Karte smo rezervirali još u Darjeelingu, pa je jedino preostalo ukrcavanje. Vlakovi im i nisu toliko katastrofalni koliko se priča, i zapravo nisu uopće toliko loši. Svaki vagon je opremljen s dva wc-a u kojima je čučavac i umivaonik, a wc papira nema. Čistoća nije nešto, ali ništa lošije od naših vlakova. Dobili smo brojeve naše sleeper klase i zavalili se na ležajeve. Nema toliko guranja koliko to prikazuju filmovi, ali ipak smo u sleeper klasi, nemam pojma što se dešava u normalnim sjedećim klasama, možda upravo to, kill or get killed.
Put traje nekih dvanaestak sati i bilo je problema kako s hranom. Na indijsku još nismo naviknuli, a proljev i probavne smetnje mi se ne riskiraju dok sam na putu. Dok velim „na putu“, mislim u hodu, na vlaku, busu i slično... No i taj problem je ubrzo riješen! Svako malo pokraj nas su prolazili freelance prodavači koji u velikim starim kartonskim kutijama ili nekim drugim improviziranim spremnicima nose tone raznih krekera i ostalih indijskih grickalica. Uz sve ovo, još su tu prodavači toplog čaja koji spašava na ovakvom putu. Ako ništa drugo, barem nikad nije dosadno u vlaku, uvijek se lako „zašpreha“ prodavač i ubije neko vrijeme. Putovali smo noću, pa baš i nismo imali neki pogled iz vlaka, ali nije važno - čeka nas još puno ove limene konzerve na putu.
U Varanasi stižemo u rano jutro, najbolje vrijeme za dolazak u neki novi grad. Ispred stanice bombardirani smo ponudama vozača rikši svaki nudi svoju cijenu, ali svi pretjeruju. Već mi je sada pregovarački skill dosta visok, pa ih ubrzo spuštamo na zemlju i dobivamo ponudu kakvu imaju i lokalci. Samo pet minuta vožnje od stanice, evo nas nedaleko ghatova. Varanasi je poznat po ghatovima uz svetu rijeku Ganges. Ghatovi su indijski naziv za stepenice koji se najčešće nalaze uz neku vodu, bila to rijeka ili jezero.
Stalno spominjem tu bizarnost Varanasija, pa da i kažem zašto nosi tu titulu - Ganges je za većinu Indijaca, i za sve hinduiste sveta rijeka, čak je i nazvana po božici (Ganga). U ovoj rijeci se pere veš, kupa, baca smeće, a samo nedaleko od nabrojanih aktivnosti, na jednom od ghatova, se vrše kremiranja. U hinduizmu nema grobova i zakopavanja tijela nakon smrti, njihov način opraštanja od voljenih osoba je kremiranje. Samo da još napomenem, rijeka Ganges je 2007. godine bila proglašena najprljavijom rijekom na svijetu!
Smještamo se u prvi guesthouse preporučen na netu, koji čak ima i toplu vodu! Do sad, na onim prije opisanim minusima u Nepalu i Indiji, niti u jednom guesthouseu nije bilo tople vode. Tuširanja su mi trajala po šezdesetak sekundi, a to je bilo šokantno i hladno iskustvo. Sad konačno nemam brige o tome, a i temperatura je ugodna, nekih dvadesetak stupnjeva – najbolje!
Nakon toplog tuša, ručak. Pronalazim prvi rooftop restoran i penjem se na vrh zgrade. Ljudi moji koji pogled! Cijela rijeka Ganges ispred mene, ghatovi, život uz njih, boje... Neopisiv trenutak. Jednako neopisiv koliko i ljuti curry koji sam jedva smazao na krovu restorana. Još imam problema s njihovom hranom, nikako da se naviknem, ali sad riskiram. Ljutina ubija usta, ali ipak ostavlja neki ugodan, meni još do sad nepoznat okus. Jako teško je na ponudi u meniju naći klopu s mesom, Indijci više preferiraju povrće, pa je i moj curry bio samo s povrćem. Uz njega mi je poslužena i zdjelica obične riže i par chappatia. Chappati je, da vam najbolje objasnim, indijski kruh. Više vuče na palačinku, ali je puno žilaviji i suši. Radi se samo od vode i brašna, a peče se na suhom, bez dodavanja ulja, ili bilo kojih drugih masnoća. Znaju ga premazati gheejem (maslac) nakon pečenja, ili jednostavno samo par puta prođu po njemu sa svježim češnjakom.
Šetnja kroz ghatove je kao šetnja kroz neki film. Stepenice su pune boja od rublja kojeg su ljudi ostavili da se suši na indijskome suncu, neki ga još i dalje ručno peru, neki se kupaju dok se meni ledi krv u žilama od hladnoće rijeke. Neki mirno spavaju, a do njih je buka uličnih izvođača koji danonoćno sviraju indijske tjunove... Iznad vas u mahovima prolijeće jato papiga, pa vas šnjofa dvadeset i peto pseto, klinci vas vuku za rukav i žicaju koji rupi... Lako je naletjeti na neki scam – spaze da si turist, i eto njih, pokušavaju ti uvaliti da kupiš baš sve.
Ponuđeno mi je brijanje od tri kune, i normalno, bez razmišljanja – prihvaćam. Indijac me vodi do neke improvizirane drvene platforme na ghatu, i počinje s brijanjem. Nakon toga nastavlja s masažom vrata i glave. Sve to super zvuči, samo što to ne spada u navedene tri kune. Na kraju gazda traži pet puta više, al' ipak – 15 kuna za brijanje i masažu? Yes, please!
