U želji da se ljepote hrvatskih planina predstave europskoj javnosti, sredinom ovoga mjeseca u sjedištu Europskog parlamenta u Bruxellesu otvorena je izložba osamdesetak fotografija po imenu "Via Dinarica – put koji prirodno povezuje".
Porazgovarali smo s autorom izložbe, planinarskim entuzijastom i predsjednikom udruge Via Dinarica Alanom Čaplarom, koji nam je otkrio detalje o ovom važnom projektu, ali i dao savjete na koje se planine u Hrvatskoj morate uspeti.
1. Autor ste izložbe fotografija "Via Dinarica: Put koji prirodno povezuje", koja je ovoga mjeseca otvorena u Europskom parlamentu u Bruxellesu. Koliko Vam je trebalo vremena za snimanje svih fotografija?
Najatraktivnija Bijela linija Via Dinarice duga je 1362 kilometra, a za obilazak „u komadu“ treba otprilike 40-60 dana, ovisno o tjelesnoj spremnosti i logistici.
Fotografije kojima je predstavljen planinarski put Via Dinarica u Europskom parlamentu nastajale su tijekom dvadeset godina mojeg planinarskog djelovanja. Kada sam se počinjao baviti planinarenjem nisam mislio da će fotografije itko osim mene uopće željeti gledati, a kamoli da će putem njih ljepote Hrvatske biti predstavljene u Europskom parlamentu.
Najljepše fotografije snimio sam prije desetak godina kada sam intenzivno planinario po Hrvatskoj prikupljajući građu za "Planinarski vodič po Hrvatskoj“. Dakako, svaka fotografija ima svoju priču o tome kako je nastala, tako da je pogled na mnoge fotografije ujedno i uspomena na ugodne susrete u planinama, drage ljude i trenutke koji se vječno pamte.
Mnoge moje fotografije već su objavljene u planinarskim, turističkim i geografskim knjigama koje sam napisao, u kalendarima, na etiketama proizvoda široke potrošnje, prometnim putokazima, u domaćim i stranim medijima, a rado ih prikazujem na javnim predavanjima. U svojoj fotoarhivi imam oko 60.000 obrađenih i uredno sortiranih fotografija iz planina, tako da među njima nije bilo jednostavno odabrati slike kojima će biti predstavljene posebnosti Via Dinarice.
2. Jesu li fotografija snimljene planski ili su one bile usputni rezultat vaše planinarske strasti?
Svjestan da uspomene s vremenom blijede, svaki svoj pohod u planine nastojim zabilježiti pisanom riječju i fotografijama. Mnoga fotogenična mjesta redovito obilazim radi prizora koje želim ciljano snimiti, no brojne su fotografije stvar trenutka, pa čak i osjećaja koje doživljavam u planini. Planine obilazim uvijek s dobro razrađenim planom, često s namjerom da nešto konkretno vidim i upoznam ili da ljudima koje vodim pokažem najljepše kutke nekog područja, pa su i fotografije često rezultat takvog načina obilaženja planina. Fotografiranje mi je strast i zadovoljstvo, jednako kao i planinarenje, tako da se ta dva hobija odlično isprepliću i dopunjuju.
3. Koliko Vam znači što je ovaj projekt predstavljen u Europskom parlamentu, kao i činjenice da je nominiran za nagradu Europski građanin?
Izložba i konferencija "Via Dinarica – put koji prirodno povezuje“ održana u Bruxellesu inicijativom hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu Davora Škrleca, ukazala je da s pravom možemo biti ponosni na prirodne i kulturne vrijednosti cijelog dinarskog prostora. Naše su planine raznolike, izrazito atraktivne i vrlo pristupačne, a programom Via Dinarica, uz ostale aktivnosti, dodatno podižemo svijest o ljepotama naših planina. Visoke planine u mnogim zemljama postale su neupitni nacionalni simboli, na primjer Triglav u Sloveniji, Matterhorn u Švicarskoj ili Olimp u Grčkoj. Željeli bismo na sličan način naše najviše i najljepše planine Dinaru i Velebit učiniti prepoznatljivim simbolima naše zemlje.
Nominacija programa Via Dinarica za nagradu Europski građanin samo je jedna od potvrda da se hrvatske vrijednosti i inicijative prepoznaju i cijene i na najvišoj europskoj razini. Taj vjetar u leđa našoj zdravoj razvojnoj inicijativi dobro se mogao osjetiti i na konferenciji u Europskom parlamentu na kojoj su se okupili brojni partneri i suradnici iz Hrvatske i iz regije. Izrazito sam ponosan na dosege i odjeke predstavljanja Via Dinarice u Europskom parlamentu, tim više što je projekt rezultat djelovanja međunarodnog tima ljudi koji na sličan način gledaju na unaprjeđenje planinskog turizma i razvoj gorskih krajeva.
4. Predsjednik ste Udruge Via Dinarica za Hrvatsku, a cijelu ste rutu prošli u etapama. Koliko je vremena potrebno odvojiti vremena za ovu pustolovinu?
Dinarsko gorje neiscrpan je izvor doživljaja za svakoga tko voli planine, tako da se na mnoga mjesta rado vraćam, a uvijek tražim i nove planinarske izazove. Zbog toga moje istraživanje Dinarida nikada neće biti završeno. Najatraktivnija Bijela linija "Via Dinarice" duga je 1362 kilometra, a za obilazak „u komadu“ treba otprilike 40 – 60 dana, ovisno o tjelesnoj spremnosti i logistici. Većina ljudi s naših prostora put obilazi "točkasto“, posjećujući najatraktivnije dionice i vrhove Via Dinarice, no cijelu trasu puta dosad je već obišlo i nekoliko desetaka planinara iz udaljenih zemalja.
Zanimljivo je da put vrlo rado obilaze ljudi iz zemalja koje nemaju visokih planina – među prvim obilaznicima bile su planinarke iz Nizozemske i Danske. Za njih je planinarenje u Dinarskom gorju prava egzotika i doživljaj za koji su spremni izdvojiti sav svoj godišnji odmor. Udruga Via Dinarica Croatia pruža informacije i logističku podršku planinarima i turistima koji žele upoznati taj "put od milijun koraka“.
Dakako, aktivno surađujemo s Ministarstvom turizma, Hrvatskom turističkom zajednicom, Hrvatskom gospodarskom komorom, turističkim agencijama VMD i Real Experince, Hrvatskim planinarskim savezom, HGSS-om, stanicama planinarskih vodiča te s ponuđačima raznovrsnih usluga na trasi Via Dinarice.
5. Koliko je ruta zahtjevna odnosno u kakvoj fizičkoj spremi treba biti osoba koja je želi cijelu prijeći?
Jedna je od najvećih vrijednosti planinarenja što svatko može izabrati način kretanja i boravka u planini koji mu najbolje odgovara. Za lijep planinarski doživljaj često je dovoljno samo kratko prošetati po planinarskoj stazi, ali naše planine nude i prekrasne doživljaje i za one koji vole zahtjevne alpinističke ture i penjačke uspone. Drugim riječima, na Via Dinarici mogu uživati i oni koji nisu u visokoj tjelesnoj formi ili koji nemaju visoku izdržljivost, a istodobno i oni koji traže najsloženije izazove.
Svi koji traže aktivni odmor pronaći će nešto za sebe. Osobno rado ljepote naših planina otkrivam osnovnoškolskoj djeci, vodeći ih na mnoga lijepa mjesta u našim planinama. S druge strane, razumljivo je da za uzdužni obilazak cijele trase Via Dinarice treba dosta snage i izdržljivosti, možda više psihičke nego tjelesne. Pa ipak, uz dobro društvo pri planinarenju i osmijeh domaćina na cilju svake etape, sav se napor lako zaboravlja. Umor začas nestaje, a zadovoljstvo ostaje.
6. Koje biste planinske dijelove u Hrvatskoj osobito preporučili za istraživanje?
U Hrvatskoj Via Dinarica povezuje šest nacionalnih parkova, četiri parka prirode i oba stroga rezervata prirode. Sam put sastoji se od tri usporedne trase – Plave, Bijele i Zelene linije. Najatraktivnija Bijela linija obilazi najatraktivnije vrhove Dinarskoga gorja, Plava linija otkriva ljepote naše jadranske obale, a Zelena linija vodi kroz kontinentalnu zonu Dinarskoga gorja. Bijela linija u Hrvatsku ulazi u Prezidu u Gorskom kotaru, prati trasu Goranskoga planinarskog puta i vodi kroz Veliku Kapelu na Velebit, a zatim Premužićevom stazom i Velebitskim planinarskim putom stiže do područja rijeka Zrmanje, Krke i Cetine.
Premužićeva staza je pravo remek-djelo suhozidnoga graditeljstva, Dabarski kukovi najljepši prirodni zid u Hrvatskoj, Paklenica je svjetski penjački fenomen, a Tulove grede i Crnopac nesvakidašnje carstvo krša. Postoji još barem stotinu velebitskih mjesta koja me insipiriraju i ispunjavaju mi dušu. Zato se Velebitu uvijek iznova vraćam.
Usponom na najviši vrh Hrvatske, Dinaru (1831 m) i spojem na Stazu Gospe Sinjske Via Dinarica nastavlja svoj put prema Bosni i Hercegovini. Prolazak kroz Bijele stijene ili Rožanske kukove ne mogu se po ljepoti usporediti ni s kakvim planinarskim doživljajima u inozemstvu.
Zelenilo Gorskoga kotara očarava svojim mirom. Posebno su dojmljivi čudesni velebitski vidici, zalasci sunca promatrani s velebitskih vrhova, ali i osjećaj ponosa kada stignete na najviši vrh Republike Hrvatske na Dinari. No ako je riječ o ljepoti, nepravedno bi bilo izostaviti Učku, Risnjak, Klek, Biokovo, Plitvička jezera, izvore krških rijeka ili vrhove naših jadranskih otoka.
7. Projekt Via Dinarica obuhvaća i mnoštvo malih gospodarstva koje proizvode domaću hranu. Što biste posebno istaknuli iz ponude?
Via Dinarica nije samo planinarski put nego i platforma za održivi razvoj i lokalni ekonomski rast. Cilj je programa, uz ostalo, istaknuti da identitet Dinarida ne čine samo planine i planinarske staze, nego prije svega ljudi koji u njima žive. Unaprjeđenjem infrastrukture u Dinaridima postići će se očuvanje planinarskih naselja koja su najizloženija depopulaciji.
Vrijedi istaknuti da su osim po prekrasnoj prirodi i vrijednoj kulturnoj baštini naši krajevi poznati kao prostor s odličnom gastronomskom ponudom, kvalitetnim turizmom i srdačnim ljudima. To su naši aduti, ali ujedno i vrijednosti Via Dinarice. Na izložbi u Europskom parlamentu u Bruxellesu svoje proizvode predstavili su Kuća krčkog pršuta Žužić, Kuća prirode Kotač, OPG-ovi Api-Herba, Perica, Pintar i Sandra Babac Šinjorina Smokva te Pčelarstvo Bušelić.
8. Autor ste mnogobrojnih planinarskih vodiča u Hrvatskoj i regiji. Kojoj se planini neprestano vraćate i zašto?
Od 2001. godine urednik sam časopisa "Hrvatski planinar“ koji izdaje Hrvatski planinarski savez, a u razdoblju od tada do danas kao autor ili koautor napisao sam ukupno 26 planinarskih, turističkih i geografskih vodiča, priručnika i monografija. Autor sam prvog sveučilišnog udžbenika o planinarstvu na prostoru bivše Jugoslavije, Planinarskog vodiča po Hrvatskoj, Planinarskog udžbenika te brojnih drugih knjiga. U svim tim izdanjima, kao i u mojem srcu, posebno mjesto ima Velebit, naša najljepša i najveća planina.
Na Velebitu postoje dva prijevoja koji se zovu Alan, kao i ja, pa sam tako na poseban način vezan upravo uz Velebit. Ta planina prava je riznica prirodne baštine, obiluje vrlo različitim pejzažima, a svaki vrh pruža jedinstvene vidike. Premužićeva staza pravo je remek-djelo suhozidnoga graditeljstva, Dabarski kukovi najljepši prirodni zid u Hrvatskoj, Paklenica je svjetski penjački fenomen, a Tulove grede i Crnopac nesvakidašnje carstvo krša. Postoji još barem stotinu velebitskih mjesta koja me insipiriraju i ispunjavaju mi dušu. Zato se Velebitu uvijek iznova vraćam.
9. Zašto treba planinariti?
Planinarenje nije besciljno lutanje po planinama i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo sići nego čitav niz aktivnosti koje čovjeku život čine zanimljivijim, ugodnijim i ljepšim. To je način i stil života. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje. Odlazak u prirodu i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom tjelesnom naporu čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom. A nije li zadovoljstvo ono što svi mi tražimo od života?
