Put počinje onog trena kada ga počneš planirati“ – Znao je reći moj prijatelj Željan Rakela. Jedan od rijetkih ljudi čiji sam životni put poštivao i kome sam se divio. Čovjeku koji je, kao radničko dijete, stao s nepunih sedamnaest godina na redarska vrata i preživio najvatrenije splitske godine. Imao je žar u očima, ali ne onaj krvoločni, redarski, već dječački i sanjarski. Radio je taj opasan posao iz potrebe, a živio je san o uzbudljivom putovanju oko svijeta, opijen putopisnim knjigama. Kada nešto toliko želiš i o tome maštaš, rezultat je neizbježan.
Cijelo desetljeće je marljivo ostavljao svaku kunu sa strane, za razliku od vršnjaka koji su iste trošili na izlaske i sve ono što vole mladi, te je krajem devedesetih osnovao zaštitarsku tvrtku “Protector Rakela”, kao i kick boxing klub “Terminator”, u kojem je postigao zavidnu karijeru. Par godina kasnije, konačno je ostvario san kupivši motor, tako da je cijela planeta za njega postala tek njegovo igralište. U nekoliko godina je obišao sve kontinente, napravivši zavidnih 302 000 kilometara kroz šume, pustinje i stepe cijeloga svijeta, stekavši međunarodni ugled.
Baš sam taj petak, 24. Siječnja 2014. sjedio na splitskoj rivi s curom, kad me nazvao on i upitao dali se možemo naći. Već za petnaest minuta smo pili kavu uz koju mi je rekao da se divi mome radu na stranici TheMladichi i da bi bili dobar tandem za putovanja.
Kako sam ja putovanja volio više nego išta na ovom svijetu, tako me priča u startu zainteresirala, mada je još nisam shvaćao što je zamislio. Objasnio mi je da osniva adventure firmu s kojom bi za klijente organizirao egzotične rute diljem cijelog svijeta, a da bi mi ja dobro došao kao vrstan pisac i fotograf. Nisam se mislio niti sekunde, zastao sam tek da udahnem zrak, prije neko što sam upitao;
- A di prvo idemo?
On se zadovoljno nasmiješio i predložio zemlje Baltika, a ja sam ga upitao dali može za početak nešto bliže, a samim time ništa manje atraktivno. Znatiželju sam mu ugasio riječju: „Balkan“, koji je za mene možda i najzanimljivije i najduhovitije mjesto na planeti.
Pristao je, kao i na prijedlog da radimo potpuno drugačija, duhovita i tematska putovanja. Ideja vodilja je putovati na već tisuću puta posjećena mjesta, ali na potpuno drugačiji, otkačeni način, kao i da obavezno svako putovanje ima svoj tematski smisao i radni naziv. Pristao je radosno poput djeteta, tako da smo se usuglasili da će nam se prvo, povijesno putovanje, iz niza putovanja u koaliciji „Adventure Rakela & TheMladichi“, zvati – „Mitovi Balkana“.
Hibrid zajebancije i putovanja je rođen, Split je dobio „avanturu s potpisom“.
Svakodnevno smo se nalazili i razgovarali o projektu, čekajući da nam se, preko obavijesti na više medija, jave kandidati za put. A tražili smo ih još pet, zbog Rakelinog kombija registriranog na sedam osoba. Prvi je bio Goran Šerić, ispravan i duhovit momak kojeg dugo nisam vidio, a znao sam ga cijeli život. Odmah nam se požalio kako se bavi stresnim poslovima iznajmljivanja kampera i web designa, tako da mu je prijeko potrebno relaksacijsko putovanje.
Paradoksalno, taj krupni momak s debelim prstima je tako vješto pleo po tipkovnici, da smo ga bez razmišljanja primili u team. Nakon vođe puta i pisca, dobili smo i web podršku. U jedno popodne smo nas troje izbalansirali savršeno putovanje od tri tisuće kilometara, kroz šest država, devet dana, devet gradova i devet mitova.
Od većeg broja prijavljenih kandidata, izabrali smo dvojicu koji su nam odgovarali po radnim karakteristikama. Prvi je bio stanoviti Đinks, Hrvat koji je pričao beogradskim akcentom, a živio u Amsterdamu dugi niz godina, iako je prvobitno došao samo na vikend druženje po „coffe shopovima“. Savršeno je odgovarao za ulogu ekscentrika, zabavljača i osobe za intervjue s ljudima po putu, samo je zajebao jednu stvar. U startu je pitao da li će dobiti nazad svoja sredstva uložena u putovanje, ukoliko jednog dana dobijemo neka sredstva od prodaje dokumentarnog filma. Riječ „novac“ ispred riječi „putovanje“ nismo podnosili i njegovo putovanje je tu završio.
Za razliku od njega, jedan mladić s bradicom i fensi košuljom se predstavio kao kamerman i bez puno priče sve marljivo zapisivao u teku. Kada smo ga upitali dali, s obzirom na godine, može biti profesionalan u tome, najzahtjevnijem poslu na putovanju, hladno je rekao;
- Naravno. Uradit ću to bez problema, samo od vas želim da mi ispunite jednu želju.
Pogledali smo se u čudu, a on je nastavio pričati;
- Želim se na zadnjoj dionici puta spustiti skejtom niz taj kanjon Morače! – Te rastvorio košulju takvom silinom da su se dugmići razletjeli po prostoriji. Na golim prsima se isticao tetovirani skejt.
Na trenutak je u prostoriji zavladala tišina, a onda je Rakela kroz smijeh odgovorio;
- Možeš momče, ionako je to zadnja dionica puta. Samo prije toga uplati životno osiguranje! – Na što smo se svi od srca nasmijali.
Prepoznali smo njegov mladenački žar u oku i Roko Birimiša je postao službeni kamerman puta. Sljedećih nekoliko dana je prošlo u maštarenju i uređivanju stranice www.mitovibalkana.com, čiju domenu smo otkupili. Istovremeno, sasvim slučajno upoznajem mladog Marija Mandarića – Sira, koji me neodoljivo podsjećao na Steve-O iz „Jackassa“, pogotovo kad mi je ispričao priču o papigi koju je njegova majka kupila na pet godina kredita, a on je ubio tako što ju je prepao naizmjeničnim paljenjem i gašenjem svjetla i glasnim „BUUU“, nakon kojeg se jadna ptica samo napuhala i sunovratila na pod.
Također je bio i fascinirani sakupljač ljudskih lubanja i zmija, od kojih je poskoke hvatao golim rukama, pa ga je i jedna ugrizla, što je njemu bilo zanimljivo. Skakao je s najstrmijih stijena u Cetinu, tjednima logorovao u divljini bez osnovnih sredstava za život, a najfascinantnije je bilo to što je imao sposobnost da satima govori o stvari koju prvi put vidi. Šlag na kraju je njegova tetovaža fete sira, po kojem je i dobio nadimak. Trebam li dodatno objašnjavati kako je automatski primljen u ekipu? Kako su nam nedostajala još dvojica za kompletiranje kombija, Rakela je odabrao Antu Alduka zbog poznanstva, a ovaj je predložio Miju Čaletu kao zadnjeg.
Tražio sam od Rakele da mi objasni što dobivamo od njih dvoje, osim novaca za put, koje smo mogli uzeti i od ostalih kandidata, a Rakela je odgovorio;
- Pa Alduka znaš. I nema tko njega ne zna. Od Splita pa na dalje. Njegovi izlasci su antologija, tako da s njim dobivamo specijalista za noćni život metropola Balkana. Miju manje znam, ali koliko čujem, lik je ultra veseli splitski šminker, koji uz to dobro fotografira, što nam je prijeko potrebno. Zvučalo mi je skroz dobro i nije bilo razloga da ne pristanem i složim se da imamo udarni tim, pred kojim su sada teški dani testiranja i iskušenja. Kako smo rekli da ova putovanja moraju biti posebna, tako smio smislili test koji je trebao potvrditi dali je kandidat spreman za put i izazove na njemu. A budući da idemo, među ostalom, i u lov na vampire, drekavce i ostala mitska bića, bilo je neophodno utvrditi psihofizičko stanje tima, kao i toleranciju na strah i bol. Dolazim do zaključka kako je od biblijskih vremena zmija sinonim za strah, pa dajem Siru zadatak da ih nekoliko nabavi.
U maniri najvećih svjetskih mađioničara, naš stručnjak za nadnaravno pronalazi u prohladno vrijeme čak četiri pitona. I to u užem središtu Splita. Dvije na Turskoj kuli i po jednu na Sustipanu, tj Tvrđavi Gripe. Da li je zmije namjestio prije snimanja ili zaista ima paranormalne moći, ostaje tajna. Ali je činjenica da je pred našim očima uhvatio oko dvadeset i pet kilograma tih zastrašujuće velikih gmazova. Za dan velikog testa određujemo nedjelju 23. veljače. Prvi ispit je bio kondicija i surađivanje u timu, što može biti presudno u lovu na brzog drekavca. U Tugarima iznajmljujemo teren za paintball i dijelimo se u dvije ekipe po pet ljudi. Višak mjesta upotpunjavamo izmjenama naših prijatelja i djevojaka, dok nas sedam igra bez prekida deset partija, od kojih svaka traje u prosjeku pola sata.
U prvi sukob ulazim naivno, bez ikakve zaštite, prijeteći iz zajebancije svojoj curi kako ću se usredotočiti da prvo nju ubijem. No, budući da Rakelina naredba sa suprotne strane glasi: “Raspali po velikom bijelom!” – u jednom trenutku se nađem pod kišom metaka, okružen i pogođen s dvije strane, pa mi po pravilu igre preostaje samo da dignem ruke simbolizirajući predaju, kad me iznenada presiječe rafal obojenih kuglica po golom vratu.
- Uh prokl... – Pokušam opsovati, a kuglice i dalje udaraju po meni.
Vičem: “DOSTAAA!!!”, a onda se ukaže prilika moje cure, koja pod adrenalinom i dalje puca, uputivši metak između svakog izgovorenog sloga;
- A-ŠTA-SI-REKA-KO-ĆE-NAJEBATI-KOO???
Bespredmetno je iti napominjati kako sam je umalo zadavio zbog toga, ne prihvaćajući opravdanja kako ju je ponijelo i kako nije znala koliko to boli, pošto prvi put igra tu borbenu igru. Par desetaka modrica po meni je bilo dovoljno da se u drugoj partiji bolje zaštitim, a i naplatim dugove s kamatama. Iako premoreni, svih sedam takmičara je izdržalo četiri sata borbe.Nakon toga smo ručali, odmorili pola sata i uputili se u Rakelinu kick boxing dvoranu na Visokoj. Tamo nas dočekuje Sirova djevojka Jelena, popularnije zvana Guma, zbog nevjerovatne gipkosti tijela do cirkuskih razmjera. Ona nas u početku uči vježbe disanja, što je mnogim kandidatima smiješno, ali kada od nas zatraži da se razgibavamo u joga stilu, mnogima više nije do smijeha, budući da imitirajući nju ispadamo u najmanju ruku kao idioti.
Nakon što umalo lomimo vlastite kičme, na redu su vježbe snage i sparinga u ringu. Iako sam osobno smišljao te slagalice strave, ne mogu reći da umalo nisam odustao zbog umora. Ipak je trideset i osma na leđima. I onda konačno dugo očekivani trenutak. Svi sjedaju prekriženih nogu u sredinu ringa, tvoreći nekakav krug u koji Sir ubacuje iz košare četiri zmije, koje nam gmižu oko nogu. Upozorenje je da tko ustane, automatski ispada iz ekipe. Iako s zmijama ja i Sir imamo više, a Rakela i Šerić manje iskustva, šok na licu Alduka, Mije i Roka je i više nego očigledan. Ali hrabro izdržavaju prvi kontakt.
Drugi je puno zahtjevniji. Stavljanje sve četiri zmije oko vrata, što je definitivna potvrda mjesta u timu. Nižu se svi jedan po jedan s hrpom zmija oko sebe, proslavljajući pobjedu nakon izdržane minute.
Nakon kratke zadrške i predzadnji Alduk prelazi preko svog najvećeg straha, te stavlja na sebe zastrašujući teret.
Još je red na mladog Roka. Samouvjereno ih stavlja na sebe, sekunde prikaže, ali kako u lošim filmovima zadnji strada, tako se burmanski piton pokači s kraljevskim, te dolazi do sukoba u kojem ga jedna zmija nehotično ugrize za vrat. U panici mladić radi rotaciju, prilikom čega mu zmije padaju na pod.
Dali je to kraj za Roka? – Svi su tužni zbog nesreće koja ga je zadesila. I onda šok. Naš kamerman sam stavlja zmije na sebe, izdržava minutu i postaje heroj u najtežem ispitu hrabrosti. Svi su sretni zbog toga, kao i činjenice da je konačno definiran sastav ekipe za put na “Mitove Balkana”. Noć prije odlaska, slavimo uz catering u Aldukovom kafiću “Providenca”, gdje se zajedno s mnoštvom gostiju zabavljamo uz živu muziku i karaoke, popraćeni kamerama “TV Nove” i “Jadranske televizije”. Te dvije televizije su, uz “FM Totalni radio”, “Slobodnu Dalmaciju” i “Dalmacija news”, bili glavni mediji koji su popratili naš odlazak na taj neobičan put. Iza ponoći se ekipa pomalo počela razilaziti, jer je buđenje bilo zakazano u cik zore.
Subota, 08.03.2014.
U 7.00 smo svi u kombiju. Osim Alduka i Mije. Njih dvoje, kako i dolikuje ekspertima za noćni život, kupimo tamo gdje smo ih i ostavili – u kafiću. Niti minute nisu spavali. Ali baždareni su oni za takve situacije, tako da na put krećemo u veseloj atmosferi.
Granicu prelazimo bez obzira na Sirovu osobnu iskaznicu iz dva dijela, a kilometar nakon ulaska u Bosnu, pred auto nam se, iz grmlja, baca neki policajac i govori;
- Prekoračenje brzine! Dopušteno je četrdeset, a vi ste vozili preko pedeset na sat.
Ja mu kažem kako zdrav čovjek u dvadeset i prvom stoljeću trče u prosjeku oko trideset i sedam kilometara na sat. Lice mu je evidentno počelo dobivati boju pavijanove guzice i taman prije nego li je ispustio neki novi psalam, Rakela se iskusno umiješa;
- Moj kolega se šali. Inače, mi smo televizija “Mitovi Balkana”, sve snimamo ovim (pokaže mu na “Go pro” kameru na tabli), čak i ovaj razgovor, pa ako mislite da smo prekoračili brzinu, slobodno nam pokažite mjerni aparat i rado bismo vam platili kaznu.
Rekao nam je kako se radi o grdnoj zabuni te nam je poželio sretan put. A u sebi, najvjerojatnije, da se sunovratimo u kakvu provaliju. Put prolazi uz smijeh, pogotovo na Rokov “brale” naglasak, a prvi odmor za marendu radimo u ćevabdžinici “Laguna” u Bugojnu.
Za tri marke dobivamo loš somun s deset osrednjih ćevapa, baš koliko je prosjaka, do kraja obroka, ušlo u taj objekt tražeći od nas novce.
Oko 13.00 smo na jedinom semaforu u Vitezu, do semafora kontejner, a u kontejneru cigo. Maše nam. I mi njemu. Ubrzo dolazimo u Visoko, pored ulaza u podzemne tunele, podno navodne piramide. Kod nekog psihotičnog čovječuljka kupujemo ulaznice za taj “underground”, ali nas ovaj posavjetuje da, prije ulaska, zbog pozitivnih vibracija, napravimo krug u nekom improviziranom labirintu od kamenja na podu. Osjećam vibracije, ali ne od pozitive već od igranja živaca, pogotovo kad se sretnemo u sredini, a on nas posavjetuje;
- A sad se bona zagrlite i podijelite pozitivnu energiju.
Pogledam uokolo ima li kakvih skrivenih kamera, da se možda ne snimaju novi novi “Nadrealisti”.
Ulazimo u utrobu majke planine, pardon, piramide i tumaramo stotinama, pa i kilometrima tunela s bezbrojnim bočnim grananjima. Iako to meni sve skupa izgleda kao svježi rad u mekom, šljunkovitom tlu, Gospon Psihotični nas uvjerava kako je to rad tajanstvenih bića koja su zatrpala te bočne prilaze šljunkom da ne otkrijemo tajne piramida, što se, kao, može potvrditi s sastavom drugačijeg tla korištenog u tu svrhu.
Kad ga je Šerić upitao zašto jednog od njih ne otrpaju i rasvijetle tajne, Psihotični se izobliči, prostrijeli ga očima i reče;
- Radimo na tome. Mnogi nam još uvijek ne vjeruju. Ali neka…
Nakon kilometra klipsanja i udaranja glavom o grede stropa visokog 190 centimetara, dolazimo do nekakvog ogromnog kamena, on je rekao monolita, predstavivši ga kao, u najmanju ruku, energetski centar svemira.
Beskrajno dugo je srao o njemu i prostoriji u kojoj smo se nalazili, koja je, po njemu, izolirana od vanjskog svijeta od bilo kojih utjecaja. Barem je bila dok mi nije zazvonio mobitel.
Bespredmetno je iti spominjati da je i mene prostrijelio očima, pa nastavio pričati;
- Mnogi neće vjerovati ni pored dokaza, a ima ih, od ovog prelijepog zraka prepunog pozitivnih iona, do ovog kamena koji je, zapravo, geografski prikaz ovog područja.
Pa je počeo nervozno pokazivati prstom u kamen;
- Evo vidite, ove tri izbočine jasno prikazuju piramide, a ova dva usjeka su zapravo rijeke u dolini piramida. – Rekao nam je naš potpuno ludi vodič.
I u svom stilu nadodao ono njegovo;
- Ali neka... – Te krenuo dalje.
Naš ekspert za misterije je zauzeo njegovo mjesto i počeo demantirati teoriju;
- Vidite ove tri izbočine? Jasno prikazuju zgrade u mom kvartu. Ovo ovdje je zgrada Vikte. A ova dva usjeka su zapravo ulice. Vukovarska i Velebitska.
Pećinom se prolomio pljesak. Sir je dokazao da svako vidi ono što želi, kao što mnogi potpuno iste riječi Svete knjige tumače potpuno različito. Izašli smo iz podzemnih kompleksa ne baš uvjereni u teorije Psihotičnog. Nije nam preostalo drugo osim da se popnemo na planinu i potražimo tragove piramida. Nakon dvadeset minuta vožnje po makadamu, dolazimo do točke nakon koje auto više ne može voziti, te izlazimo i pješke nastavljamo uspon ka vrhu. I onda šok. Ubrzo nailazimo na misteriozno otkriće. Veliki, pravilni krug u travi. Poput onih u filmovima nakon slijetanja svemirskih brodova. Namještamo fotoaparat na samookidač da nas slika u krugu, a onda neko kaže;
- Amo se uhvatit za ruke po rubu kruga.
Ali kako se hvatamo, tako kao po naredbi počnemo luđački plesati u kolo, sva dok u jednom trenu, zbog siline, ne popadamo po podu. Zbunjeni nastavljamo put kozjom stazom do vrha, gdje zaista nalazimo građevinu, ali ne iz Keopsovog doba, već tvrđavu staru stoljeće, dva. Razočarani se spuštamo natrag i onda nabasamo na malenu kućicu koju maloprije nismo ni primijetili.
A ispred kućice simpatična bakica. Kaže;
- Uđite momci i okrijepite se. – Na što svi radosno pristanu.
I tako, u veseloj atmosferi, dok se čaj od planinskih biljaka krčkao u kazanu, propitkivamo staricu vidi li što čudno navečer, a ona odgovara;
- Ovdje vam djeco nitko ne dolazi. Ali ponekad vidim neka čudna svjetla na nebu.
Povežemo svjetla s onim krugom pa je upitamo dali je moguće da imaju veze s vanzemaljcima, kao i da nam je čudno što nas je obuzelo neki mahniti ples.
A starica nam odgovori;
- Ne bi vam djeco znala, ali ono što znam je da svi koji uđu u taj krug isto tako počnu plesati.
- Zar niste maloprije rekli kako ovdje nitko ne prilazi? - Upita sumnjičavo Sir, a bakica se trenutno poružni, zakrvavi očima i s puno dubljim glasom reče;
- Puno se praviš pametan maleni.
Kao po komandi smo ustali, stavili novac na stol, zahvalili na svemu i krenuli prema izlazu, a starica je zasiktala;
- Stanite, niste čaj popili!
Ne, hvala, žuri nam se... – Reče Sir i ubrza korak za ostalima. Ulazili smo u auto, a stara je za nama vikala neke čudne riječi na nepoznatim jeziku. Prvo smo neko vrijeme šokirani šutjeli, a onda je Rakela predložio da donesemo zaključak o prvom mitu. Jednoglasno smo se složili da je mit o bosanskim piramidama laž, jeftin marketinški trik, kojim su strancima prodali sve nekretnine Visokog. Ali da u planinama ima pregršt mistike, od NLO krugova u kojima se sumanuto pleše, do vještica koje truju i ubijaju zalutale turiste.
Sretni što smo živi, ulazimo u bosansku metropolu u 17.45 i tražimo rezervirani smještaj kod vatrogasnog doma na Vratniku.
Kratko presvlačenje i eto nas za pola sata u legendarnoj ćevabdžinici “Željo”. Srdačni ugostitelj nas dočekuje na vratima, tjera neke goste koji su upravo završili jelo, spaja dva stola i trljajući ruke nas nasmiješeno upita;
- Izvol’te majstori?
Svi naručujemo velike s kajmakom i lukom, te kiselim mlijekom. Dok jedemo, skužim da me je, stol do nas, prepoznao jedan navijač Željezničara. Savjetujem ga da se ne uzbuđuje jer nije utakmica, da mu se bez razloga ne zaleti komad ćevapa u dušnik. Netom što smo pojeli, ugostitelj više nije nasmiješen, tura nam račun pred nas i očima tjera da ustanemo, ne bi li na naše mjesto posjeo ekipu koja pred ulazom gladna čeka.
Kratko vijećanje i dolazimo do zaključka kako je usluga loša, dekor osrednji, ćevap za nijansu lošiji nego prije, luk suh i presitno sjeckan, ali kajmak i kiselo vrhnje odlični. S tvrdnjom se u potpunosti složio i naš ekspert za gastronomiju Goran Šerić. Svi se slažemo s ocjenom od minus četiri. Nakon “Želje” prelazimo u susjednog Ferhatovića na novu desetku. Jeste da smo maloprije bili gladni, a samim time i manje objektivni, ali je i više nego očito kako je u ovoj ćevabdžinici ama baš svaka stavka debelo ispod “Želje”.
Stvar donekle popravlja činjenica da je dekor puno ugodniji, a osoblje prijaznije, tako da dolazimo do konačne ocjene od plus tri, što znači da smo riješili još jedan mit. Najbolji ćevapi u Sarajevu, a samim time i na svijetu se jedu u “Želje”. Nakon duple večere šetamo centrom da hrana bolje “legne na želudac” i tražimo mjesto za izlazak. Pokraj nekog londonskog autobusa na kat, prenamijenjenog u pub, bivamo prepoznati od nekog konobara koji nam se obrati;
- Jeste li vi bolan oni sa zmijama, što putuju?
Ugodno iznenađene nas uvodi u lokal “Cheers”, te oslobađa cijeli centralni šank samo za nas. Nakon nekoliko pića, stara garda se povlači na spavanje, a omladina, na čelu s Aldukom i Mijom, udara po diskotekama Sarajeva do zore.
Dolaze zorom na spavanje, pijani k’o bugarski carinici. Upitam brata Alduka, kao eksperta za noćni život, da mi kratko dade stručnu ocjenu za noćni život Sarajeva, a on mi odgovori kratko;
- Čista…hik…peja! - I zaspe odmah nakon izgovorenog slova “a”.
Nastavak potražite uskoro na stranici The Mladicha!
