Kada čujemo za Vojvodinu, uglavnom pomislimo na Novi Sad, Sombor, Suboticu, a nefanovi čovjeka za kojeg se udala Buba Erdeljan i na Bačku Palanku.
Nisu to strašno veliki gradovi – naprimjer, Novi Sad tek je mrvicu veći od Zagreba, a sama činjenica da je Vojvodina regija ne sluti na nešto veliko. Pa ipak, gotovo je dvostruko veća od Slavonije i čak sedam puta veća od Istre. Stoga je teško sažeti i nabrojiti u jednom tekstu sve što gost u Vojvodini može vidjeti, no pokušat ćemo za početak izdvojiti nešto barem za početnike.
Krećemo od Novog Sada i okolice. Predvidljivo, ali i nezaobilazno - ne možemo posjetiti Vojvodinu bez njezine prijestolnice.
Kod pijanog sata
Stari grad smješten je nedaleko od Dunava, a prepoznatljiv je po visokoj Crkvi imena Marijina čiji je toranj visok oko 70 metara. Zbog toga čak i mnogi „naši“ gosti tamo pomisle da je riječ o katedrali, premda ona to nije.
Od tamošnjeg Trga slobode uputite se Zmaj Jovinom prema ulicama Laze Telečkog ili Svetozara Miletića na kavu, ručak ili kasnije u noćni izlazak. Šarene, pune ljudi, kafića i terasa, odličan su odabir za one koji vole putovati „po balkanski“, opušteno uz lajtmotiv: još jednu pa idemo.
Kad (i ako) završite, predlažemo da se uputite u smjeru rijeke, na istok. Prije nego što dođete do obala, zastanite u zelenilu Dunavskog parka s jezerom koji je ujedno i spomenik književnicima: tu su Đuro Jakšić, Branko Radičević i veliki pjesnik vojvođanskih sokaka, Miroslav Mika Antić.
Mika je sam za sebe rekao: „Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag“ – i uistinu jest. Kao suvenir ili poklon, te jedan od najljepših lokalnih vodiča predlažemo njegovu knjigu „Rečnik Vojvodine“.
U zimskim danima Dunavski park postaje magična Ledena šuma, svjetlucavo klizalište sa zimskim bazarom na kojem se slave dva Božića i dvije Nove godine. Pored samog parka nalaze se muzeji grada, suvremene umjetnosti i Vojvodine.
Nakon parka, s druge strane rijeke, dolazi jedan od simbola Novog Sada: Petrovaradinska tvrđava koju zovu i Gibraltarom na Dunavu. Nekadašnja utvrda, pa čak i zatvor u kojem je „gulio“ i Antun Gustav Matoš, danas je turistička atrakcija i pozornica slavnog festivala Exit.
Možda vam je poznat prizor kule sa satom na tvrđavi, kraj kojeg se gotovo svi fotografiraju jer se odande pruža prelijep panoramski pogled na grad i Dunav. No jeste li ikad obratili pozornost na kazaljke? Nije li čudno da je u pozadini zalazak sunca, a sat pokazuje 1:25? Sve je jasnije kada čujete nadimak koji nosi: Pijani sat. Njegova mala kazaljka zapravo pokazuje minute, a velika sate, pa tako nije 1:25 već 5:05! Uz to, nekad malo požuri, nekad malo zakasni – vjerojatno se i on s vidikovca zagleda pa zaboravi na vrijeme.
Podzemlje Petrovaradinske tvrđave posjetila je i američka ekipa Ghost Huntersa, no ako ste za uvjerljivije duhove prošlosti, svratite do kuće bana Josipa Jelačića, koji se ovdje rodio. Ili možda Kameničkog parka na Dunavu u kojem vas osim lijepe prirode čekaju i zanimljive skulpture Pet glava, nalik rimskim vojnicima uz dodir moderne ulične umjetnosti. Stignete li, svratite i do Kisačke ulice, u kojoj je živjela matematičarka i fizičarka Mileva Marić-Einstein, prva supruga Alberta Einsteina.
Memorijalna ploča kaže kako je i njega put naveo u Novi Sad. Što reći nego – veliki umovi slično razmišljaju.
Dvorac koji skriva svoje boje u unutrašnjosti
Malo je reći da Vojvodina obiluje prelijepim starim dvorcima, a jedan od njih se posebno ističe svojom ruševnom i šarenom unutrašnjosti. Od Novog Sada prelazimo Dunav i odlazimo na jug, prema obroncima Fruške gore.
Podno nje smjestilo je mjesto Beočin, u kojem se nalazi zaboravljeni dvorac s nekad raskošnim vrtom. Pripadao je njemačkoj obitelji Spitzer (budete li ga tražili, ne zaboravite na Vuka: Špicer).
Uz njega se vezuju priče o radnicima koji su poginuli na radu početkom 20. stoljeća i kćeri vlasnika koja se ubila zbog nesretne ljubavi, a sa sigurnošću znamo da je u Drugom svjetskom ratu pao u ruke nacista.
Nakon rata je nacionaliziran i korišten u različite svrhe, sve dok nije propao u privatizaciji. Tada je dobio naziv „dvorac duhova“, no čak i u tom ruševnom stanju privlači posjetitelje i umjetnike, pa tako i Kusturicu koji ga je koristio za dio filma Crna mačka, beli mačor. Upravo bi savjet iz tog filma mogao pomoći lokalnim vlastima u obnovi dvorca: kad nešto ne možeš riješiti s parama, riješi to s mnogo para.
Do tada, pogledajte fotografije Dunje Milašinović koja je imala i neplanirane mačje vodiče kroz sablasne odaje (mačke nisu glumile u filmu).
Priča i za suze i za smijeh: Nacionalni park Fruška gora
„Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške gore, gledam tako, a u duši lom“, pjevao je Balašević o pehistu koji je uspio izgubiti more. Kad bismo putovali kroz vrijeme, milijune godina unatrag, zatekli bismo Panoniju pod morem, a Fruška gora bila bi samo njegov otok.
Danas je to gora koju s tek nešto više od 500 metara nadmorske visine ne možemo baš smatrati ni planinom. No ona ipak pruža priliku za planinarenje, biciklizam, romantične šetnje, pa čak i proljetni maraton.
Od svih jezera, za oko nam je zapelo Beli kamen, tj. Bešenovačko jezero podno gore. Da li je to bilo zbog godišnjeg doba i vegetacije u tom trenutku, ne znamo, ali učinilo nam se kao da je preneseno ovdje iz nekih daljih krajeva. Tirkiznu boju vode u toplijim danima presijecaju samo šarene točkice: kupači i ekipa na šarenim luftićima koja pluta po cijelom jezeru.
Osim šuma, zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta i jezera, Fruška gora nalazište je brojnih fosilnih ostataka flore i faune, pa ju zovu i ogledalom geološke prošlosti. Puteljci gore vode vas i do pravoslavnih manastira, izletišta i jezera, a potrebno je samo pratiti markacije – u obliku srca.
Njezini obronci poznati su po vinogradima, što nas dovodi do sljedeće točke…
„Naš vam salaš dođe kao grofovija!“
Zaboravite na „fensi“ restorane u kojima trebate jamca za list rikole i čašu mineralne. Ovdje se u hrani uživa kao da nema sutra, a najbolja mjesta da se počastite jesu domaći salaši - kuće smještene na ruralnim imanjima, tipične za panonske krajeve.
Velika imanja u prirodi, domaća i topla atmosfera, tradicionalna hrana, muzika, narodne porcije i cijene, čaša dobrog vina ili rakijice… Ljubazni domaćini prepoznat će gladne oči i upozoriti ih na vrijeme: "Samo da znate, ovo su vam malo veće porcije."
Jedan od najpoznatijih je Salaš 137, smješten u blizini Novog Sada, ali tu su i brojni drugi: Brkin, Mitin, Bucin, Pajin… s kojima ne možete pogriješiti. Kao da već osjetimo miris sataraša, mućkalica, šnicli i grijanja uz čašicu, dvije, tri i poznate stihove.
Uzimamo predah i nazdravljamo uz Miku Antića koji nas prati cijelim putem: „…jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća, od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova. Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!“
