Jedinstven ekosustav i nezaboravan pogled na ocean neki su od razloga zašto se Saint Kilda nalazi na popisima najljepših otočja na svijetu. No možda je baš ta ljepota glavni krivac tužne sudbine udaljenog otoka u Atlantskom oceanu. Saint Kilda pripada skupini Vanjskih Hebrida i tvori najzapadniji dio Britanije, oko 160 km zapadno od obale Škotske.
Hirtu, najveći od otoka i jedini koji je otvoren za turiste, posjećuju najodlučniji putnici koji, osim strpljenja, imaju i dovoljno novca za put jer avantura do Saint Kilde nije jeftina. Brodovi iz Leverburgha ili Skyea za Hirtu polaze često, ali mjesta se rezerviraju mjesecima unaprijed. Gotovo se polovica otkazuje zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta. Budući da na Hirti nema trgovine, turisti sa sobom nose potrebne zalihe.
Ono što je zajedničko svim posjetiteljima jest to da doista žele tamo biti. Svatko ima svoje razloge za posjet: fascinacija udaljenim otocima, pticama koje se ondje gnijezde ili pogledom s naviše litice u Velikoj Britaniji. Većini je Hirta privlačna i zbog antiturizma, odnosno ožiljaka koje nosi zbog posjetitelja, koji su joj u prošlosti donijeli puno štete, a nimalo koristi.
Nekoć su na Hirti živjeli ljudi, i to tisućama godina. Živjeli su u teškim uvjetima i prehranjivali se pticama, jajima, ribom, kao i ovcama koje su uzgajali na obližnjim otocima Soay i Boreray. Ptice su sušili u malim kamenim nastambama nekoliko mjeseci kako bi ih pripremili za jelo. Ta je mala zajednica razvila iznimne penjačke vještine. Spretno su savladavali litice i ponore koristeći užad napravljenu od kože. I živjeli su skladno, sve dok se nisu pojavili misionari, a zatim i turistički brodovi. U roku od nekoliko godina od prvih turista zajednica je oboljela, a preostali otočani su evakuirani.
Još je 1697. istraživač Martin Martin pisao je o zaboravljenom otoku koji se savršeno uklapao u viktorijansku sliku romantične i mistične prirode, kao i najsretnijim ljudima koji ondje žive, daleko od pohlepe i ropstva ostatka čovječanstva. Počeli su pristizati parobrodi s viktorijanskim turistima kako bi na svoje oči mogli vidjeti "divljake s otoka". Navodno su im se rugali, gađali ih slatkišima i ponašali se prema njima kao da su životinje u zoološkom vrtu.
Ptičje perje s otoka se počelo odvoziti za proizvodnju krevetnine, a ulje za svjetiljke, što se s vremenom pokazalo neisplativim. Neke pridošlice s kopna smatrale su kako život otočana može biti puno bolji, a ne tako toliko "surov" i "zaostao". U želji da ih promijene i obrazuju, misionari su donijeli svoja pravila – kao i bolesti na koje zajednica nije bila otporna.
Konačno, 1930. godine ostalo je manje od četrdeset stanovnika. Nakon što su podnijeli peticiju britanskoj vladi za evakuaciju na kopno, dobrovoljno su se odselili i raštrkali na zapadu Škotske.
Danas na surovu prošlost podsjeća tek udaljeni otok bez stanovnika, koji turisti i dalje posjećuju.
