U krugovima planinara i avanturista dobro je poznato da je drugi tjedan u rujnu rezerviran za jedinstveno događanje u našoj zemlji – Highlander Velebit. Događaj je to na kojem sudionici u pet ili manje dana (na programu su različiti formati) prolaze kroz divljinu naše najduže planine, i to više od sto kilometara. U ruksacima nose sve što im je potrebno za život u prirodi, a osnova su šator, karimat, vreća za spavanje, odjeća, prva pomoć i, naravno, hrana i voda, koju osiguravaju organizatori i čije vam zalihe nadopunjuju na kontrolnim točkama.
Meni je ovo bio peti Highlander Velebit na kojem sam sudjelovao, a sad svima koji su me prije mini jubilarnog pojavljivanja na startu pitali i komentirali "Sve si već vidio, kako ti se da opet ići?" – mogu mirne duše odgovoriti – vjerujte mi, ovo još nikad nisam na Velebitu u životu vidio!
Bablje ljeto ili zima na Velebitu?
Kao što sam napisao, rujan je rezerviran za Velebit, ali i prije Highlandera (ovo je bio osmi po redu) rujan je bio rezerviran za promjenu vremena. Ona je ovog puta došla s ozbiljnim imenom, koje na prvu može čovjeku utjerati strah u kosti, a nisu pomogle ni vijesti koje su iskakale sa svih strana i upozoravale – dolazi Boris!
Kao što vjerojatno znate, Boris je anticiklona koja je nedavno prošla Europom i našim krajevima. I dok vas je većina u toplini svoga doma pozdravila i otpratila Borisa kao da se ništa nije dogodilo, moje druženje s Borisom bilo je na planini, a toplinu doma najbolje što je mogao odglumio je plastični šator, koji mi je posudio prijatelj planinar Juraj.
Uglavnom, nije da nismo znali što nas očekuje, ali uvijek tinja nada da će baš nas oluja zaobići, da će pasti samo malo kapi da ne moramo ni vaditi kišnu opremu, ali opet dovoljno da začini avanturu i da se kasnije možemo sjećati i osjećati hrabro kada budemo pričali o "groznim" uvjetima koji su nas dočekali na stazi. I tako, bez obzira na prognoze, Tomislav i ja uputili smo se dan uoči starta do Starigrada Paklenice, u kojem smo ostavili auto kako bi nas čekao na cilju i kako bismo se lakše vratili u Zagreb.
Što južnije, to kišnije
Već na putu prema jugu zlokobni oblaci uzdizali su se sa svih strana, cesta je bila kao potok, kiša je lijevala toliko da sam vozio debelo ispod ograničenja, a prometne nesreće na svakih pola sata autoceste nisu nimalo popravile dojam niti su nas ohrabrile za pet dana boravka u prirodi.
Prateći prognozu i vijesti koje su najavljivale kataklizmu, brojni Highlanderi nisu se ni pojavili na startu, pa je tako Boris i prije nego što je došao vjerojatno spustio stotinjak i više planinara s planine. Mi se nismo dali, na gotovo svakom Highlanderu na kojem smo sudjelovali oprala bi nas kiša, a na nekima su nas posjetila i ozbiljna nevremena, tako da odustajanje u ovoj fazi nije dolazilo u obzir.
U Starigrad smo došli oko osam navečer i našli se s Marinom, koji je tu čekao svog kompanjona Alana, s kojim je trebao otići za Senj, odakle je sutradan startao Highlander. Marin i Alan, prekaljeni highlanderi i planinari, nisu ni u jednom trenu pokazali zabrinutost zbog Borisa, tako da je zajednička vožnja do Senja protekla u opuštajućem tonu i prisjećanju na najsmiješnije situacije koje smo doživjeli na ovim druženjima u prirodi. Kako bi još malo sebi začinili avanturu – Marin, Alan i Jelena, koja je čekala u Senju, te Tomislav krenuli su na Highlander s ciljem da ne ostave trag, odnosno prema zero waste konceptu. To znači da nisu u pet dana proizveli ni komad smeća! To su postigli tako što su od kuće nosili svoju hranu, koju su pakirali u višekratnu ambalažu, od organizatora nisu uzimali zalogaje koje su im osiguravali, osim kuhanih obroka koji su im bili posluženi u njihove zdjele. Bezbroj je tu još načina na koji su izbrisali svoj trag iz prirode i zato im svaka čast.
Početak nove avanture
U Senj smo došli poslije ponoći, što je značilo da imamo manje od četiri sata sna do završnog pakiranja i odlaska na bus koji nas je trebao odvesti do Zavižana. Već tu noć bura se lijepo zahuktala, pa je bilo jasno da ujutro na stazu krećemo u dugim rukavima, a možda će se vaditi vunene kape i rukavice. Vožnja busom trajala je nešto više od sat vremena, a po izlasku na Zavižan brojni junaci koji su u kratkim hlačama i rukavima uživali u grijanom autobusu brzo su na sebe navukli nove slojeve odjeće, koji u tom trenutku vjerojatno i nisu bili dovoljni, što je bio znak da bi bilo dobro što prije krenuti na stazu i dobro se ugrijati.
Uzeli smo svoju Highlander putovnicu, karte, nešto hrane i uputili se Premužićevom stazom na 34 kilometra dugu dionicu. Bura nas je pratila putem, ali bila je odličan saveznik u borbi protiv Sunca koje je cijeli dan sijalo, tako da je vrijeme bilo gotovo idealno za planinarenje. Jak vjetar smetao nam je jedino u trenutcima kada bismo napravili neku od malobrojnih pauza jer je teško bilo naći mjesto u zavjetrini kako bismo se zasluženo odmorili. Namjerno smo se manje zaustavljali jer smo znali da su pred nama dug dan i krajnji cilj – planinarsko sklonište Skorpovac, pokraj kojeg je bila prva kontrolna točka i kamp. Zbog tih silnih kilometara koji su nas čekali prvi dan nismo se ni spuštali do planinarske kuće na Alanu koja nije bila odmah uz stazu, jer je svaka minuta bila vrijedna u namjeri da stignemo do Skorpovca prije mraka.
Na kontrolnu točku došli smo oko 17 sati i u miru postavili šatore, popeli se na obližnji vrh na kojem je bilo signala za mobitele te se javili obitelji i presvučeni u toplu odjeću lagano krenuli u uobičajeni ritual… Skuhali smo juhu i glavno jelo te nazdravili za uspješan dan. Na mjestu na kojem smo postavili šatore upoznali smo i Dina, highlandera koji je cijeli dan imao ritam sličan našem, pa smo brzo zaključili kako zajedno idemo do kraja staze.
Vatra u kaminu, zvukovi gitare i pjesma, brojna poznata lica koja smo upoznali tijekom highlanderskih godina i prepričavanje doživljaja s brojnih planinarskih pohoda savršeno su zaokružili dan na Velebitu. Oko 23 sata povukli smo se u tople šatore i ušuškali se u vreće za spavanje dok su još neki sudionici pristizali u kamp.
Jedan od boljih dana na Velebitu
Svi koji su ikad bili na ovom pohodu znaju da je drugi dan najlakši od svih. Naime, predviđeno je da se prijeđe još 14 preostalih kilometara relativno ravne Premužićeve staze i stigne u Baške Oštarije. Međutim, ove su godine organizatori promijenili rutu i predložili stazu koja ide preko Budakova i Prekinutog brda sve do Visibabe te se spušta do Premužićeve staze. Dodan je solidan broj uspona i silazaka, ali staza je pun pogodak! Koliko god Premužićeva staza bila lijepa i zanimljiva, nakon 35 kilometara noge vas mole da se maknete s kamenjara, a dio Premužićeve od Skorpovca do Baških Oštarija ionako ne pruža neki spektakl, pa nema straha da ćete nešto propustiti.
Pogledi sa spomenuta tri vrha su veličanstveni! More i otoci s jedne, ostali velebitski vrhovi i Lika s druge strane. Bura nas je nagradila i pogledom na Italiju, a sve to uz minimalne napore. Laganih nogu i uz dobro raspoloženje, nastavili smo do Baških Oštarija, do kojih smo došli oko dva popodne, taman na vrijeme za ručak. Na jelovniku je bio topli obrok koji nam je osigurao organizator, i to jedan od boljih čobanaca koji smo jeli u planinama. Dan smo proveli uživajući na suncu i druženju s drugim sudionicima.
Uz obilan ručak organizatori su pripremili i pravu poslasticu. Stol prepun domaćih proizvoda iz seoskog domaćinstva Butina iz Kutereva, na kojem se našlo više vrsta kruha, savijača, pršuta, sira i još svakakvih zalogaja, tako da je bilo odlično što je nakon gozbe bilo dovoljno vremena za popodnevno ubijanje oka. Hrane nije falilo ni navečer. Jedan od ambasadora Highlandera – Ico u Baške Oštarije donio je pečenog odojka. U mekanom mesu i hrskavoj kožici koja se topi u ustima, s obzirom na količine, mogli su uživati svi sudionici, organizatori i domaćini u hostelu u Baškim Oštarijama. Za večernju feštu bili su zasluženi genijalni La Papa, s čijim smo završnim taktovima otpraćeni u krevet, a za dio highlandera nastavio se party do ranih jutarnjih sati, što je mnogima poremetilo planove o odmoru i kretanju što prije kako bi za taj dan najavljenog Borisa dočekali što bliže sljedećem kampu.
Sve u svemu, idealan dan u prirodi s kombinacijom dobre zabave i odlične hrane, kada bi svaki bio takav…
Dolazi Boris
Kao što nam je u Sloveniji krajem kolovoza četvrti dan bio terapija za dušu i tijelo, nakon kojeg nas je peti vratio u stvarnost, tako nas je ove godine počastio i Velebit. Krenuli smo dovoljno rano, oko 6, da uhvatimo posljednje zrake sunca koje su se tih dana pojavile na planini, ali već nakon sat i pol došla je dugo najavljivana kiša. Kretali smo se u punoj kišnoj opremi kroz šumu u kojoj je vladao gotovo potpuni mrak, a Boris je lagano, ali sigurno u svoje ruke preuzimao sudbinu svih highlandera na stazi. Dosta je sudionika odustalo u Baškim Oštarijama kad su pročitali prognozu, ali je 70-ak najhrabrijih, ili onih koji nisu pogledali prognozu 😊, bilo toga dana s nama na predviđenoj ruti.
Kiša je pojačavala i dolazila s udarima vjetra, pa u nekim trenutcima nisi znao s koje strane pada. Naravno da je Boris najviše otvorio slavinu kada smo bili na izloženim dijelovima bez vegetacije koja bi filtrirala količinu padalina, ali to je već neko nepisano pravilo ili, ako hoćete, Murphyjev zakon. Najviše nas je opralo i na inače zahtjevnom izlasku iz Ramina korita, velebitske prašume u kojoj nije preporučljivo zadržavanje zbog divljih životinja koje to mistično mjesto zovu domom. Povratak u šumu značio je koliki-toliki zaklon, ali blatnjava i klizava staza otežavala je put do sljedeće "stanice" na kojoj smo planirali pauzu – skloništa Šugarska duliba. Na putu do Šugarske ušli smo u oblak i vidljivost je bila manja od nekoliko metara. Vjetar je i dalje neumoljivo puhao i tjerao nas brže do skloništa u kojem smo planirali barem na deset minuta odmoriti noge i živce od neumorne kiše. Bio sam na čelu skupine i povremeno bih udarao štapom o štap kako bi nas medo i šumska ekipa čuli kako prolazimo, ali kad sam shvatio da cijelo vrijeme, nekoliko metara ispred nas, hoda druga skupina ljudi, koju ne vidimo od magle, odustao sam od nepotrebne buke jer je bilo očito da nitko nikoga u tim uvjetima niti vidi niti čuje.
Loša ideja
Pola sata kasnije jednostavno smo banuli ispred skloništa i elan se odmah vratio. Šugarska duliba bila je krcata polugolim planinarima koji su cijedili svoju odjeću i tražili mjesto na konopcu poviše peći, u kojoj su vatru uspješno upalili američki highlanderi, inače ekipa koja stoji iza poznatog brenda Zpacks, koji su partneri događaja. Pokušali smo se i mi malo osušiti, ali od gužve i količine kiše kojom smo bili natopljeni to je jednostavno bila nemoguća misija. Čak bih rekao da nam je ulazak u sklonište bila loša ideja jer smo nakon desetak minuta topline s mokrom odjećom opet izišli na buru, kišu i temperaturu od 5 stupnjeva. Instantno smrznuti, morali smo brzo nastaviti dalje kako bismo se ugrijali, a nakon još sat ili dva hoda napokon smo došli do Panosa, trećeg kampa na stazi. Razmišljali smo i o tome da produžimo dalje jer se za koji sat spremalo najveće nevrijeme dotad, ali smo ipak (pametno) odlučili da ostanemo u kampu i što prije podignemo šatore, dok ne počne nova oluja.
Kao što to obično bude na Highlanderu, nakon postavljanja "kuće" i presvlačenja u toplu odjeću, sve je bilo idilično. Oblaci su se spuštali u kamp, ali je tek koja kap kiše pala u nekoliko sati. Pojeli smo, sjeli oko vatre i uživali u društvu ostalih promrzlih planinara. Iako smo svi bili iscrpljeni, ostalo je još dovoljno snage za smijanje našim zajedničkim mukama. Idila nije dugo trajala, jer je opet kiša pljusnula, pa smo se svi povukli u šatore i čekali da eventualno prestane. Kako je još bio dan, nije bilo smisla da otiđemo na spavanje, a kada su se nakon nekoliko sati oblaci razišli, većina je izišla iz svojih šatora i nastavila gdje smo stali prije pljuska. Taj "prozor" povoljnih uvjeta trajao je još kraće nego prvi, pa kad je počela grmljavina i novi set padalina, oko 19 sati, zaključili smo da je vrijeme za krevet. Po danu smo poželjeli jedni drugima laku noć i zavukli se u svoje domove u nadi da će plastične cerade izdržati nalete Borisa.
A Boris je te večeri pokazao svu svoju moć. Grmljavina i kiša nisu prestajale. Od silne buke, koja u šatoru djeluje sto puta glasnije, bilo je teško zaspati. Gledao sam s koje strane curi šator, koliko je vlažna vreća za spavanje, a u jednom trenutku razmišljanja "izdignuo" sam se kao dron iznad Velebita i vidio svoj mali šator u šumarku usred ničega, preko kojeg prolazi anticiklona o kojoj se danima priča… Uslijedilo je standardno pitanje: "Šta je meni ovo trebalo!?" 😊
Nakon kiše dolazi s... pardon, bura
Taman pred jutro situacija se smirila. Mokre šatore i vreće za spavanje spakirali smo u ruksake u nadi da ćemo ih putem negdje osušiti i krenuli u četvrtu dionicu do Velikog Rujna. Već negdje na početku puta počeo sam razmišljati da taj dan odradim i dionicu do cilja u Starigradu Paklenici. Iako je prognoza bila bolja nego jučer, nije mi imalo smisla da još jedan eventualno kišni dan provedem cijeli u šatoru. Kako smo grabili stazom, tako mi se ta ideja činila sve boljom opcijom. Osim jakog vjetra i tu i tamo pokoje kapi kiše, sve je izgledalo dobro. Lagano smo gazili prema Tatekovoj kolibi, međupostaji do sljedeće kontrolne točke, i pomagali Tomislavu u skupljanju smeća, koje je junački cijelo vrijeme nosio i na cilj donio čak 12 kilograma, te tako zaslužio ruksak Zpacksa kao nagradu za onoga tko najviše očisti stazu za vrijeme Highlandera.
Oko dva popodne stigli smo na Veliko Rujno, gdje nas je dočekao vrući grah s kobasicama te još važnije Juraj (kolega s početka priče koji mi je posudio šator) i još jedan highlander Matej, koji su se javili kao volonteri na spomenutoj točki. Htjeli su nas iznenaditi i nisu nam rekli da dolaze, a iako su nam donijeli radlere, punjene paprike i pitu koju je iz Zagreba poslala Danijela (Tomislavova supruga) te obećali dobru zabavu, meni je u glavi bio cilj koji sam ranije zacrtao.
Kratko druženje završilo je dogovorom s Anom, highlandericom koju smo proteklih dana viđali na stazi, da zajedno krenemo do cilja. To je značilo da ćemo taj dan prijeći sličnu kilometražu kao i prvog dana, ali uz tisuću metara uspona i čak dvije tisuće silazaka. Pozdravio sam se s Tomislavom, Dinom i Lukšom i krenuo u posljednji dio staze razmišljajući o tome kako nema šanse da bih tu zahtjevnu rutu prije pet godina uspio prijeći u jednom danu.
Korak bliže cilju
Spustili smo se lagano do doma u Paklenici, koji se inače zove i Borisov dom, odmorili se uz pivo te krenuli u naizgled najjednostavniji dio spusta. Taj je dio turistička staza kroz nacionalni park, ali umor, teške noge i sklisko kamenje nisu nam dopuštali da napredujemo brzo. Nije ni bilo potrebe. Bolje je sigurno doći, nego na kraju riskirati ozljedu. Zbog tempa smo po mraku došli na cilj, na kojem nas je čekao Anin suprug, koji se također lagano probijao po autocesti iz Zagreba očekujući trenutak kada će je zbog jakih udara bure zatvoriti. Srećom, ostala je još neko vrijeme otvorena te su lakše mogli na put kući, a ja sam naručio pizzu i ponio je u apartman koji sam na prvi spomen interneta rezervirao još na planini.
Ipak, još se nisam mogao potpuno opustiti jer mi je bura na putu do auta otvarala kartonsku kutiju za pizzu, a da mi je kojim slučajem izbila iz ruke te sočne zalogaje, koje sam danima sanjao, mislim da bi to bila točka na i mom umoru. Srećom, i taj sam mali problem riješio i nakon vrućeg tuša sjeo na terasu apartmana, pojeo pizzu, otvorio pivo i u miru na mobitelu pogledao drugo poluvrijeme utakmice Dinamo – Hajduk.
Pustolovina koju treba ponoviti
Bura je ujutro otjerala sve oblake, ili ih je možda potjerala prema Velebitu, a ja sam se prošetao do cilja, gdje su bili i drugi highlanderi koji su svoju avanturu završili dan ranije. Nakon kave i prepričavanja dojmova bilo je vrijeme za povratak kući, na kojem me pratio poznati osjećaj između sreće i tuge. Sreća što se vraćam obitelji i sigurnosti doma, a tuga zbog završetka još jedne pustolovine koje ću se rado sjećati.
Ovo je zasigurno bio jedan od težih Highlandera, što se vidi i po broju ljudi koji su odustali. Međutim, bez obzira na to što mnogi na kraju nisu dobili svoju diplomu i bedž za prelazak staze, mislim da su svi oni koji su se, nakon što su pogledali prognozu, pojavili na startu i upustili u avanturu pravi highlanderi i da zaslužuju pljesak. Svi imamo svoje borbe tijekom ovako izazovnih pohoda, koje će situacije poput Borisa samo pojačati, ali odvažiti se na boravak u prirodi pet dana s cijelom "kućom" na leđima samo po sebi predstavlja pravi duh Highlandera! Zato čestitke svima i nadam se da se vidimo uskoro!
