U naslovu sam prvo napisala 'Zabitima Australij', a onda sam se predomislila. Ipak mi je dolina Wonnangatta, koju bih sada malo opisala, prelijepa, pa zaslužuje elegantniji naslov. Vjerojatno prosječni turist nije ni čuo za dolinu Wonnangatta, a još manje će je posjetiti, jer je prilično izolirana. Da bi se do nje došlo treba doslovno prijeći sedam (i više – ali nakon sedam sam prestala brojiti) brda i planina, drndati se satima u terencu, jer obična vozila do tamo ni ne voze, i biti spreman na sve i svašta. Ali to je mjesto neopisive prirodne ljepote i odredište je onih koji zaista vole uživati u tišini i prirodi, a posebno one koji vole terence. Mnoge zemlje imaju neku specifičnu aktivnost vezanu za tu zemlju, a Australija je zemlja terenaca. Australci ih jako vole i ovdje je kult imati jednog takvog, pa tako postoji i veliki broj klubova terenaca, a na televiziji postoje redovni programi posvećeni njima i raznim rutama u Australiji koje se mogu proći samo tim vozilima, prenosimo s bloga Travelology, kojeg možete pratiti na Blog.hr.
Ne da i u Europi ljudi ne voze terence, ali ovdje oni imaju jednu drugu svrhu, a ne samo šminkersku i statusnu. Obično nakon što kupe terenca, Australci ga vole nadograditi svim mogućim dodanim stvarčicama, kao što zagriženi kompjuteraši vole opremiti svoj kompjuter raznim gadgetima. Onda se nađu s prijateljima, svatko zajaši svoga terenca i svi odu na neki grozni put u prirodu i truckaju se do iznemoglosti, poskakuju preko raznih kamenja i stijenja, prelaze preko nabujalih rijeka, zaglavljuju se u razne žabokrećine usred planina i dolina, izvlače jedni druge isprobavajući snagu svojih naprava za izvlačenje (ni ne znam kako se sve to zove), pa što je netko zaglavljeniji, to bolje, jer će trebati upregnuti više macho sile i svu tu opremu koju su masno platili, isprobavaju motorne pile dok režu gromade oborenih stabala kad im se sruše posred puta i presječu im prolaz, hlade se pivom koji uvijek drže u kamperskim frižiderima spremljenim u terencu, itd., itd.... To je ukratko presjek ove australske subkulture, a i vjerojatno jedini način na koji možete stići do Wonnangatte. I ne samo do Wonnagatte, većina australskih planina ima sređene rute za vožnje terencima kojima se možete uspeti na sam vrh planine i uživati u pogledu.
Imala sam sreću da sam se utrpala u jedan takav terenac. Čak je imao i kamperski frižider gdje smo se na dugom putu osvježavali hladnim pićima i uživali u hrani koja bi istrunula nakon samo jednog sata na velikoj vrućini. Iz Melbournea smo krenuli u zoru jer smo znali da nas do doline Wonnangatta čeka dalek put. Zapravo, od Melbournea do tamo je gotovo cijeli dan vožnje, što se pokazalo ubitačno na povratku, kada si posve umoran nakon nekoliko dana provedenih kampirajući po velikoj vrućini. Prvo veće mjesto do kojeg zastanete na putu do tamo je Mansfield. To je gradić koji je nekakav ulazni cenar prema Alpskom dijelu Australije, gdje je preko zime obilje snijega i obilje skijališta. Upravo zato, iako je mjesto prilično malo i provincijalno, glavna samoposluga je ogromna i odlično opremljena. Od cijelog grada uglavnom poznajem tu samoposlugu u centru jer često odem na izlete i kampiranje u High Country, planinski kompleks nedaleko od Melbournea, baš u tom Alpskom dijelu. Kad nije zima i nema snijega, High Country je savršeno mjesto za kampiranje – planina puna raznih zakutaka u šumi, i za okorjele ljubitelje terenaca koji mogu otići sve do vrha planine, ali i za one s običnim vozilima koji se solidno uređenim putevima mogu uspeti do jednog dijela i naći zgodna mjesta za kampiranje (a sve je besplatno). Čula sam da se često dogodi da se ti s običnim vozilima malo i zanesu i odvezu na put kojim se voze uglavnom terenci i tamo zaglave, pa onda provedu ostatak dana čekajući da ih rendžeri i ostale vučne službe izvuku.
Postoji nekoliko puteva koji vode do doline Wonangata i mi smo tamo stigli Zeka Spurs putem. Na putu smo naletjeli na nekoliko srušenih stabala pa smo morali u akciju staviti svoju motornu pilu, koja se pokazala prilično malom za debljinu drveta, već na početku joj je spao lanac i trebalo je satima potezati ručicu da proradi. Ukratko, Made in China u punom sjaju (kupljena jeftino na ebuy-u, glavni shoping centar za Australce). Zeka Spurs put je jedan grozan put, s grbavim terenom na kojem se toliko treseš da ti se čini da ćeš slomiti vrat ili oštetiti kralježnicu. Dosta puta smo toliko otskočili da mi se činilo da ćemo se prevrnuti i pasti niz planinu, jer je cesta često uz sam rub planine. Na nekim mjestima kamenje je bilo tako oštro i veliko da mi se činilo da nam lako može puknuti guma.
Pitala sam vozača,
- Imamo li rezervne gume.
- Naravno! - rekao je, čudeći se što ga to uopće pitam.
- Koliko?
- Jednu. – nakon toga je zavladao muk.
Ipak je to izolirano mjesto bez ikakvog signala na mobitelu i nikada ne znaš kad će naići netko, hoće li naići, a čak i ako naiđe ne znaš kad će uspjeti dozvati nekakva služba za izvlačenje i spasavaje, a i pitanje je tko bi ti od običnih vozača mogao pomoći.
Poslije, kad smo već bili u kampu u dolini, shvatili smo da je oštećen jedan dio auta na dnu. Iako je cijeli doljni dio auta obložen zaštitnim željezom, samo jedan jedini dio koji je ostao nezaštićen je bio oštećen, jer nam se zario dio stabla preko kojeg smo prešli, rsparao taj dio auta i izderao neke važne kablove (navodno, ovaj model terenca je blentavo stavio upravo te važne dijelove na dno, gdje drugi terenci ne drže ništa važno) Na kraju nam više nije radio brojač goriva, vrata se nisu mogla zaključati, žmigavac nije radio pri kočenju i još neke sitnice od kojih nas je zabolila glava. I kad je vozač poslije, dok smo sjedili odmarajući se pored vatre i kuhajući večeru, pregledavao kartu, otkrio je kako u jednom malom kvadratiću pored Zeka Spurs puta lijepo piše: "Od tri puta koja vode do Wonnagata station, Zeka Spurs track je najgori". A mi smo ga prošli terencem koji ni nije bio u kategoriji onih koji smiju voziti takvim putem. Nije čudno da me cijeli tjedan nakon povratka bolio vrat.
Inače, kad malo bolje promotriš kartu otkriješ neka zanimljiva imena koja lijepo govore o tome kakvi su bili prvi utisci ljudi koji su otkrivali ovo područje. Jedan put se zove 'Son of Bitch'. Već sam zamislila da, ako je dobio ime u vrijeme pionira, dok su se još vozili konjskim zapregama, vjerojatno su se čovjeku raspala sva četiri točka na grbavom putu i psujući mu stvorio ime koje je poslije ostalo zapisano u nekom tamo registru u obližnjem selu kad se okupan u vlastitom znaju vratio u njega. Jedan se zove 'Refrigerator track', pa pretpostavljam da je taj ime dobio već u vrijeme kada su postojali frižideri u kućama, ali ne i oni kamperski. Tako da je čovjek (a možda je bila i žena, i Australke su dobre u ovom 'sportu') vjerojatno vozio po vrućini dan ili dva, možda je imao neku frižider-torbu s ledom, kakve mi nosimo na plažu, pa mu se led istopio već nakon nekoliko sati i željan nekog hladnog pića, put je dobio prigodno ime.
Sigurno ne treba ni spomenuti da je na vožnjama po takvim nezgodnim cestama prilično važno imati i vozača u kojeg imaš povjerenje. Kako smo na ovom putu susretali i zaobilazili razne terence, primijetila sam da su oni stariji vozači prilično samuvjereni, kada dolaze iz suprotnog smjera lako prolaze pored našeg auta ili se brzo parkiraju negdje sa strane kako bi nas propustili i nonšalatno viču, 'Hey mate, g'day! Ow ya goin!' iliti nešto kao, 'Howz it goin!', (i da dodam, Australci jako jako vole svoj nepravilni engleski, pa su me počeli podučavati kako da pričam na njihovom pravilno-nepravilnom, kako bih se bolje uklopila, jer, navodno, pričam previše pravilno za jednu Australiju). Oni mlađi, jako su ozbiljni i skoncentrirani dok prolaze uskim putem, a kada su sigurni da mogu proći bez da negdje udare ili se sruše nih liticu, licem im se ozari osmjeh olakšanja i uzviknu vedro, „Thanks! Have a nice day!“. Zanimljivo mi je vidjet koliko mladi ljudi - neki kao da su tek izašli iz puberteta i tek se počeli brijati - ovdje vole odlaziti u prirodu terencima, cijela društva, često u pratnji djevojke. Možda je to nekakav ispit muškosti da počneš voziti svog terenca, i onda se otisneš na taj put dokazivanja zrelesto i muškosti s prijateljima, i često onda sa sobom nose brdske motore ili bicikle, što je također jako popularan sport ovdje. Jednom sam vidjela cijelu obitelj - otac, mama i sin - kako u prikolici imaju tri brdska motora, i naravno, maleni je imao mini brdski motor, ali još uvijek pravi motor, a ne igračku. Pretpotavljam da tu ljubav za odlazak u prirodu, kampiranje, vožnju terenskim vozilima, naslijede i od svojih roditelja... Možda je to tipična australska stvar, a možda se neki koji tek dođu u Australiju nekako zaraze s tim. Uglavnom, moj prijatelj koji je u Australiju došao kao klinac iz Velike Britanije, s vremenom se počeo baviti svim tim aktivnostima koje vole Australci, i jako voli kampiranje. Dok smo jednom sjedili oko vatre, rekao je da mu je najviše žao što njegov otac, Britanac, koji je umro prije nekoliko godina, nikada nije volio kampiranje i odlazak u prirodu kao on. Često poželi da tu svoju ljubav može podijeliti s njim, ali sada je to ionako prekasno.
Pomislili biste da bi ovo izolirano mjesto moglo biti avetinjski pusto, ali iznenađenje je vidjeti koliko auta prolazi tim cestama i koliko ljudi vole dolaziti u tu dolinu, čak i ako nisu bili nekakvi posebni praznici. Wonnangata dolina je prilično poznata i popularna među Australcima, ali nisam sigurna da su turisti čuli za nju. Na putu do Wonangate, tik na ulazu na Zeka Spurs put, sreli smo jednu veliku grupu od skoro desetak terenaca, možda prijatelji ili neki klub, koji su vozili jedan za drugim, sve kršni muškarci, i svaki za volanom svoga auta, bez suputnika. Zeka Spurs je očito toliko grozan da smo poslije vidjeli grupice njih kako su zastale uz put i odmaraju se, a moram spomenuti da na jednom prilično dugačkom dijelu uopće nema nikakvog mjesta gdje možeš parkirati auto ili se pomaknuti ako naiđe auto iz suprotnog smjera, a da smo morali voziti u rikverc mislim da bi to bilo ravno samubojstvu. Malo me utješilo to što smo na jednom dijelu puta naletjeli na jednu rendžericu koja je dolazila iz suprotnog smjera, i kad smo se pomaknuli da je propustimo, zastala je na trenutak da se malo javi, pita gdje idemo, jesmo li ok i samo nam rekla da je na putu sve ok i da ne bismo trebali imati probleme.
Kada jednom, nakon mukotrpne vožnje najgorim putem, s neopisivim bolovima u vratu i uklještenom kičmom, konačno iskočiš u dolinu Wonnangata, pomisliš da si stigao u raj na zemlji - prekrasna zelena dolina uokvirena planinama i jasnim plavim nebom. I upravo takav pogled je jednog farmera u 19. stoljeću toliko opčinio da je odlučio tamo ostati i napraviti farmu, koja se smatrala najizoliranijom farmom u državi Victoria (i za današnje pojmove, rekord izoliranosti koji do danas nitko nije potukao). Jedna cijela obitelj je na toj farmi živjela skoro 40 godina.
O tome malo više u nastavku...
