku. Nešto što se ne vidi svaki dan.



Nakon 16 kišnih dana na farmi, odlučila sam da je vrijeme za malo sunca i sjela na vlak prema Sydneyu. Put je otprilike ovako izgledao: 9 sati prejedanja grickalicama kako bi mi vrijeme što brže prošlo. Na kolodvoru me dočekalo dvoje predivnih ljudi koje sam upoznala kad sam živjela u Dublinu. Iako sam planirala da Sydney bude moj prvi pokusni grad za couchsurfing, prihvatila sam njihov poziv.

I evo ga, nakon besane noći, došlo je i moje prvo jutro ikad u Sydneyu. Prioriteti su prioriteti i prvo idem vidjeti dvije najveće ikone Sydneya: Operu i Harbour Bridge. A putem do tamo vodila me lagana šetnja kroz grad i, pred kraj, kroz divne botaničke vrtove Sydneya.

Nakon jedno 40 minuta pješačenja od stana odjednom sam u daljini vidjela more. Znala sam da je Opera tamo negdje. Ushićeno sam koračala onih zadnjih par koraka prije nego što sam je ugledala. I kad je napokon provirila, nisam mogla vjerovati da sam napokon tu. Moja vlastita, suncem okupana razglednica. Bilo je apsolutno prekrasno, iako je izgledalo drugačije nego na fotografijama.



Sydney Opera House, najpoznatija ikona Sydneya, dovršena je 1973., a trebalo je 14 godina i 10 tisuća radnika, a konačni trošak se popeo na vrtoglavih 102 milijuna dolara, što je bilo 14 puta više od predviđene cijene.



Sestrinski svojevrsni spomenik, Harbour Bridge, završen je 1932. i trebalo je 272 tisuća litara boje samo za prvi premaz.



Osim što ga možete prehodati, možete se i kao dio turističke atrakcije popeti na vrh, ali to će vas koštati otprilike od 250-350 australskih dolara, odnosno 1200 do 1800 kuna, ovisno u koje doba dana se penjete. Ako imate viška novaca, svakako isprobajte, a ako ne, uvijek ga možete besplatno prehodati. Kao ja.



Međutim, možda najbolji pogled na Sydney pruža se s vrha tornja u centru Sydneya. Takozvani Sydney Tower Eye ili Westfield nalazi se na 250 metara i ima pogled od 360 stupnjeva. Na vrhu tog tornja nalazi se restoran koji radi na principu platiš i jedeš koliko hoćeš dok se restoran lagano pomiče. Izbor hrane je bio na vrhuncu, a tad sam prvi put probala klokanovo meso. Pogled na grad, luku, a u daljini i na poznate Blue Mountains, bio je nešto nevjerojatno. Moglo se vidjeti kako dan polako prelazi u suton, a suton u noć.


E sad, moj prvi dan istraživanja Sydneya i kako to biva u najgorim trenucima, mobitel mi se ugasio. Taj dan bar jedno tri puta. Punila sam ga na sve načine, na vanjski punjač, u trgovini elektronskom opremom i na kraju u veličanstvenoj Operi, na jednom pultu pri ulazu u dvoranu. Evo nas, Elvis, porijeklom Grk, Brandon, Australac koji je prošle godine bio u Hrvatskoj i jedna blesava Hrvatica.



Kako smo se samo napričali i nasmijali. U jednom trenu vidim sebe kako sjedim na klupici, oni pričaju s nekim gostima i samo zastanem na tren. Tu sam na mjestu koje sam prije samo viđala u filmovima i pokojoj razglednici, sjedim i ćakulam sa zaposlenicima kao da se znamo godinama… Bože, što je život neobičan!

I sad bi ja trebala kupiti novi mobitel, a opet, s ovim svojim starim kršom, tko zna kakve me još neobične situacije čekaju. Najgluplje od svega je, i ovo sama ne mogu vjerovati, jest da ih nisam ni upitala mogu li vidjeti dvoranu u kojoj se održavaju koncerti. Facepalm trenutak.

Ti dečki nisu bili jedini ljubazni ljudi koje sam upoznala. Jedan dan kad sam išla na izlet u Manly, predgrađe Sydneya, ušla sam u neki dućan s rabljenim stvarima. Imala sam slušalice na ušima, ali u jednom trenu mi se učinilo kao da sam u pozadini načula nešto hrvatsko. Nastavim tako svojim putem i izaberem neki pohabani CD imena 22 dreams za 2 dolara. Učinilo mi se fora ime, a i sama sam 22 (khm), pa rek'o, hajde. I dolazim na kasu, kad prodavačica na engleskom priča s kolegicom i spomene Korčulu. Ja iznenađeno prozborim: Ma tko je ovdje Hrvat? Veli ona: Ja! Draga teta iz Osijeka, doselila je u Australiju s 11 godina, a muž joj je iz Korčule. Nije mogla vjerovati da sam iz Hrvatske. Maknula se iza pulta i došla me zagrliti. Vidjela sam joj suze u očima. Napisala mi je sve svoje adrese i brojeve telefona i rekla da je dodem posjetiti na Korčulu, jer uskoro ide na 4 mjeseca. Kako lijep susret. Teta Veronika, ako vidite ovaj post, javite se. Poslala sam vam sliku na mail adresu, ali ne znam je li prava adresa i jeste li ju dobili.

Idemo dalje s ljudima Sydneya, grada u kojem sam se nevjerojatno mnogo puta izgubila. Čak mislim da nije prošao niti jedan dan, a da se nisam izgubila, bar na kratko. Nema dana da mi se mobitel nije ugasio u ključnom trenutku. Nema dana da rutu nisam potriplala. Dnevno bi prehodala po jedno 4 sata, a od toga se još toliko i izgubila. Nevjerojatno, ali pojam navigacija bila mi je totalna nepoznanica u ovom gradu.

Jednu večer vraćala sam se iz izlaska i pozdravila se s prijateljem na stanici, a do doma je ostalo još jedno 20-ak min pješke (normalnom čovjeku). Meni ne. 1 ujutro. Krenem u jednom smjeru pa vidim da je krivi, pa se vratim (x 1267), pa se malo vrtim u krug. Pa opet otkinem 10 minuta u krivom smjeru. Pa se vratim, pa shvatim da je ono ipak bio pravi smjer. I šećem tako nekom malom uličicom, nema žive duše, sad je već pola 2. Stavim slušalice, upalim mjuzu, navigacija tobože radi u pozadini. Kad odjednom u perifernom vidu vidim nešto veliko kraj mene i toliko se uplašim da sam doslovce skočila u zrak. Kad ono mladi Shaquille O'Neal naslonjen na neku banderu. Odvalio se smijati, pruža mi ruku. Odvalila se ja smijati. I kad smo se tako lijepo ismijali i nakon što sam mu objasnila da me netko ukleo sa snalaženjem u Sydneyu, pokazao mi je kojim putem dalje i pozdravili smo se.



Gledam sad sliku s ovim divnim gospodinom. I ne vjerujem. U dva ujutro u novom gradu i ja se slikam s potpunim strancem u nekoj tamnoj uličici gdje nema nikoga. Strancem koji ima preko dva metra. I lijep osmijeh. Je li me bilo strah? Niti najmanje. I znate što, baš je lijep osjećaj imati ovako neobične uspomene.

Idemo sad opet malo na Sydney. Ako se ikada nađete tamo, ono što morate posjetiti jest prekrasna Bondi plaža.

Ovako je to bilo. Dogovorila sam se s nekim couchsurferima da ćemo se naći na plaži. Sjećam se kad sam izašla iz busa, ugledala sam ovo! Nisam mogla vjerovati koliko je lijepo.



I opet sve izgleda drugačije nego na slikama. Kakav pogled. A evo i onog famoznog bazena kraj plaže.



Kako sam ranije došla, krenula sam na desno prema bazenu i šetnjici Bondi to Coogee beach. To je staza kojom možete prehodati od Bondi do Coogee plaže, dugačka je oko 6 km, a usput se nalaze razne skulpture, nešto poput male umjetničke galerije uz obalu. A na vrhu se pruža predivan pogled na Bondi. Hodala sam kao u snu.



Nedugo zatim našla sam se sa svojim novim prijateljima na plaži i prvi put okupala u ledenom proljetnom moru Sydneya. To je bilo to. Ispružili smo se kao morževi po plaži i dogovarali planove za izlazak. Osjećala sam se kao u nekom drugom svijetu.

Još jedna stvar koju ne smijete propustiti je vatromet. Sydney je poznat po proslavi Nove godine i najluđem vatrometu, ali ako niste tamo tada, možete se zadovoljiti i s vatrometom u Darling Harbour koji se u sezoni održava svake subote navečer.

I za kraj vraćam se opet na ljude Sydneya. Na Veroniku, na Shaquille O'Neala, na dečke iz Opere, na moje couchsurfere, na sve drage ljude koje sam upoznala na putu. Vraćam se na onaj osjećaj kad se dogovoriš prvi put naći s nepoznatim rođacima, ušećeš u pub, vidiš ih za stolom i znaš da su to oni iako ih nikad prije nisi vidio. Znaš da je to netko tvoj. Na Gogu i Vidu, ljude koji su mi praktički bili neznanci kad sam došla, a jedni od najdražih ljudi kad sam otišla. Ljude koji su me pozvali u svoju malu garsonijeru, kraj kojih sam spavala na svom malom madracu koji sam od milja zvala madrac, iako je više sličio luftiću, pa se polako preselila u krevet s njima. Ljude koji su me vodili u Balkan, restoran usred Sydneya u koji kad uđeš čuješ naš jezik, gdje svira i Oliver i Lepa Brena i gdje se pije turska kava. Nisam bila sama tamo.

Pored svih ovih divnih ljudi koje sam upoznala, kako možeš biti sam? I ima li ljepših uspomena s putovanja kad te oduševe i grad i ljudi?

Dragi Sydney, za kraj, dižem ti palac. Super si. 



Više Sandinih avantura potražite na njenom blogu, Facebook i Instagram profilu

 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi novu DNEVNIK.hr aplikaciju