Otići u restoran s troje male djece predstavlja priličan izazov. Hoće li biti dobri? Hoće li nas sa strane svi psovati pogledima? Hoćemo li uopće izdržati? Kad se odlučite na takvo nešto, po glavi vam se roji tisuću i jedna misao. Ali kvragu, i dalje je lijepo živjeti i tu i tamo nešto pojesti vani, pa smo uza sve izazove odlučili jednu večer dati priliku riječkoj konobi Borik, za koju smo dobili i preporuku.
Rezervirao sam mjesto nazvavši restoran ujutro, rekao koliko nas dolazi, ali pozitivan glas s druge strane zaključio je da je sve OK i da će nam naći mjesta na terasi. Sam restoran smjestio se u kvartu Pećine (za lakšu orijentaciju, u blizini se nalazi i riječki Tower Center), u neposrednoj blizini mora. Ima parking za desetak auta, doduše malčice strm, pa bi se nevješti vozači mogli namučiti. Terasa nije velika, smjestilo se na nju 8 – 10 stolova, ali s nje puca sjajan pogled na more. Unutra je kapacitet puno veći, no kad je ugodna ljetna večer, grehota je sjediti unutra.
U konobu po plodove mora
Super je stvar što se s terase ide direktno u dječji park. S obzirom na to da je otvoren i s druge strane, rekao bih da nije isključivo "restoranski", ali ljuljačke i vrtuljak prilično su zahvalne naprave kad nekamo idete s djecom. Ljubazni konobar, odnosno konobari s obzirom na to da su se izmjenjivala dva, brzo su se pojavili, preporučili nekoliko jela, pa smo odlučili krenuti jer je vrijeme prilikom ovakvog izlaska ipak – ograničeno.
Iako ima i mesnih jela, mi smo došli s namjerom da uživamo u plodovima mora. Djeci smo naručili tjesteninu, odnosno domaće pljukance s kozicama. Sam konobar rekao je da ne uzimamo više od jedne porcije, što se pokazalo točnim. Starija je bojkotirala večeru, blizanke nešto pojele, a mi "progutali" ostalo. Pljukanci su ukusni, a i porcija prilično obilna. Paralelno uz pljukance sebi smo naručili predjelo – tartar od tune. Iako ga je bilo posluženo dovoljno, to jelo nije bilo baš za pohvalu. Falio mi je onaj fini, intenzivni okus tune koji je tu, nažalost, izostao, kao i začini.
No, ako predjelo nije bila neka sreća, glavna jela nisu razočarala. Bolja polovica nije imala zamjerki na ražu u bijelom vinu koja se poslužuje s domaćim pljukancima, a iz mog tanjura po samom dolasku na stol širio se jak i fin miris. Gulaš od hobotnice i sipe s crnom palentom bio je odličan, moćan, jak, fino začinjen, tako da, ako tražite neko raskošno jelo, taj gulaš je za svaku preporuku.
Uz to smo popili pola litre malvazije, a ceh nas je stajao ravno 73,50 €, što čini prilično dobru vrijednost za novac. Kažem, tartar od tune ostao je "dužnik", no sve ostalo bilo je i više no dobro. Prije odlaska počastili su nas i s dva teranina na račun kuće, što je uvijek zgodni dodatak cijelom dojmu.
