Planinski odmor smo, moja bolja polovica i ja otkrili prije dvije godine. Rekli smo sebi samima – ok, imamo dijete staro godinu dana, vani je milijardu stupnjeva, ajmo probati na par dana otići put planina i rashladiti. I koliko god nam je ta ideja bila strana, dali smo joj šansu i napravili pun pogodak.
Ove godine odluka je pala na Zakopane, a to mjesto za koje sam čuo prije gotovo 30 godina, zbog slavne skijaške skakaonice, nalazi se na samom jugu Poljske. Mi smo izabrali onaj koji vodi od Budimpešte preko Košica, s namjerom da prvu noć provedemo u mađarskoj prijestolnici. Kako su tekli prvi dani putovanja, pročitajte ovdje.
Spomenuti Impulso Fashion Hotel, čijim sam spomenom završio prvi dio putopisa, ipak zaslužuje ocjenu više zbog doručka. Naime, uz standardnu hotelsku ponudu, imali su domaću kobasicu (ili je barem bila takvog okusa) te čvarke, koje se stvarno ne viđa često u hotelskoj ponudi hotela ove kategorije. Nakon obilnog doručka, zaputili smo se još u jednu šetnju gradom, ali dosadna kiša brzo nas je potjerala iz ulice Vaci, te smo sjeli u auto, pokupili psa i krenuli dalje, put finalne destinacije – Zakopana.
Putevi su razni, no mi biramo onaj koji vodi autocestom do odredišta, što znači da prolazi kroz drugi najveći slovački grad – Košice. Kupujemo slovačku vinjetu (online putem), koja iznosi 12 eura za 10 dana i krećemo u grad koji je sportskim, bolje rečeno teniskim fanaticima poznat kao rodno mjesto legendarne švicarske tenisačice Martine Hingis. Navigacija pokazuje nešto više od dva i pol sata, naravno, po puta par puta zastajemo, te negdje oko dva sata popodne stižemo u Zakopane. Dobra stvar – dolazimo u nedjelju, parking je besplatan, te parkiramo u garaži Aupark malla, koja se nalazi u samom centru grada. Dakle, ako vam je do šopinga, također stanite tu.
U Košicama nas, ma zamisli, opet čeka kiša koja neumorno sipi. Ali mi, avanturistički nastrojeni (jer tko zna kad ćemo i hoćemo li ikad više put Košica), navlačimo kabanice i krećemo u razgledavanje. Centar grada nije nešto monumentalan, ali je sređen, svaka je fasada uredno održavana, ofarbana, a samim središtem dominiraju katedrala svete Elizabete i pripadajući park. Naravno, nakon kraćeg obilaska vrijeme je da se zadovolje i one osnovne potrebe – odnosno da se nešto pojede. Prije par godina „konzultirao“ sam za ove stvari redovno Tripadvisor, ali nekako, u zadnje vrijeme sam dojma da su Google recenzije pouzdanije, pa koristimo njih.
Od silnog mudrovanja kako ćemo probati slovačku kuhinju, vidjevši ponudu, odlučujemo kako ona i nije „uvjet bez kojeg se ne može“, te odlazimo dati poticaj nepcima u meksički restoran. Restoran nosi i prilično meksičko ime – La Hacienda, a okusi i ponuda su jako dobri, baš kao i usluga. Savjet bi bio, rezervirati svakako ranije, jer našli smo jedva jedan stol za troje vani, dok je unutra sve bilo puno. Juhe kao predjelo, baš kao i nachosi, te kasnije fajite za glavno jelo nisu razočarale, a ceh je na kraju „pjevao“ oko pedesetak eura.
Nakon ručka, vrijeme je za polazak. Do Zakopana, posebno negdje oko granice, vodi prilično loš dio puta (dodatno, bili su i radovi), koji zahtjeva veći oprez. S obzirom na vrijeme, put je potrajao nešto manje od tri sata, i oko 8,9 navečer konačno smo stigli i u dugo čekane Zakopane. Kad smo već za svaku zemlju objasnili sistem naplate cestarina, Poljaci nemaju vinjete, već naplaćuju određene dionice, a naša nije bila takva.
Smještaj u Zakopanima nije razočarao i ponoviti ću kako je Aparthotel Bellamonte odličan odabir. Veliki dnevni boravak, velika soba, pristojna i funkcionalan kuhinja, lijepa kupaonica i ogromni balkon kraj kojeg cijelo vrijeme neumorno šumi potok čine apartman zbilja odličnim odabirom. A i dobili smo što želimo – bijeg od 40 stupnjeva, jer smo stigli na 1100 metara nadmorske visine, gdje je večernja temperatura 20 stupnjeva, a noćna i par stupnjeva niže. Sve je izgledalo super, i na kraju je i bilo, ali uz prilično neočekivan „planinski“ odmor…
Doručak u Bellamonteu bio je fin i ukusan, jer su svaki dan od pet noći koliko smo ovdje proveli, meni nadopunjavali nekim drugim stvarima. Namaza je bilo koliko ti srce želi, salama, sira također, a nisu zaostajali ni razni napitci. I što ćeš drugo, nego nakon dobro doručka, krenuti put planina…
S obzirom na iskustva prijašnjih godina iz Alpa i Dolomita, naša percepcija Zakopana bila je da se i ovdje dovezeš do neke točke, ostaviš auto, ili uzmeš žičaru, digneš se na zelene obronke i šećeš lijepom prirodom do mile volje, te nailaziš na planinarske kućice svakih par stotina metara koje ti pruže odmor, jelo i piće. E pa, tu smo debelo, debelo pogriješili. Sve ono što smo doživjeli u Italiji i Austriji, Poljska, odnosno Zakopane – ne nudi. Radi se o gradu od oko gotovo 30 tisuća duša, a ljeti ih ima valjda trostruko toliko (mahom domaći gosti) te grad i okolica odaju dojam mravinjaka. Ne trebam ni reći kako sam ubrzo parafrazirao Mišu Kovača i zavapio „vraćam ti se Italijo mati, umoran sam negdi moram stati“, ali Italija je sad utopija, a Poljska realnost.
Elem, prvi dan smo sjeli u kola i krenuli potražiti neki planinski put u blizini. Za početak smo upali u groznu gužvu te se par kilometara vozili dvadesetak minuta, a kad smo konačno i našli neki put, nekakvu planinsku „livadu“ – realnost je takva da nije moguće naći i parking. Na kraju smo stali na parkiralište najpoznatijeg lanca brze prehrane na svijetu unatoč upozorenju kako možemo biti olakšani za cca 200 zlota (50 – ak eura) i riskirali. Rizik se ovaj put isplatio, uspjeli smo prošetati i uhvatiti planinskog zraka, te naći auto bez ikakve kazne. Ajde, bar nešto…
Zašto Tatre, makar kod Zakopana, ne pružaju užitak kao Dolomiti i Alpe? Kakav je odnos Poljaka prema psima? Zašto je Krakov super? Malo strpljenja i doznat ćete uskoro, u trećem, i zadnjem dijelu putopisa.
