Proljeće je protekli tjedan ozbiljno pokucalo na vrata, barem u Rijeci i okolici. Iako zaista volimo zimu, nekako je lijep osjećaj kada se sve budi. Dani su duži i osjeti se neka napetost u zraku, mada možda pričamo iz perspektive dvoje alergičara na lijesku i čemprese kojima je baš napeto u zraku – doslovno, a ne figurativno. 😂
U svakom slučaju, pokušali smo iskoristiti tri dana za neki hike – iako je to zapravo bilo dva i pol dana jer smo u petak samo jurili nakon posla te nismo imali vremena mirisati cvijeće, hvatali smo zalazak. Pa da vidimo što smo to točno radili…
Petak: Vela Pliš
Već oko 16:20 bili smo u autu na putu za Platak, nervozno gledajući sunce kako pada prema obroncima Učke. Polazište za Velu Pliš je stotinjak metara nakon što se skrene na cestu za Platak, na malom proširenju za parking s desne strane. Tko gleda na Google kartama, vidjet će da piše ulica Štab, iako nikakve ulice tu nema. 😁
Planinarska oznaka kaže 2 sata do vrha, no kako mi imamo oko sat vremena do zalaska sunca, pritišćemo gas i stižemo na vrh za 45 minuta. Nije da smo mi neki Eustahije Brzići, ali recimo da markacija malo precjenjuje uspon – sat do sat i pol je sasvim normalno za ovakvo brdo s ovog polazišta.
Može se malo dalje sa stare ceste doći preko grebena Mala Pliš – Vela Pliš, ali nismo htjeli gubiti vrijeme po grebenu. Iako, sad kad gledamo, vjerojatno bismo stigli u istom vremenskom okviru. Dobro, ostaje za idući poslijepodnevni hike ili trk.
Nakon što smo snizili otkucaje srca, moglo je početi fotkanje 😁. Zbilja je razgledan vrh pa planiramo za drugi put i uspon na susjedni i neoznačeni, ali lokalno poznati Mlični vrh (1234m), koji nudi iste vidike, a i težinu uspona. Tu rutu ne bismo baš preporučili za vikend-izlet (jer je zaista prekratka), ali recimo da je jako dobra za neki brzi krug nakon posla ili poludnevni vikend izlet s manjom djecom.
Po povratku se dodatno šetamo s lampama po cesti prema Platku, da izbijemo radni tjedan i sjedenje iz sebe i u hodu planiramo što za vikend. Konačna bilanca ovog poslijepodneva je 10 km i nekoliko odličnih fotki zalaska sunca (iako po lajkovima na društvenim mrežama izgleda da ih je u potpunosti zasjenila „Danijela u tajicama“ 😂).
Subota: Lovranska draga – Vojak – Suhi Vrh – Babin grob – Lovranska draga
Napunjeni energijom od petka, krećemo na prekrasan dan broj dva! Idemo na Učku jer kada puše bura, kao što puše ovaj vikend, svi znamo gdje treba bježati. 😁 Učka, iako veliki masiv u Kvarnerskom zaljevu, zbog položaja ima često povlaštenu poziciju da ne trpi takve udare bure kao sve ostalo u riječkom zaleđu. Dakle, to je uvijek dobra rezerva za izlet na ovakav dan.
Kako nam je dosadila ruta Medveja - Učka koju inače prakticiramo (opis tog izleta možete pronaći OVDJE), odlučujemo krenuti s proširenja uz cestu oko 1,5 km prije Lovranske Drage. Odavde (a i iz Lovranske Drage) zaista cijela mreža staza vodi prema Vojaku, Poklonu i drugim manje poznatim ciljevima na ovoj planini. Po putu se penjemo na mali vrh Gorica samo da bismo vidjeli jedno jako mutno jutro, iako sunčano, ali mutno do te mjere da se nije vidio Cres koji je samo koji kilometar zračne linije od nas.
Nastavljamo dalje po tablama, a dijelom i neoznačeno po bijelim, šumskim cestama prema Vojaku te se u jednom trenutku spajamo na uobičajenu stazu iz Medveje (možda u posljednjoj trećini puta za Vojak).
Ovdje već sustižemo prve planinare, a do vrha Vojaka shvaćamo da je ovo jedan od najposjećenijih dana, barem što smo mi vidjeli. Na završnom grebenu i na vrhu je 200+ ljudi i iako ne volimo gužve na brdu onaj dan kad se i mi na njemu nalazimo 😅, stvarno je lijepo da su ljudi odlučili iskoristiti prekrasan dan u prirodi.
Ne gubimo vrijeme na vrhu, bili smo tu stotine puta. Hitamo natrag, spuštamo se na sedlo i penjemo se na susjedni Suhi vrh. Ni ovdje se ne zadržavamo previše – puše hladan vjetar pa krećemo prema naselju Mala Učka, skrećemo lijevo na bijelu cestu i nakon nekog vremena spajamo se desno na kraticu na kojoj piše Lovran.
Orijentacija nije komplicirana i table nas vode preko Babina Groba do Lovranske Drage. Konačna bilanca je 18 km i jedan prekrasan dan iza nas.
Nedjelja: Bjelolasica
Nedjelja je prema prognozi trebala biti sasvim pristojna za neko velebitsko lutanje, uz malo slabiju buru. No prognoza je jedno, a stvarno vrijeme nešto sasvim drugo. Svejedno smo rano ujutro krenuli prema srednjem Velebitu, ali nakon vožnje ispod Krasice i Hreljina (pri čemu nas je u autu otpuhivalo sa ceste 😅) te pogleda u smjeru Vratnika i Senja, jasno je kao dan da bura danas ide do ibera.
Dodatno pregledavajući prognozu i karte, stižemo do Novog Vinodolskog i tu odlučujemo ipak zavrnuti prema Gorskom kotaru. Nakon nekoliko kilometara spajamo se na cestu Vagabundina koliba – Lič – Fužine – Mrkopalj – Begovo Razdolje.
Provjerite već ovog vikenda: 13 tipova planinara koje vidite svakodnevno na izletima
Da nam je trebala ta duga vožnja, i nije, a pogotovo nas je ubilo u pojam to što smo došli sa sunčanog vremena u prilične oblake. No kako će se kasnije pokazati, to naše jutarnje neraspoloženje bilo je neopravdano – imali smo prekrasan dan ispred sebe, samo to još nismo znali.
Parkiramo na kraju ceste u Begovu Razdolju te ne krećemo uobičajeno desno prema markacijama i po stazi za Vrbovsku poljanu, nego želimo istraživati lijevo po neoznačenoj, šumskoj cesti koja bi nas trebala dovesti prema Bjelolasici sa sjeverne strane i negdje pod vrhom spojiti na markiranu stazu.
Long story short, nismo našli stazu. 😅 Ali smo uz pomoć buljenja u Google karte i neke prirodne orijentacije odlučili napraviti avanturu. Presjekli smo na divlje jedno brdo kako bismo ispali na željenu šumsku cestu. S te smo ceste dobro vidjeli vrh Bjelolasice te smo, opet na divlje i nemarkirano, krenuli u vertikalu kroz podosta zaleđenu šumu i spojili se direktno na hrbat Bjelolasice sa sjeverne strane.
Još je puno snijega i temperatura je pala pa da ubrzamo korak stavljamo dereze – samo da ne moramo tri dana pickati po najstrmijem dijelu, iako se marginalno moglo i bez njih. Na hrptu se spajamo na markaciju, baš u trenutku kad se oblaci počinju dizati i otvara se prekrasan dan. Nakon toliko puta što smo bili ovdje zimi, napokon imamo prilike uživati bez magle i oblaka (da, nismo spomenuli da nas je ovdje uvijek zimi dočekalo takvo, oblačno i maglovito vrijeme 😁).
Na vrhu skidamo dereze, fotkamo dok se ne ohladimo od vjetra i krećemo prema planinarskom skloništu Jakob Mihelčić, kako bismo zaokružili rutu i vratili se po uobičajenoj markiranoj stazi kroz Vrbovsku poljanu. Kod skloništa srećemo veliku skupinu koja taman ide na vrh po najvećem suncu (ne znajući za oblake 😁), a mi nastavljamo dolje skidajući višak slojeva odjeće sa sebe.
Vidi se da stiže proljeće jer je planina podijeljena na snijeg sa sjevera i kukurijeke, visibabe i šafrane s juga. Još jedan prekrasan dan proveden u prirodi, prvo cvijeće izlazi van, miševi trčkaraju okolo, ma idila.
Bjelolasica je zaista prekrasna u svim godišnjim dobima, a možda nam je najdraža u proljeće (priču i bajkovito-zelene fotke možete pogledati OVDJE). Jedino što nekima od nas (onim pedantnim horoskopskim djevicama 😅) danas smeta jest blato koje je šumarija proizvela vukući trupce po cesti. 😂 Konačna bilanca je 18,5 km, tri piva, Kinkartz medenjaci i uživancija u zalasku na vidikovcu iznad Lokvarskog jezera.
Zov Planine možete pratiti na njihovu blogu, Facebook stranici i Instagram profilu.
