Galerija
Znaš da nisi nigdje bio kad ti baterija fotića traje na jednoj crtici već dva mjeseca. 😅 Što je najbolje, niti nakon ovog vikenda nije bitno drugačije, no barem smo spojili dva dana i 40+ kilometara u prirodi. Dakle, nakon mjesec i pol dana raznih obveza, kratkih viroza, kriminalno lošeg vremena i ozbiljnog posvećivanja kauč-treninzima, ponovno krećemo vidjeti kakav je život izvan horizontale.
Moramo priznati da dugo nismo bili u ovako dobroj kauč-formi, no zaista smo se potrudili i posvetili ležanju tako da je rezultat očekivan. 😄 Odlučili smo naša mršava pluća i paštaste noge prošetati po Grobničkim Alpama, unatoč najavljenoj buri od 120 km/h – od silne želje da se maknemo s kauča zaključili smo da pretjeruju u prognozi i da sigurno neće biti tako dramatično. 😅 Bolje bi nam bilo da smo subotu zaobišli, no kad vidiš prvi sunčani dan nakon duuugo vremena, ne možeš odoljeti.
Subota
Za subotu smo prvo planirali uspon na Obruč, no od 4 ujutro nam je bura toliko lupala o prozore da nismo mogli dalje spavati. Odmah nam je bilo jasno da neće biti ništa od toga. Neke visine, logično, otpadaju. No svejedno smo naumili pronaći neku rutu gdje će nas manje ispuhati pa smo odlučili krenuti uobičajeno iz Podkilavca prema stazama Pod planinu i Kolci te skrenuti na nemarkiranu cestu za Studenu, a koja se kasnije spaja i na put koji iz Studene vodi na Obruč.
Plan je bio motati se po tim šumskim cesticama i stazama u nekoj kružnoj ruti, kroz šumu i bez dizanja u preveliku visinu kako bismo ostali barem malo zaštićeni od bure. Ukratko, nismo našli dio gdje nas neće ispuhati i šibalo nas je kao da ne postoji sutra. 😄 Tek kada smo ušli u šumu i spojili se na markiranu stazu za Obruč, možemo (uvjetno) reći da je malo manje puhalo, ali je bilo oko -13 °C pa nije bilo puno bolje.
Sreća je, naravno, bila kratkoga daha jer je do križanja Obruč-Trstenik postalo još hladnije, a vjetar je tukao takvom brzinom da smo se jedva održavali na nogama. Tu smo zaključili da smo se digli dovoljno u visinu, da ovo više nije bura koja nam je podnošljiva i da je vrijeme za povratak.
Jesmo li spomenuli da je u tom dijelu počinjao i takav led da, sve da smo i htjeli nastaviti po toj ludoj buri, ne bismo ni mogli dalje jer se dalje nije moglo bez dereza? Naravno, nismo ih ni uzeli za ovu laganu šetnju po suhome. Ovo je pristup Obruču sa sjeverozapadne strane, a zbog prethodne višetjedne kiše, južine i visokih temperatura od +10 °C gotovo sav snijeg se otopio, a ono malo što ga je ostalo u potpunosti se smrzlo u posljednja dva dana jednako velikih minusa.
Kakvi su uvjeti bili dalje od ove točke, nismo znali, ali mogli smo pretpostaviti. Nismo forsirali dalje, ponajviše zbog dva razloga: nismo planirali takav uspon za danas te nismo ni bili opremljeni za takve uvjete (dereze nismo uzeli sa sobom jer nam visine nisu ni bile u planu zbog bure). Da, planovi se mijenjaju i često se u hodu promijeni raspoloženje i poželimo potegnuti više, pa dobro se osjećamo, pa imamo još energije, pa relativno smo blizu vrha i slični razlozi – ali kad nemaš sa sobom potrebnu opremu, sve ostalo je ne baš pametni rizik.
I tako se ovdje okrećemo i vraćamo natrag, kombinirajući djelomično kružnu rutu do auta. S obzirom na debeli minus i orkansku buru, ne možemo reći da nam je bilo posebno žao. U svojem povratničkom maršu kroz buru srećemo (relativno blizu) nekoliko velikih košuta i dva mlada jelena, pa možemo reći da nam se put isplatio. 😊
Zaleđeni dolazimo do auta nakon pet sati na žestokoj buri. Sat kaže 19,5 km hoda i dvije vrlo promrzle duše. U autu liječimo rane čokoladnim napolitankama i tamnim pivom. Također, čvrsto si obećavamo da sutra ne idemo nikamo!
Provjerite već ovog vikenda: 13 tipova planinara koje vidite svakodnevno na izletima
Nedjelja
Obećanje ludom radovanje, kaže stara poslovica, a prognoza kaže da bura jenjava u nedjelju. Dakle, pokušaj broj dva! U nedjelju ujutro kratko gledamo kartu i odlučujemo opet na Hahliće: Zapadnim grebenom na Vidalj pa ispod Osoja na Sljeme, krug natrag po sjevernoj strani do Ćunine glave i Pod planinu natrag.
Krećemo malo kasnije (nakon obilnog doručka zvanog „Domaća savijača/burek od 3 sira by Danči“ 😅) i vidi se da je danas puno toplije i znatno manje puše, pa se do prvog uspona po Zapadnom grebenu čak i malo znojimo.
Cijela stada košuta sunčaju se i uživaju u lijepom jutru, a ja ponovno razmišljam da kupim neki veliki objektiv pa da pokušam uloviti i neke životinjske fotke da ne bude uvijek isto – samo nas dvoje i brda. No prilično sam siguran da mi se to ne da nositi, a niti sjediti i čekati satima stratešku situaciju – možda jednog dana, kad budemo manje živahni. 😄
Prilično smo spori i uz povremene nalete bure stižemo do Vidlja te bacamo oko na današnje ciljeve. Na Vidlju ludo puše te se ne zadržavamo, već nastavljamo dalje prema Sljemenu. Čim smo ušli u sjenu iza Osoja, navlačimo dereze, ni ne znajući da ćemo to danas napraviti i previše puta. Snijega gotovo i nema, a to što ga je ostalo pretvorilo se u led.
Zapamtite, u prirodi ostavite samo tragove svojih koraka! Pokupite smeće, čuvajte prirodu i budite odgovorni prema njoj!
Vrlo frustrirajući uvjeti. Naime, neprestano se izmjenjuju potpuno zaleđeni dijelovi i potpuno suha područja pa, ne želeći razbijati dereze po kamenju i suhome, do uspona na Sljeme tri puta skidamo i stavljamo dereze kao dva luđaka. Srećom, dosta brzo to ide pa ne gubimo previše vremena jer smo ionako brutalno spori. Također srećom, nalazimo se dublje u šumi i bura se ne osjeti toliko (ali hladno je kao i jučer i ta nas hladnoća dodatno usporava u neprestanom skidanju i stavljanju dereza).
Po povratku sa Sljemena nastavljamo u smjeru staza za dom Hahlić, Pakleno, Napa i Obruč. Naravno, nastavljamo s praksom skidanja i stavljanja dereza svakih 500 – 700 m i taman kad smo mislili da je gotovo – nije!
U jednom trenutku, nakon dužih suhih dijelova i nešto manje hladnoće zaključujemo da je to to, ne trebaju nam više dereze. Slažemo ih u njihove torbice, namještamo ih u ruksak i sretni krećemo dalje. I tada, nakon nepune 2 minute, dolazimo u kotlinu kroz koju ne možemo ni makac bez dereza u idućih 700 metara. Danči je išla ispred i samo iz tišine čujem glasno psovanje i nevjericu. 😂 Ništa, ponovno sve raspremamo iz ruksaka, postavljamo na gojzerice, vežemo smrznutim prstima i nastavljamo dalje.
Ovo je bio valjda prvi put da smo koristili univerzalne dereze (inače smo dosad stalno koristili automatske, pisali smo o tome u OVOJ priči) i moramo priznati da smo u nekoliko sati prilično dobro svladali skidanje i stavljanje, i to u što kraćem roku. 😂
Nakon Nape i špilja više nema snijega pa relativno brzo ispadamo na glavnu stazu za dom. Srećemo još nekoliko košuta po putu i komentiramo koliko smo ih puno ovaj vikend vidjeli ovdje na Hahlićima i kako je to baš lijepo – nekako se osjetila ta divljina, a i nismo išli baš popularnim stazama (nismo sreli čovjeka u ova dva dana). Nastavljamo prema Ćuninoj glavi da uhvatimo još malo sunca (i vjetra) za kraj dana.
Vraćamo se stazom Pod planinu i dan zaokružujemo sa 22,5 km, oko 1400 metara uspona i toliko spusta te potrošenih 3500 kalorija. Jasno, nisu dugo ostale potrošene – večera je uključivala pileće pohance, krokete i nestvarne količine majoneze. 😅
Nije loše za prvi vikend nakon dugo vremena i nadamo se da će ovaj niz lijepih dana potrajati jer smo se zaista zasitili kiše. Do nove priče uživajte u slikama…
Zov Planine možete pratiti i na njihovu blogu, Facebook stranici i Instagram profilu...
