Postoje mjesta koja djeluju kao da su negdje između ovog i nekog drugog svijeta, između jave i sna ili barem kao da su scenografija od kartona za neki fantastični ili (pre)sladunjavo romanitačni film. Jedno od takvih mjesta je Civita di Bagnoregio u talijanskom Laziju, oko 120 kilometara sjeverno od Rima... ako ništa, onda kada izranja iz magle ili ledbi na oblacima koji ga stoljećima nisu nikamo odveli.
Ovaj srednjovjekovni gradić zasjeo je na na vrhu osamljene stijene, na platou koji – postaje sve uži. Zbog stijena koje neprekidno uništava erozija, on se malo-pomalo doslovno odlama, propada i smanjuje. To mu je donijelo i tužan naziv “Grad koji umire” i protjeralo iz njega stotine i stotine nekadašnjih stanovnika. Danas ih je ostalo toliko da ih doslovno možete izbrojati na prste.
Grad kojim vlada priroda
Civita di Bagnoregio bio je stari grad, odnosno gradska jezgra Bagnioregia, kompaktnijeg i neusporedivo više naseljenog grada, danas čitav kilometar udaljenog od svoga nekadašnjeg središta. Iz njega vodi i jedan jedini put do Civite di Bagnoregio i to - pješačkim mostom dugim tristotinjak matara.
Među stotinama sličnih talijanskih srednjovjekovnih gradova utvrđenih na svojim brdašcima, kojima ne može prometovati ništa šire od bicikla ili vespe, Civita di Bagnoregio s tim svojim kamenim mostom dodaje dozu drame dok koračate prema gradskim vratima, Porta di Santa Maria, na kojima vas dočekuju dva lava, koji su, kao nogometaši, legli, a šape pobjedonosno položili na ljudske glave.
Grad su osnovali Etruščani prije više od 2500 godina, kasnije su ga "preuzeli” Rimljani pa srednjovjekovni vladari, no jedini istinski vladar ovoga mjesta je priroda. Razoran potres krajem 17. stoljeća dodatno je oslabio stijenu i potpuno odvojio ovaj dio mjesta od današnjeg Banoregia, stanovnici su napustili grad i ostavili ga na milost i nemilost stijeni koja ga nikada nije prihvatila.
Ludost, hrabrost ili genijalnost?
Tako je Civita je ostala gotovo ista kakva je bila prije nekoliko stoljeća, ali daleko od toga da je mjesto na kojem ćete se iscrpiti od znamenitosti. Glavni trg s crkvom svetog Donata (s vrijednim drvenim raspelom iz Donatellove radionice), nekoliko renesansnih palača, muzej Museo Geologico e delle Frane (u kojem ćete saznati sve o klizištima i odronima) i grobnicu svetog Bonaventure koji je ovdje rođen obići ćete u dva sata i to ako vas baš jako zanima povijest.
Ostalo vrijeme koje imate prilike provesti ovdje možete provesti u šarmantnim novootvorenim kafićima, restoranima s lokalnom htanom i malim trgovinama s rukotvorinama. Ipak, mi vam preporučijemo da se izgubite u kamenim uličicama, ispod volata, među cvijećem, kovanim ogradama i otktijete bezbroj detalja koji su i dalje netaknuti turizmom i nekako pospani u tome raskoraku između povijesti i stoljetne usamljenosti i tog novog turističkog šarenila. A vidikovci, ako ništa drugo nije, oni će vas ostaviti bez riječi.
Danas Civita di Bagnoregio broji i više od milijun posjetitelja godišnje, zahvaljujući, kako se mnogima činilo, ludoj odluci gradonačelnika Bagnoregija Francesca Bigiottija da se ulaz u grad počne naplaćivati. S početnih euro i pol, cijena je ulaznice za nekoliko godina narasla na pet eura, koliko stoji i danas, a sav prihod ulaže se u očuvanje starog grada i podupiranje stijene koja ga odbacuje. U Italiji koja muku muči sa štetom od turizma, ovo je jedinstven primjer u kojem turisti čuvaju grad – doslovno – od propadanja.
Do prije tri godine u ovoj je europskoj rijeci bilo opasno kupati se, danas je veliki hit
