Put je tekao Svetog Andrije kod Dubrovnika, do Savudrije u Istri i Palagruže prema Italiji, a pritom su obišli 48 svjetionika koji su još uvijek u funkciji. Upitali smo gospodina Gašpara koji su dojmovi nakon ovog predivnog puta...
Poštovani gospodine Gašpar, otkud ideja za ovu sjajnu putešestviju?
- Eh da je bar to bila jedna od onih kad čovjek sjedne na pivu s kolegom pa se "putešestvije" nakote. Uf, bila je to ipak ona prava životna. To je iskonska priča, koja je dobar dio mog života, onog najdragocjenijeg - djetinjstva! Moj pokojni tata Ivan bio je svjetioničar, a Njemu u čast, kao i mnogim drugima koji su, ne zapisavši svoj život na papir, ili ga ne prenijevši drugima, poželio sam napraviti nešto po tom pitanju. Ti ljudi, znate, oni to zaslužuju. Imaju definitivno što za reći.
Eto, tu se dogodio preokret. Gordan Smadilo je tada bio direktor škole jedrenja "ANA" i zvao me da napravimo zajedno neku priču za nautičare koji jedre. Ta ideja rodila je drugu i onda sam zvao redatelja Igora Goića, pa ga pitao što misli o tome kad već jedrimo da zajedno napravimo priču za njih, nas i budućnost?
Kliknula je neka žarulja u glavi svoj trojici, a u današnje vrijeme recesije i opće gluposti u državi i svijetu, rekao bih da je u glavi kliknula ludara. Eto, upustismo se u avanturu, kojoj smo dodali genitiv imenicu "svjetionika". Kad smo već počeli, tvrdoglavi kakvi jesmo, odlučismo Avanturu svjetionika završiti dokumentarcem i knjigom sa zajedničkim nazivnikom "Legende svjetla".
Kada ste krenuli na put, koje su vam bile najveće prepreke?
- Blesavo će zvučati, ali prepreke smo birali sami. Namjerno smo htjeli ići na jedra, a ne gliserom. Tako su naime plovili naši preci, pa smo tražili smisao svjetioniku. Zato je i trajalo dvije godine, a ne jedno ljeto. A onda opet, birali smo jesen i zimu, dakle vrijeme kad te meteorološke prilike ne maze. Mnogi su govorili da smo ludi, no danas gledajući te fotografije doživljavaju priče koje im pričamo, upijaju isječke iz dokumentarca i pitaju "kad će to napokon biti gotovo?". Birali smo te uvjete jer svjetioničari ne žive samo ljeti kad one bliže kopnu izmaltretiraju svi mogući kojima se ćefnulo iskrcati na "romantičan otočić", a zapravo ljudima ometaju dnevni mir. Ti ljudi trpe zimu, valove koji dosežu zgradu od tri kata, te snagu kojom armirano-betonske konstrukcije doslovno nestaju za tek jednog ili dva juga. Pomorcima se divimo, no oni imaju posadu, a svjetioničari... oni su usamljeni heroji. Htjeli smo i doživjeli njihove prepreke. I da, želimo upravo te prepreke prikazati ljudima.
Koliko je trajalo snimanje?
- Plan je bio i, hvala Bogu, ostvario se - dvije godine. No treba ovo podcrtati; ništa ne bi bilo moguće da škola jedrenja "ANA" iz Jezera nije imala viziju za jednu ovakvu priču i na taj način pokazala kako odgaja kadar vrhunskih jedriličara. Jer kako drugačije nazvati one koji se upuste jedriti u najsurovijim uvjetima? Ljudi su imali viziju, dali nam brod i skipera. Respekt koji prema njima i Gordanu osjećam, dubok je, jer je ovo moja životna vizija koja se ostvaruje. Također, trebam izraziti zahvalnost tvrtki PLOVPUT, koja brine o tim svjetionicima i na čiji izlazak i snimanje smo trebali dobiti dozvolu. Naime, ta firma je kao vojska u malom, sve mora ići po špagi, i točno se zna tko je za što nadležan. Srećom da sam dijete svjetioničara, pa se nisam pogubio u postupku. No, moram doista kazati kako se svaka pojedinačna dozvola ekspresno rješavala, i tek zamislim kako bi bilo dobro da se u državi tako rješava svaki papir... Dakle tu jedno veliko - HVALA!
Do kuda je bilo najteže doći?
- Ma do Palagruže definitivno. Eto tamo sam išao čak tri puta, a Igor Goić s kolegom i pomoćnim snimateljem Tomom Marčinom je otišao još jednom na tjedan dana da osjeti život. Kaže mi Igor jednom: "Znaš ono, ti si TO doživio na lanterni; buđenje, spavanje, vjetar, neveru, samoću... želim to osjetit, moram to imat u duši, kako bi prenio na dokumentarac...". Eto, odoše i oni to vidit, a kako to Igor radi, ma samo pogledajte u dva trailera "Legends of the light"!
Što jedu i piju svjetioničari, gdje je najbolje?
- E ovo ti je pitanje na mjestu! Ajde da ne trkeljam stalno o nama, ajmo malo direktno s lanterne. Jedu i piju što donesu sami ili što ulove. Kratko i jasno. Kad sam bio dijete, sjećam se kako nam je ribe bilo preko glave. Alo, zamisli da čovjeku prekipe škrpine i jastozi, a ribu koja se danas prodaje po suvo zlato, praktički stavljaš na ješku za parangale? Eh da mi je danas to vrime ponovo.... Uglavnom, znali su doći očevi prijatelji ponekad na lanternu i dogovor je bio: "Vi, gospodo donesite meso za gradele i najobičniji kruh iz dućana, a mi pečemo ribu i spremamo domaći kruh". Deal je bio bogovski za obje strane. Jasno Vam je sad zašto s naše strane, ali itekako i s one druge. Za piće je definitivno odabir vino i to bijelo, jer ono paše uz ribu, zar ne?
Uz ribu paše sve! Gdje vam je bilo najstrašnije, gdje najosamljenje?
- Zabrinuli smo se malo na Svetom Andriji. To je svjetionik gdje sam odrastao i od svih mogućih lokacija, ja sam zabrazdio u planiranju upravo tamo. Naime, računao sam s time da će dio snimateljske posade prenoćiti tamo, a ostatak s jedrilicom otići na susjedni Koločep u sigurnu luku, pošto nema teorije da brod i za ljetne bonace ostane čitav ako prenoći ispred otočića. No unatoč praćenju vremenske prognoze, svejedno nas je iznenadilo najprije jako, pa onda olujno i naposljetku orkansko jugo, koje je od 2 ujutro do podneva skočilo s prosjekom valova od 2, pa do 5 metara. Nikakve šanse nije bilo da se vratimo, a upravo zbog emocije koju gajim za otočić mog djetinjstva - kiksao sam i nisam planirao dovoljno hrane. Pravilo je da kad se iskrca na lanternu i namjerava ostati jednu noć i dva dana, uzme hrane za tjedan dana. Ali Dalmatinci ne bi bili to što jesu da nisu imali bar vina za upola toliko. Ipak, tamo smo snimili najbolje kadrove. Isplatilo se praktički gladovati za višu stvar.
A osama... to je problem svuda gdje je u smjeni samo jedan svjetioničar. Usamljenost ne možeš snimiti. Iako smo odradili desetke razgovora s tim ljudima, tek smo u onim momentima kad se zamisle nad svojom osamom, puste suzu, zapale duvan i pogledaju u daljinu na tren, doživjeli težinu života kojeg nose. Stotinu puta sam ponovio, pa ću i sad; unatoč mom životu tamo, ja to ne bih podnio sam. To je pokora. Ma kazna koju čovjek sam odabere iz nekog samo njemu poznatog razloga.
Gdje je najromantičnije?
- Svaka lanterna svjetioničaru koji s njom stvori simbiozu postane poput žene. A dočekati zoru ili utonuti u suton sa ženom koju voliš je nešto što uz morsku pučinu i ravan horizont nikako neće imati konkurenciju. Ako moram birati, bez pogovora biram tri lanterne: Sveti Andrija kod Dubrovnika, Pločica kod Korčule i Tajerske Sestrice u kornatskom arhipelagu. Ovi drugi su ili predostupni, ili predaleko, ili pak presurovi da bi tek tako bili najromantičniji. No ogriješio bih dušu kad bih kazao da i najsuroviji svjetionik nije romantičniji od najljepšeg zalaska sunca... recimo u Zadru.
Može li se iznajmiti svjetionik?
- Ma da, naravno. To je jedna hvale vrijedna priča koju je PLOVPUT pokrenuo u vrijeme automatizacije lanterni. Neminovna je postala onog trenutka kad su određeni objekti doslovno bili napušteni. A pokazala se svrsishodnom kad se shvatilo da svjetionik ne može funkcionirati bez posade, jer pojam "svjetionik" nije zgrada, nego i ljudi koji tu žive. Pa naposljetku, bez te simbioze niti ne postoje. Hajde zamislite recimo brod bez posade? Danas je i to moguće, no idemo li korak naprijed pa zamislimo utopljenika. Hoće li se automatizirani brod zaustaviti i podići jadnika na sigurno? Doista, divna je mogućnost iznajmiti svjetionik i to se danas vrlo lako može ostvariti, no morate računati s tim da je zainteresiranost velika i predbilježbe za pojedine lokacije su mjesecima, pa čak i godinama prije popunjene. No u narodu kažu; strpljen - spašen.
Podijelite s nama neku anegdotu s puta!
- Mnogo ih je... ali plivati nasred Jadrana gdje na horizontu nema otoka, a morske kornjače ili jata dobrih dupina su oko vas i vi ih snimate - nema konkurencije! Doživjeti gorostasne valove koji razvaljuju stijene, onda nevere koje savijaju hrabrost, a kamoli brodske materijale. Pa i napokon svjetioničare i njihove gotovo nevjerojatne priče...
Ali evo jedne s Palagruže. Tamo je nemoguće u brodu spavati u komadu jer iole savjestan moreplovac treba razmišljati o tome zašto tamo ne postoji pristan. Nema ga, jer ga je raznijelo more. Izbrojao sam 12 višetonskih betonskih blokova koji su nekoć bili postavljeni na 15-20 metara dubine da bi se o njih vezali lanci i konopi, pa bove za brod. Danas su na plaži u plićaku. Dva puta su stručnjaci radili rivu i ne postoji trag od nijedne. Kamenje na plaži su savršeno okrugli obluci bez ijednog oštrog kuta, ma koliko veliki bili. Eto, posada jedrilice je naizmjence na sidru dežurala tu noć, a ja sam uzeo maleni gumeni čamac, nasukao ga na južnu plažu i otišao raditi noćne snimke. Oko dva ujutro krenuo sam natrag na brod udaljen od mene svega stotinjak metara. Sa sobom sam za svaki slučaj ponio standardno: baterijsku lampu, bocu vode, jaknu, čokoladu i kondom (ne za ono što mislite, smijeh) - za mobitel u slučaju da se dignu valovi pa da ne crkne kad ne treba. Smočio sam dušu, a struja me krenula nositi ka jugu tako snažno da sam do broda veslao 45 minuta.
Sjetim se sad i drugih pothvata, poput iskrcavanja na oštre stijene svjetionika Glavata u lastovskom arhipelagu, gdje jedrilica nije mogla pristati. Prekrcavali smo opremu za snimanje od 80-ak kg, pa smo Igor i ja u istom gumenjaku to dizali na oštru stijenu. Valovi se dižu gore-dolje, a jedan od nas reže ruke o vapnenaste britve, dok drugi guli koljena dok hvata stvari... Ipak najdivnija iskustva i anegdote dugujemo svjetioničarima, no o tom više kad sve završimo.
Kako danas gledate na ovaj poduhvat?
- Apsolutno pothvat života. Drago mi je da ćemo to podijeliti s ljudima kad ukoričimo knjigu i upriličimo dokumentarac. Dozvolite mi ovim putem da kao šećer na kraju zahvalim našem izuzetnom skiperu Vlatku Ignatoskom, koji je svoju stručnost, znanje i hrabrost iskazao u manevriranju ludim morem kad malo tko bi, zbog čega nikad svoje živote nismo dovodili u pitanje i sutra bismo mu ga povjerili.
Vjerujte nam, potrudit ćemo se da Legende svjetla dožive svi koji na slučajan odabir okrenu neku stranicu knjige i da u dahu pogledaju tih sat i nešto odabranog video materijala. Ponovio bih svaku milju.
Ukoliko ste nestrpljivi, dobre dijelove s našeg puta možete pratiti na fejsu, ili na stranicama naše Udruge Lux Mediterraneum. Pogledajte i ova dva trailera...
Trailer 1
Trailer 2
Gdje se mogu kupiti vaše fotografije?
Za dovršetak našeg projekta nažalost potrebna su i neka sredstva. Oni koji se prepoznaju kao promotori, neka nam se bez zadrške jave na e-mail, a za fotografije neka odaberu koja im se sviđa na našoj facebook stranici i tamo pošalju poruku u inbox. Još jednom svima hvala na podršci!
Hvala na svemu što ste napravili!
Hvala i vama.
