Galerija
Već nakon sedam mjeseci provedenih u Boliviji mogu reći da sam zagrebala ispod površine. Do sad sam opisivala sve što sam mogla primijetiti na prvi pogled ili pomalo saznati iz razgovora, no sad želim barem malo približiti ovdašnji mentalitet.
Na prvom mjestu je ono što svi nazivaju „hora boliviana“, bolivijansko vrijeme, što znači da je ovdje kašnjenje potpuno normalna stvar. Ne pet minuta, ne deset, niti čak pola sata, nego znači da ćete nekoga čekati i do sat vremena.
Bolje se naviknuti ili zakazati sastanak ranije da bi se ljudi pojavili na vrijeme. Zvuči smiješno, ali jednostavno je navika koja se teško mijenja. Čak i kad sam pokušala dogovoriti i objasniti važnost točnosti, bilo je bezuspješno. Nažalost, zbog toga je društvo ovdje jako slabo razvijeno, veliki je postotak siromašnih, školovanih, pa čak i pismenih. Kašnjenje se ne odnosi samo na druženja ili sastanke, nego na školu, odgađanje obaveza, posao...
Budući da u svom volontiranju najviše radim s djecom i mladima, mogu reći da je ovdje školovanje poprilično nerazvijeno. Radila sam s djecom od 9 godina koja ne znaju čitati. U projektu „apoyo escolar“ koji su pokrenuli franjevci, djeca u dodatna tri sata nastave pokušavaju svladati gradivo koje nisu uspjeli usvojiti u školi. Među ostalim, to su pisanje, čitanje i računanje.
Zanimljivo je bilo čitati udžbenike povijesti. Ono što mi smatramo Kolumbovim otkrićem Amerike, za njih je početak invazije. Europljani su oduševljeno prihvatili novi svijet i ponosno predstavljali svoj uspjeh kroz povijest, no za Latinoamerikance je to bilo nametanje kulture, jezika, vjere, krađa svih prirodnih dobara. Točka gledišta je zaista jako različita na dvije strane svijeta.
U udaljenim selima koja gotovo svakodnevno posjećujemo život je posebno težak. Najprije mislim na materijalnu bijedu jer je to ono što se prvo uoči. Kuće od blata ili dasaka i krov od palminih grana su jedini domovi koje ljudi imaju, a ponekad nemaju niti dovoljno hrane za svaki dan. Očevi za obitelj zarađuju najčešće odlaskom u žetvu šećerne trske, ali češće su obitelji sa samohranim majkama.
Brak i obitelj gotovo da ne postoje jer se živi u konkubinatu ili muškarci imaju djecu s više žena i ne brinu o njima. Ozbiljan problem je nasilje nad djecom koju roditelji udaraju, ali i silovanje djevojčica od strane članova najuže obitelji poput očeva, očuha, djedova, ujaka, stričeva...
Takvom ponašanju pridonosi alkohol koji je veliki problem ovdašnjih muškaraca. Jednom prilikom sam u jednom od sela upoznala 14-godišnju djevojčicu Gabrielu koja je prekinula školovanje. Na pitanje zašto, odgovorila je da očekuje dijete, a poslije sam saznala da je to dijete plod silovanja. Nažalost, ponekad i vlastite majke tjeraju svoje kćeri na prostituiranje zbog neimaštine i teške životne situacije. To ostavlja ogromne posljedice na živote mladih djevojaka koje su preplašene, zatvorene, sramežljive i ne govore gotovo ništa.
Što se tiče zdravstva, postoji sustav koji omogućuje neke lijekove, ali mnogi ih ne mogu dobiti zbog nedostatka dokumenata ili neimaštine. Ljudi najčešće odu do ljekarne i kupe lijekove za onoliko novaca koliko imaju jer se lijekovi ovdje kupuju na komad, a ne na kutiju. Zbog toga je posljedica da su se ljudi lakše pomirili sa smrću i ne žali se za osobama koje su bolesne i umiru, čak niti majke za djecom. Postali su „teret“ za njih i iščekuje se smrt težih bolesnika. Najčešće obitelj dovedi svog bolesnog člana iz bolnice doma i ne daju mu lijekove, nego čekaju da umre jer je trošak opskrbiti ga svime što je potrebno.
Zanimljivost koja je meni bila u potpunosti novost je da je puno protestanata s obzirom da je Latinska Amerika oduvijek bila poznata po katoličanstvu. Danas je katolika, barem u Boliviji, sve manje, broj se smanjuje i velik postotak čine protestantske crkve poput pentekostalaca, metodista, ali i mormoni i drugi.
Pozitivna stvar koju sam doživjela jest toplina ljudi, a posebno djece. Na tržnici koju često posjećujem ljudi su znatiželjni i zanima ih sve o mojoj dalekoj zemlji, a nije rijetkost da me ispituju kako se kažu neke riječi na hrvatskom. Zna se dogoditi da ostanem i puno duže od planiranog u prodavaonicama ili tržnicama gdje me zaustave i pitaju odakle sam, a koji me već poznaju uvijek imaju neko novo pitanje.
Na igralištima i zajednicama koje posjećujemo djeca u svojoj iskrenoj znatiželji imaju i puno više pitanja, što se jede, radi, govori u Hrvatskoj i Europi... Na ulici me znaju pozdravljati mnogi, a najčešće djeca za koje se niti ne sjećam gdje sam ih upoznala. Nevjerojatna je toplina, brižnost i interes koji pokazuju, ali i njihov osjećaj za zabavu. Gotovo svake večeri iz neke kuće odzvanja dobro poznata latinoamerička glazba, zbog nekog slavlja ili jednostavno dobre zabave, a nije rijetkost čuti ju i preko dana, pa i od samog jutra. U sivilu života, „fiesta“ je za Bolivijance uvijek dobra opcija.
