U želji da se ljepote hrvatskih planina predstave europskoj javnosti, sredinom ovoga mjeseca u sjedištu Europskog parlamenta u Bruxellesu otvorena je izložba osamdesetak fotografija po imenu "Via Dinarica – put koji prirodno povezuje".

Porazgovarali smo s autorom izložbe, planinarskim entuzijastom i predsjednikom udruge Via Dinarica Alanom Čaplarom, koji nam je otkrio detalje o ovom važnom projektu, ali i dao savjete na koje se planine u Hrvatskoj morate uspeti.

1. Autor ste izložbe fotografija "Via Dinarica: Put koji prirodno povezuje", koja je ovoga mjeseca otvorena u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Koliko Vam je trebalo vremena za snimanje svih fotografija?

Najatraktivnija Bijela linija Via Dinarice duga je 1362 kilometra, a za obilazak „u komadu“ treba otprilike 40-60 dana, ovisno o tjelesnoj spremnosti i logistici.

Fotografije kojima je predstavljen planinarski put Via Dinarica u Europskom parlamentu nastajale su tijekom dvadeset godina mojeg planinarskog djelovanja. Kada sam se počinjao baviti planinarenjem nisam mislio da će fotografije itko osim mene uopće željeti gledati, a kamoli da će putem njih ljepote Hrvatske biti predstavljene u Europskom parlamentu.

Najljepše fotografije snimio sam prije desetak godina kada sam intenzivno planinario po Hrvatskoj prikupljajući građu za "Planinarski vodič po Hrvatskoj“. Dakako, svaka fotografija ima svoju priču o tome kako je nastala, tako da je pogled na mnoge fotografije ujedno i uspomena na ugodne susrete u planinama, drage ljude i trenutke koji se vječno pamte.

Mnoge moje fotografije već su objavljene u planinarskim, turističkim i geografskim knjigama koje sam napisao, u kalendarima, na etiketama proizvoda široke potrošnje, prometnim putokazima, u domaćim i stranim medijima, a rado ih prikazujem na javnim predavanjima. U svojoj fotoarhivi imam oko 60.000 obrađenih i uredno sortiranih fotografija iz planina, tako da među njima nije bilo jednostavno odabrati slike kojima će biti predstavljene posebnosti Via Dinarice.

Vidik s Risnjaka na Schlosserov dom (Foto: Alan Čaplar)



2. Jesu li fotografija snimljene planski ili su one bile usputni rezultat vaše planinarske strasti?

Svjestan da uspomene s vremenom blijede, svaki svoj pohod u planine nastojim zabilježiti pisanom riječju i fotografijama. Mnoga fotogenična mjesta redovito obilazim radi prizora koje želim ciljano snimiti, no brojne su fotografije stvar trenutka, pa čak i osjećaja koje doživljavam u planini. Planine obilazim uvijek s dobro razrađenim planom, često s namjerom da nešto konkretno vidim i upoznam ili da ljudima koje vodim pokažem najljepše kutke nekog područja, pa su i fotografije često rezultat takvog načina obilaženja planina. Fotografiranje mi je strast i zadovoljstvo, jednako kao i planinarenje, tako da se ta dva hobija odlično isprepliću i dopunjuju.

3. Koliko Vam znači što je ovaj projekt predstavljen u Europskom parlamentu, kao i činjenice da je nominiran za nagradu Europski građanin?

Izložba i konferencija "Via Dinarica – put koji prirodno povezuje“ održana u Bruxellesu inicijativom hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu Davora Škrleca, ukazala je da s pravom možemo biti ponosni na prirodne i kulturne vrijednosti cijelog dinarskog prostora. Naše su planine raznolike, izrazito atraktivne i vrlo pristupačne, a programom Via Dinarica, uz ostale aktivnosti, dodatno podižemo svijest o ljepotama naših planina. Visoke planine u mnogim zemljama postale su neupitni nacionalni simboli, na primjer Triglav u Sloveniji, Matterhorn u Švicarskoj ili Olimp u Grčkoj. Željeli bismo na sličan način naše najviše i najljepše planine Dinaru i Velebit učiniti prepoznatljivim simbolima naše zemlje.

Nominacija programa Via Dinarica za nagradu Europski građanin samo je jedna od potvrda da se hrvatske vrijednosti i inicijative prepoznaju i cijene i na najvišoj europskoj razini. Taj vjetar u leđa našoj zdravoj razvojnoj inicijativi dobro se mogao osjetiti i na konferenciji u Europskom parlamentu na kojoj su se okupili brojni partneri i suradnici iz Hrvatske i iz regije. Izrazito sam ponosan na dosege i odjeke predstavljanja Via Dinarice u Europskom parlamentu, tim više što je projekt rezultat djelovanja međunarodnog tima ljudi koji na sličan način gledaju na unaprjeđenje planinskog turizma i razvoj gorskih krajeva.

Članovi udruge Via Dinarica na izložbi u Bruxellesu (Foto: Marko Milas)



4. Predsjednik ste Udruge Via Dinarica za Hrvatsku, a cijelu ste rutu prošli u etapama. Koliko je vremena potrebno odvojiti vremena za ovu pustolovinu?

Dinarsko gorje neiscrpan je izvor doživljaja za svakoga tko voli planine, tako da se na mnoga mjesta rado vraćam, a uvijek tražim i nove planinarske izazove. Zbog toga moje istraživanje Dinarida nikada neće biti završeno. Najatraktivnija Bijela linija "Via Dinarice" duga je 1362 kilometra, a za obilazak „u komadu“ treba otprilike 40 – 60 dana, ovisno o tjelesnoj spremnosti i logistici. Većina ljudi s naših prostora put obilazi "točkasto“, posjećujući najatraktivnije dionice i vrhove Via Dinarice, no cijelu trasu puta dosad je već obišlo i nekoliko desetaka planinara iz udaljenih zemalja.

Zanimljivo je da put vrlo rado obilaze ljudi iz zemalja koje nemaju visokih planina – među prvim obilaznicima bile su planinarke iz Nizozemske i Danske. Za njih je planinarenje u Dinarskom gorju prava egzotika i doživljaj za koji su spremni izdvojiti sav svoj godišnji odmor. Udruga Via Dinarica Croatia pruža informacije i logističku podršku planinarima i turistima koji žele upoznati taj "put od milijun koraka“.

Dakako, aktivno surađujemo s Ministarstvom turizma, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom gospodarskom komorom, turističkim agencijama VMD i Real Experince, Hrvatskim planinarskim savezom, HGSS-om, stanicama planinarskih vodiča te s ponuđačima raznovrsnih usluga na trasi Via Dinarice.

5. Koliko je ruta zahtjevna odnosno u kakvoj fizičkoj spremi treba biti osoba koja je želi cijelu prijeći?


Jedna je od najvećih vrijednosti planinarenja što svatko može izabrati način kretanja i boravka u planini koji mu najbolje odgovara. Za lijep planinarski doživljaj često je dovoljno samo kratko prošetati po planinarskoj stazi, ali naše planine nude i prekrasne doživljaje i za one koji vole zahtjevne alpinističke ture i penjačke uspone. Drugim riječima, na Via Dinarici mogu uživati i oni koji nisu u visokoj tjelesnoj formi ili koji nemaju visoku izdržljivost, a istodobno i oni koji traže najsloženije izazove.

Svi koji traže aktivni odmor pronaći će nešto za sebe. Osobno rado ljepote naših planina otkrivam osnovnoškolskoj djeci, vodeći ih na mnoga lijepa mjesta u našim planinama. S druge strane, razumljivo je da za uzdužni obilazak cijele trase Via Dinarice treba dosta snage i izdržljivosti, možda više psihičke nego tjelesne. Pa ipak, uz dobro društvo pri planinarenju i osmijeh domaćina na cilju svake etape, sav se napor lako zaboravlja. Umor začas nestaje, a zadovoljstvo ostaje.

Vidik sa Svetog Ilije (Foto: Alan Čaplar)



6. Koje biste planinske dijelove u Hrvatskoj osobito preporučili za istraživanje?

U Hrvatskoj Via Dinarica povezuje šest nacionalnih parkova, četiri parka prirode i oba stroga rezervata prirode. Sam put sastoji se od tri usporedne trase – Plave, Bijele i Zelene linije. Najatraktivnija Bijela linija obilazi najatraktivnije vrhove Dinarskoga gorja, Plava linija otkriva ljepote naše jadranske obale, a Zelena linija vodi kroz kontinentalnu zonu Dinarskoga gorja. Bijela linija u Hrvatsku ulazi u Prezidu u Gorskom kotaru, prati trasu Goranskoga planinarskog puta i vodi kroz Veliku Kapelu na Velebit, a zatim Premužićevom stazom i Velebitskim planinarskim putom stiže do područja rijeka Zrmanje, Krke i Cetine.

Premužićeva staza je pravo remek-djelo suhozidnoga graditeljstva, Dabarski kukovi najljepši prirodni zid u Hrvatskoj, Paklenica je svjetski penjački fenomen, a Tulove grede i Crnopac nesvakidašnje carstvo krša. Postoji još barem stotinu velebitskih mjesta koja me insipiriraju i ispunjavaju mi dušu. Zato se Velebitu uvijek iznova vraćam.

Usponom na najviši vrh Hrvatske, Dinaru (1831 m) i spojem na Stazu Gospe Sinjske Via Dinarica nastavlja svoj put prema Bosni i Hercegovini. Prolazak kroz Bijele stijene ili Rožanske kukove ne mogu se po ljepoti usporediti ni s kakvim planinarskim doživljajima u inozemstvu.

Zelenilo Gorskoga kotara očarava svojim mirom. Posebno su dojmljivi čudesni velebitski vidici, zalasci sunca promatrani s velebitskih vrhova, ali i osjećaj ponosa kada stignete na najviši vrh Republike Hrvatske na Dinari. No ako je riječ o ljepoti, nepravedno bi bilo izostaviti Učku, Risnjak, Klek, Biokovo, Plitvička jezera, izvore krških rijeka ili vrhove naših jadranskih otoka.

7. Projekt Via Dinarica obuhvaća i mnoštvo malih gospodarstva koje proizvode domaću hranu. Što biste posebno istaknuli iz ponude?

Via Dinarica nije samo planinarski put nego i platforma za održivi razvoj i lokalni ekonomski rast. Cilj je programa, uz ostalo, istaknuti da identitet Dinarida ne čine samo planine i planinarske staze, nego prije svega ljudi koji u njima žive. Unaprjeđenjem infrastrukture u Dinaridima postići će se očuvanje planinarskih naselja koja su najizloženija depopulaciji.

Vrijedi istaknuti da su osim po prekrasnoj prirodi i vrijednoj kulturnoj baštini naši krajevi poznati kao prostor s odličnom gastronomskom ponudom, kvalitetnim turizmom i srdačnim ljudima. To su naši aduti, ali ujedno i vrijednosti Via Dinarice. Na izložbi u Europskom parlamentu u Bruxellesu svoje proizvode predstavili su Kuća krčkog pršuta Žužić, Kuća prirode Kotač, OPG-ovi Api-Herba, Perica, Pintar i Sandra Babac Šinjorina Smokva te Pčelarstvo Bušelić.

U Bruxellesu je predstavljeno i domaće maslinovo ulje s rute Via Dinarice (Foto: Marko Milas)



8. Autor ste mnogobrojnih planinarskih vodiča u Hrvatskoj i regiji. Kojoj se planini neprestano vraćate i zašto?

Od 2001. godine urednik sam časopisa "Hrvatski planinar“ koji izdaje Hrvatski planinarski savez, a u razdoblju od tada do danas kao autor ili koautor napisao sam ukupno 26 planinarskih, turističkih i geografskih vodiča, priručnika i monografija. Autor sam prvog sveučilišnog udžbenika o planinarstvu na prostoru bivše Jugoslavije, Planinarskog vodiča po Hrvatskoj, Planinarskog udžbenika te brojnih drugih knjiga. U svim tim izdanjima, kao i u mojem srcu, posebno mjesto ima Velebit, naša najljepša i najveća planina.

Na Velebitu postoje dva prijevoja koji se zovu Alan, kao i ja, pa sam tako na poseban način vezan upravo uz Velebit. Ta planina prava je riznica prirodne baštine, obiluje vrlo različitim pejzažima, a svaki vrh pruža jedinstvene vidike. Premužićeva staza pravo je remek-djelo suhozidnoga graditeljstva, Dabarski kukovi najljepši prirodni zid u Hrvatskoj, Paklenica je svjetski penjački fenomen, a Tulove grede i Crnopac nesvakidašnje carstvo krša. Postoji još barem stotinu velebitskih mjesta koja me insipiriraju i ispunjavaju mi dušu. Zato se Velebitu uvijek iznova vraćam.

9. Zašto treba planinariti?
Planinarenje nije besciljno lutanje po planinama i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo sići nego čitav niz aktivnosti koje čovjeku život čine zanimljivijim, ugodnijim i ljepšim. To je način i stil života. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje. Odlazak u prirodu i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom tjelesnom naporu čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom. A nije li zadovoljstvo ono što svi mi tražimo od života?