Na spomen Dinare, pred očima se stvori ogroman planinski masiv – ipak je to naša najviša planina. Tako velika, djeluje moćno i ulijeva strahopoštovanje.

Pa ipak, za razliku od mediteranskih planina Kvarnera, šumovitog Gorskog kotara ili raskošnog Velebita, Dinara na prvu ostavlja dojam surove i puste planine, siromašne vegetacije i oskudnih izvora vode. Tu ćete pronaći i malo selo neobičnog imena: Uništa. Prema staroj anegdoti, dobilo je ime po izjavi čovjeka koji je napuštao svoj dom kako bi izgradio novu kuću ondje. Na pitanje jednog od seljana kamo ide, uzviknuo je: A u ništa!

Prilično impresivno za jedno „ništa“

Tko god je bio na Dinari, reći će vam da zaboravite na nepoštene predrasude jer ona ima svoje čari: upravo njena ogoljenost znači i mnoštvo livada i prostranstava na kojima nema kolona planinara s fotoaparatima, a pogled seže unedogled. Impresivne su njene poput torte prošarane i slojevite stijene čije su litice ponegdje okomite.

Ironično, u podnožju dinarskog masiva koji naizgled djeluje žedno, nalazi se najljepše oko Dalmacije“ - vrelo Cetine. Na ovoj našoj krškoj rijeci leži i Perućko jezero, a prije nego se kod Omiša preda Jadranskom moru, dozvoljava svojim obožavateljima da isprobaju rafting, kajaking, zip-line, penjanje po stijenama, te okuse kraljevsku cetinsku pastrvu.

Još jedna rijeka izvire podno Dinare, i to čini sa stilom. Iako mu ime djeluje „malo“ i simpatično, slap Krčić u jesen podivlja i svom silinom se obrušava u rijeku koja odatle plovi dalje. Ljeti ga zbog vrućine i suhog vremena jedva možete vidjeti i naslutiti da se ovdje rađa „kćer Dinare“ - Krka. I ona odlazi prema Jadranu, a putem prolazi kroz Knin i tvori jedan od naših najpopularnijih nacionalnih parkova.

Najviše vrhove pisali su pastiri

Kad govorimo o našoj najvišoj planini, ne smijemo zaboraviti spomenuti i njen vrh, tj. vrhove. Većini nas su poznata imena Sveti Jure, Vaganski vrh, Kula, Sveta Gera, Risnjak, Snježnik, Sljeme… No, pokušajte se sjetiti školskog gradiva i naziva najvišeg vrha Hrvatske. Mnogi se zbune, a za to postoji razlog.

Negdje ćete vidjeti da je kao najviši vrh navedena Dinara, a negdje Sinjal. Riječ je zapravo o istom vrhu i oba naziva su ispravna. Dakle Sinjal = Dinara = 1831 metra nadmorske visine. Zašto kruže dva imena i zašto se najviši vrh ne bi jednostavno zvao Dinara? Pa, jer bi moglo doći do zabune da je to najviši vrh ili pak bilo koji dio planine. Zapravo je Sinjal tj. Dinara najviši vrh hrvatskog dijela Dinare, dok je ukupno gledano, njen najviši vrh Troglav na 1913 metara visine u Bosni i Hercegovini.

E, sad kad smo već na vrhu, da ga i predstavimo. Sinjal je pak dobio ime po – (geo)signalu! Zvuči pomalo akademski, no Alan Čaplar i HPD „Sinjal 1831“ objašnjavaju: vrh su zapravo imenovali domaći pastiri koji su raznim signalima - poput odsjaja sunca u ogledalu - komunicirali sa svojima u podnožju planine. Naizgled jednostavno i logično ime čuva uspomenu na tradiciju i stoljetni suživot čovjeka s prirodom u ovom podneblju, pa bi ga trebalo i njegovati.

Stočarstvom su se na Dinari bavili i stari Iliri kojima je ona predstavljala sveto gorje. Ta tradicija održala se sve donedavno. Danas se stočarstvom bavi samo malen dio preostalog stanovništva.

Poneki trag prošlosti u obliku suhozida i pastirskih skloništa vodi u vremena kada su ovdje prolazile tisuće ovaca. Život pastira nije bio lak: od ljeta do jeseni penjali bi s ovcama na Dinaru i ostajali po cijeli dan. Trebalo je ponijeti i dovoljno vode, što je velik teret, a noću bi brinuli da ne naiđu vukovi.

Sela u kojima su naši stari živjeli danas su pusta. Tek odnedavno se penjanje na Dinaru intenziviralo kao zabavna aktivnost povezana s dokolicom.

Samo čovjek i priroda

Posljednjih desetljeća sve više alpinista dolazi na Dinaru, a sada se svake godine na nju popne oko 15 tisuća ljudi. Ono što ju je činilo naizgled surovom i zastrašujućom, danas ju čini popularnom: prostrana je i nema gužve. Možete hodati danima kroz netaknutu prirodu i ne sresti nikoga. S druge strane, izgrađene su nove staze i planinarski objekti pa po njima znate da ste na dobrom putu.

Logično, turizam je ovdje prilično aktivne naravi, pa se tako možete okušati i u paraglidingu, off road izletima i vožnji quadova, bicikliranju po uređenim gorskim stazama te čak i jahanju konja i magaraca.

Upravo su nam oni nedostajali da upotpune idilične slike dinarskih prostranstava. Konji, magarci, ovce, divokoze, ali i medvjedi, vukovi, divlje mačke, lisice… Dodajmo toj slici i ton, pa dobivamo noćno nebo ispunjeno tisućama zvijezda i pomalo zastrašujućim vrhovima iza kojih dolazi zavijanje vukova.

Prije nego se počnete dvoumiti oko planinarenja po Dinari, spomenimo da je mala šansa da ćete sresti medvjeda ili risa. Možda eventualno uočite tragove šapa u zemlji, a vjerojatnije ćete sresti male životinjice slatkih imena, poput endemskog mirišljavog samotara ili dinarskog voluhara.

Među ostalim izletnicima u visine su primjerice autohtone balkanske divokoze kojih je ostalo manje od stotinu. Zateknete li se na pravom mjestu u pravo vrijeme, možda baš doživite sliku stare Dinare: pastire s ovcama i njihove čuvare, pametne i odane pse tornjaka ili hrvatskog ovčara.

A s preko tisuću biljnih vrsta, Dinara okuplja gotovo petinu ukupnog broja biljnih vrsta u Hrvatskoj. Mnoge od njih su strogo zaštićene i endemske vrste, a neke su i ljekovite. Proljeće stiže…

Moćni div traži zaštitu

U davnini su Dinaru zvali Adrian Horos (međa Jadrana), a današnje je ime dobila od ilirskog plemena koje je živjelo na istočnim padinama. Ilirima je Dinara bila sveta, a za vrijeme rimskih pohoda na Balkan potvrdila je svoju važnost pruživši im zaštitu od napada.

Njen najviši vrh Troglav podsjetnik je na slavenska vjerovanja prije nego se ovdje proširilo kršćanstvo. Troglav je, vjeruje se, objedinjavao slavenska božanstva i simbolizirao jedinstvo zemlje, podzemlja i nebesa.

Pozornica hrvatske povijesti nezamisliva je bez Dinare u zaleđu: ovdje su se krunili i predsjedavali hrvatski vladari, te tako postavljeni temelji države. Knjige i narodne priče pamte dinarske gorštake i planinske vile. Cijeli planinski masiv dobio je ime po Dinari. Dinaridi, Dinarsko gorje, Dinarske Alpe… Razna imena, isti nazivnik.

Zašto smo sve ovo nabrajali? Jer i sami sebe s vremena na vrijeme želimo podsjetiti na ono vrijedno što imamo. Dinara djeluje snažno, pa možda i zbog toga dugo nije postojala svijest o tome koliko je ovaj div osjetljiv. Lako je to ispustiti iz vida, čak i nakon kratkotrajnog ushita jer je ovih dana dobila posebno priznanje. Titule su za nju male i u prirodi one ništa ne znače.

Povijest se piše dalje i ovo nije kraj priče, samo jednog poglavlja. Priznanje Dinare kao parka prirode formalni je korak naprijed, no pravi test poštovanja pokazat će se, kao i uvijek, na terenu.

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju