Među planinama na rijeci Fen u središnjem dijelu Kine smjestio se Taiyuan, grad čije ime znači "velike ravnice". Planinski vrhunci nisu okupljali previše zaljubljenika u prirodu jer područje nije bilo uređeno nakon što se godinama miniralo kako bi se izvuklo što više ugljena.
Nedostajalo je drveća, a smetala su i brojna smetlišta. Nakon 100 godina rudarenja i desetljeća onečišćivanja otpadom, „velike ravnice“ nisu djelovale obećavajuće. Stanovnici rublje nisu sušili na otvorenom kako ne bi oblačili prašnjavu i prljavu odjeću, a ni kvaliteta zraka nije pružala optimizam.
No biznismen Zhang Junping, koji je vidio potencijal zanemarenog dijela provincije Shanxi, počeo je neumorno saditi drveće, ne samo zbog toga da stanovnicima život bude ljepši i zdraviji nego i bogatiji. Kad je počeo provoditi svoj san u realnost, Zhang se mnogima činio kao čovjek koji juriša na vjetrenjače. O njemu se pričalo kao o bivšem vojniku koji ne razumije da drveće ne raste na golim liticama.
No Zhang nije odustajao; smatrao je da Taiyuan treba dobiti novu priliku te da bi novi okoliš otvorio svježe mogućnosti za razvijanje turizma. Tijekom godina Zhang je uložio desetke milijuna dolara. Radio je zajedno sa seljanima koji su nosili zemlju u košarama na ogoljele dijelove planina. Kako je 120 tisuća stabala posađenih u prve dvije godine propalo zbog suše (pri čemu su se radnicima srca slamala), sagradio je automatski sustav za navodnjavanje s cijevima duljine 220 kilometara.
Također, Zhang je izgradio i više od 100 kilometara ceste kako bi razni stručnjaci i radnici mogli lakše stići do nedostupnog teritorija. Stabla su nakon toga počela uspijevati, a Taiyuan je u međuvremenu od najzagađenijih gradova postao jedan od najčišćih. Kad se sve zbroji, planine oko Taiyuana postale su bogatije za više od 4,8 milijuna drveća.
Park danas prima oko milijun turista godišnje, a osim lijepe prirode privlače ih i zanimljivosti, poput šarene ceste i drugih ukrasa parku koji je dobio novu priliku za život.
