Samo jednom sam imao prilike posjetiti Sarajevo i prvo što mi pada na pamet, kada se prisjetim tog putovanja, činjenica je da taksi u jednom smjeru stoji jedan iznos konvertabilnih maraka, a u drugom smjeru iste rute cijena je drugačija. Tu sam se prvi puta naučio da s taksistima treba unaprijed dogovoriti cijene i cjenkati se te ne uzimati stvari zdravo za gotovo.
Sarajevo je spoj istoka i zapada, grad fenomenalnih ćevapa i neizbježnog luka. Grad u kojem se burek radi samo od mesa, i to sjeckanog, a ne mljevenog. Burek sa sirom ovdje ne postoji, to je pita i amen. Sirnica.
Grad neopisivih kulturnih vrijednosti i značajnih povijesnih događaja, budi u svima nama neku skrivenu strast i želju da se što prije vratimo u njega. Zbog čega je tome tako teško se može reći, ali ipak ostaje ta činjenica koja nas tjera na neprestano razmišljanje i maštanje o duhu napaćenog grada.
Osim taksista, u sjećanju na moj posjet grada ostala mi je masa ljudi koja bezbrižno šeće Ferhadijom u ljetnoj večeri. Ferhadija je ulica, pješačka zona u samom središtu Sarajeva i ljudi ovdje dolaze gledati druge i kako bi sami bili viđeni. Ispunjena mnoštvom kafića, Ferhadija počinje kod vječne vatre, spomenika II. Svjetskom ratu, koji se nalazi na samom križanju s ulicom maršala Tita. Betonske zgrade iz doba socijalizma ovdje daju mjesta vješto ukrašenim fasadama zgrada iz razdoblja austrougarske vladavine grada. Ulica se proteže tako sve do Baščaršije, stare četvrti iz turske vladavine, gdje se nalaze mnoga spokojna dvorišta ali i 'bašte' u kojima se prodaje mnoštvo začina, bakrenih posuda i sve prisutnih ćevapa. Ovaj spoj prošlosti i sadašnjosti daje gradu onu čar zbog kojeg ga svi volimo i toliko maštamo o njemu. Dok sam lutao ulicama koje nisu pretrpane turistima, oduševila me njegova kompaktnost i sudar kultura koje mu daju misterij koji rijetko koji grad može pružiti.
Sarajevo je grad koji je u ratu pretrpio velika razaranja, ali unatoč tome i nakon ponovnog 'rađanja', duša grada ostala je ista, a njegovi stanovnici još više susretljivi i gostoljubivi. U jednom trenutku, tijekom moje šetnje kroz grad, slatku galamu djece koja se igraju na ulici prekinuo je poziv na molitvu s obližnje džamije. A nekoliko trenutaka nakon toga on se upario sa zvonjavom zvona s crkve u kojoj se u tom trenutku održavalo vjenčanje. To je bio zvuk kolaža grada koji je stoljećima svoj život gradio na načelima suživota. Grad u kojem ćete naći džamiju, katoličku crkvu, pravoslavnu crkvu i sinagogu udaljene jednu od druge unutar par minuta hoda.
Takva kulturna preplitanja prava su suprotnost planinama koje ga okružuju s tri strane, držeći taj kulturni biser doslovno na svojem dlanu. To su iste one planine koje su bile domaćin Zimskim olimpijskim igrama 1984. godine, koje su i stavile Sarajevo na kartu svijeta.
A danas? Danas Sarajevo privlači sve više posjetitelja, opet se stavlja na kartu svijeta kao destinacija u kojoj se može uživati u kulturi, dobroj zabavi nadasve odličnoj hrani. Doći u Sarajevo i ne doživjeti njegovu dušu kroz razgovor s ljudima i dugo ispijanje kave na Baščaršiji isto je kao da ga nikada niste posjetili.
