U trendu Luksemburg - 4 Veliko vojvodstvo 48 sati u najbogatijoj zemlji svijeta: Mala, ali moćna europska ljepotica koju turisti nepravedno zaobilaze Omiš je neotkriveni hrvatski biser za mnoge turiste Najbolja reklama za Hrvatsku Hrvatske ljepote o kojima turisti ne znaju puno: "Čudno je što se grad nalazi 35 minuta od Splita, a tako malo ljudi tu dolazi" Kako pravilno orezati bosiljak? Za kulinarske kreacije Kako pravilno odrezati listove da vam bosiljak stalno raste?

Kada čujemo za Vojvodinu, uglavnom pomislimo na Novi Sad, Sombor, Suboticu, a nefanovi čovjeka za kojeg se udala Buba Erdeljan i na Bačku Palanku.

Nisu to strašno veliki gradovi – naprimjer, Novi Sad tek je mrvicu veći od Zagreba, a sama činjenica da je Vojvodina regija ne sluti na nešto veliko. Pa ipak, gotovo je dvostruko veća od Slavonije i čak sedam puta veća od Istre. Stoga je teško sažeti i nabrojiti u jednom tekstu sve što gost u Vojvodini može vidjeti, no pokušat ćemo za početak izdvojiti nešto barem za početnike.

Krećemo od Novog Sada i okolice. Predvidljivo, ali i nezaobilazno - ne možemo posjetiti Vojvodinu bez njezine prijestolnice.

Kod pijanog sata

Stari grad smješten je nedaleko od Dunava, a prepoznatljiv je po visokoj Crkvi imena Marijina čiji je toranj visok oko 70 metara. Zbog toga čak i mnogi „naši“ gosti tamo pomisle da je riječ o katedrali, premda ona to nije.

Od tamošnjeg Trga slobode uputite se Zmaj Jovinom prema ulicama Laze Telečkog ili Svetozara Miletića na kavu, ručak ili kasnije u noćni izlazak. Šarene, pune ljudi, kafića i terasa, odličan su odabir za one koji vole putovati „po balkanski“, opušteno uz lajtmotiv: još jednu pa idemo.

Kad (i ako) završite, predlažemo da se uputite u smjeru rijeke, na istok. Prije nego što dođete do obala, zastanite u zelenilu Dunavskog parka s jezerom koji je ujedno i spomenik književnicima: tu su Đuro Jakšić, Branko Radičević i veliki pjesnik vojvođanskih sokaka, Miroslav Mika Antić.

Mika je sam za sebe rekao: „Na ovu zemlju sam svratio da ti namignem malo. Da za mnom ostane nešto kao lepršav trag“ – i uistinu jest. Kao suvenir ili poklon, te jedan od najljepših lokalnih vodiča predlažemo njegovu knjigu „Rečnik Vojvodine“.

U zimskim danima Dunavski park postaje magična Ledena šuma, svjetlucavo klizalište sa zimskim bazarom na kojem se slave dva Božića i dvije Nove godine. Pored samog parka nalaze se muzeji grada, suvremene umjetnosti i Vojvodine.

Nakon parka, s druge strane rijeke, dolazi jedan od simbola Novog Sada: Petrovaradinska tvrđava koju zovu i Gibraltarom na Dunavu. Nekadašnja utvrda, pa čak i zatvor u kojem je „gulio“ i Antun Gustav Matoš, danas je turistička atrakcija i pozornica slavnog festivala Exit.

Možda vam je poznat prizor kule sa satom na tvrđavi, kraj kojeg se gotovo svi fotografiraju jer se odande pruža prelijep panoramski pogled na grad i Dunav. No jeste li ikad obratili pozornost na kazaljke? Nije li čudno da je u pozadini zalazak sunca, a sat pokazuje 1:25? Sve je jasnije kada čujete nadimak koji nosi: Pijani sat. Njegova mala kazaljka zapravo pokazuje minute, a velika sate, pa tako nije 1:25 već 5:05! Uz to, nekad malo požuri, nekad malo zakasni – vjerojatno se i on s vidikovca zagleda pa zaboravi na vrijeme.

Podzemlje Petrovaradinske tvrđave posjetila je i američka ekipa Ghost Huntersa, no ako ste za uvjerljivije duhove prošlosti, svratite do kuće bana Josipa Jelačića, koji se ovdje rodio. Ili možda Kameničkog parka na Dunavu u kojem vas osim lijepe prirode čekaju i zanimljive skulpture Pet glava, nalik rimskim vojnicima uz dodir moderne ulične umjetnosti. Stignete li, svratite i do Kisačke ulice, u kojoj je živjela matematičarka i fizičarka Mileva Marić-Einstein, prva supruga Alberta Einsteina.

Memorijalna ploča kaže kako je i njega put naveo u Novi Sad. Što reći nego – veliki umovi slično razmišljaju.

Dvorac koji skriva svoje boje u unutrašnjosti

Malo je reći da Vojvodina obiluje prelijepim starim dvorcima, a jedan od njih se posebno ističe svojom ruševnom i šarenom unutrašnjosti. Od Novog Sada prelazimo Dunav i odlazimo na jug, prema obroncima Fruške gore.

Podno nje smjestilo je mjesto Beočin, u kojem se nalazi zaboravljeni dvorac s nekad raskošnim vrtom. Pripadao je njemačkoj obitelji Spitzer (budete li ga tražili, ne zaboravite na Vuka: Špicer).

Uz njega se vezuju priče o radnicima koji su poginuli na radu početkom 20. stoljeća i kćeri vlasnika koja se ubila zbog nesretne ljubavi, a sa sigurnošću znamo da je u Drugom svjetskom ratu pao u ruke nacista.

Nakon rata je nacionaliziran i korišten u različite svrhe, sve dok nije propao u privatizaciji. Tada je dobio naziv „dvorac duhova“, no čak i u tom ruševnom stanju privlači posjetitelje i umjetnike, pa tako i Kusturicu koji ga je koristio za dio filma Crna mačka, beli mačor. Upravo bi savjet iz tog filma mogao pomoći lokalnim vlastima u obnovi dvorca: kad nešto ne možeš riješiti s parama, riješi to s mnogo para.

Do tada, pogledajte fotografije Dunje Milašinović koja je imala i neplanirane mačje vodiče kroz sablasne odaje (mačke nisu glumile u filmu).

 

 

Priča i za suze i za smijeh: Nacionalni park Fruška gora

„Gledam Banat, Srem i Bačku s Fruške gore, gledam tako, a u duši lom“, pjevao je Balašević o pehistu koji je uspio izgubiti more. Kad bismo putovali kroz vrijeme, milijune godina unatrag, zatekli bismo Panoniju pod morem, a Fruška gora bila bi samo njegov otok.

Danas je to gora koju s tek nešto više od 500 metara nadmorske visine ne možemo baš smatrati ni planinom. No ona ipak pruža priliku za planinarenje, biciklizam, romantične šetnje, pa čak i proljetni maraton.

Od svih jezera, za oko nam je zapelo Beli kamen, tj. Bešenovačko jezero podno gore. Da li je to bilo zbog godišnjeg doba i vegetacije u tom trenutku, ne znamo, ali učinilo nam se kao da je preneseno ovdje iz nekih daljih krajeva. Tirkiznu boju vode u toplijim danima presijecaju samo šarene točkice: kupači i ekipa na šarenim luftićima koja pluta po cijelom jezeru.

Osim šuma, zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta i jezera, Fruška gora nalazište je brojnih fosilnih ostataka flore i faune, pa ju zovu i ogledalom geološke prošlosti. Puteljci gore vode vas i do pravoslavnih manastira, izletišta i jezera, a potrebno je samo pratiti markacije – u obliku srca.

 

 

Njezini obronci poznati su po vinogradima, što nas dovodi do sljedeće točke…

„Naš vam salaš dođe kao grofovija!“

Zaboravite na „fensi“ restorane u kojima trebate jamca za list rikole i čašu mineralne. Ovdje se u hrani uživa kao da nema sutra, a najbolja mjesta da se počastite jesu domaći salaši - kuće smještene na ruralnim imanjima, tipične za panonske krajeve.

Velika imanja u prirodi, domaća i topla atmosfera, tradicionalna hrana, muzika, narodne porcije i cijene, čaša dobrog vina ili rakijice… Ljubazni domaćini prepoznat će gladne oči i upozoriti ih na vrijeme: "Samo da znate, ovo su vam malo veće porcije."

Jedan od najpoznatijih je Salaš 137, smješten u blizini Novog Sada, ali tu su i brojni drugi: Brkin, Mitin, Bucin, Pajin… s kojima ne možete pogriješiti. Kao da već osjetimo miris sataraša, mućkalica, šnicli i grijanja uz čašicu, dvije, tri i poznate stihove.

Uzimamo predah i nazdravljamo uz Miku Antića koji nas prati cijelim putem: „…jer se ne stidim tvog otegnutog govora i slanine i kudeljnih gaća, od paorske sam krvi, psovki, radosti, snova. Razdrlji prsluk i gutaj! Ja ovu zdravicu plaćam!“