I tako, nakon oduševljenja kućom, red je smjestiti sav taj silni pomladak i smisliti što i kako dalje. Prva točka – jelo. Sam Kirchbach je prilično maleno mjesto i u njemu možete pronaći jedan restoran, mada ćete na druge već naići par kilometara dalje. Ipak, iskustvo nas nekako uči da je s djecom odlazak u restoran napor, pa smo se odlučili na lokalni dućan.
Od trgovina u Kirchbachu ima tek jedna Billa, koja subotom (kao i većina dućana u Austriji) radi do 18 sati, pa smo dali gasa i otišli do nje. Trebalo je odmah osigurati i namirnice za sutra, jer nedjeljom većina austrijskih trgovina svoja vrata ne otvara.
Billa je dobro snabdjevena, ima sve potrebno, no kako su jedini, bome su i cijene nešto više, jer eto – nema konkurencije. Neugodno sam se iznenadio kad sam najjeftiniji kruh našao za cca 2 eura, a većina ih je stajala 3 i pol do 4. No ajde, cicija u meni ipak se opustio pa smo obavili kupnju salame, sira, mesa i voća (povrće smo ponijeli domaće iz Zagreba), kako bismo preživjeli prva dva dana.
Meso se bacilo na roštilj, zalilo se pivom, a ono što nas je iznenadilo je nevjerojatni broj osa, koje su nas dosadno napadale i sve sljedeće dane, pa nam je jedna čak došla i na vrhu planine. Ne znam što je to bilo, ali od ljeta 2024. govorim kako Austrija nije samo zemlja skijanja, već i zemlja – osa.
Kuća je toliko prostrana i velika, da je jedna soba s krevetom na razvlačenje ostala na kraju van upotrebe, a mi smo svi fino pozaspali, jer je nakon zagrebačkih noći na +30 gdje se čovjek budi u lokvi znoja, situacija ovdje takva da vam se ugodno i pokriti. Noć je otkrila jednu od dvije mane kuće. Naime, zbog blizine glavne ceste, iako nema previše prometa, oni lakog sna bi mogli reagirati na zvuk automobila. A druga mana? Visina vrata u nekim sobama je takva da sam se sa svojih 190 cm osjećao kao Guliver u Liliputu, te sam više puta skoro ostao bez skalpa zakačivši tjemenom o štok.
Drugi dan nismo išli nigdje daleko, jer je kod smještaja bio i plus što je pješačka staza počinjala već praktički od naše kuće. Ok, ovdje nije riječ o šetnji među planinama, već po ravnim stazama, ali prednost je bila što smo mogli bez problema šetati s duplim (blizanačkim) kolicima, te polagano uživati u prirodnim ljepotama. Prijatelj i ja smo se još popodne nakratko „iskrali“, te otkrili da u Kirchbachu ima i bazen. Nije to sad neki ogromni bazen, ali za obiteljske potrebe i više je no dobar, što smo iskoristili nakon par dana.
Dan treći rezervirali smo za ono što smo primarno i došli – odlazak u planine. U jutarnjim satima odvezli smo se do mjesta Tröpolach te se ukrcali na gondolu Millenium Express, koja nas je dovela do vrha Madritsche na 1919 metara nadmorske visine. Povratna karta za gondolu stoji 22 eura po glavi, te još nešto sitno za psa (inače, ako imate „Sommer Card“ koju neki smještaji daju u cijeni, ovakve stvari su besplatne). Za djecu rođenu nakon 2018. vožnja se ne naplaćuje. Vožnja traje 15 – 20 minuta za čijeg trajanja imate sjajne poglede, a kad se popnete gore, čeka vas par stupnjeva manje, svježi zrak i panorama od koje zastaje dah.
Na mapi smo vidjeli kako se ovdje nalazi staza Aquatrail, koju djeca prilično vole i za svaku je preporuku. Em mogu ući u vodu sa strane, em su napravljene razne prepreke i zanimljive stvari, pa tako na tren „upravljate“ branom, usmjeravate vodu i slično. Staza nije odveć teška, tako da smo nju svladali s nosiljkama za bebe. Neke smo vidjeli i s kolicima, ali daleko je praktičnije staviti na sebe nosiljku i nositi potomke. Staza će vas dovesti do još nekih jezera, moći ćete "opaliti selfie" s kravama, a iako ljudi ima, dobra stvar kod planina je da zbog veličine, zapravo gužve nema.
Nakon šetnje, vratili smo se na mjesto gdje nas je dovela gondola. Sjeli u restoran na vrhu, te u Austriji odlučili biti Austrijanci. Tri bečke šnicle (naravno, dovoljno velike), jedno vege jelo, tri dječja menija i pića uz to sve – platili smo oko 160 eura.
E sad, kako je sadržaja zbilja mnogo, cure su se sa starijom djecom htjele vratiti koristeći tobogan Pendolino. Radi se o „vozilu“ koje ide po „tračnicama“ te se njime možete spustiti do međustanice gondole. S obzirom na broj djece mali je izazov bio kako to napraviti, ali gdje ima volje, ima i načina. Prijatelj i ja smo po jedno dijete stavili u nosiljku, a on je svoju dvogodišnjakinju stavio na ramena i narednih pola sata nosio do dolje. Nije Herkul, ali roditeljska snaga i volja su ponekad zbilja nevjerojatne.
Vožnja Pendolinom djecu je oduševila, jednako kao i mame. A bome, i za taj dan bilo je dosta pješačenja, pa smo ušli u gondolu na međustanici i vratili se nazad. Ipak, predvečer smo još otišli do jezera Weissensee, koje je također zgodno za kraću šetnju.
Zašto ići u Villach, a ne u Klagenfurt? Kako izgleda austrijsko - talijanska granica u planinama? Sve to doznajte u trećem dijelu.
Ovdje možete pročitati prvi dio putopisa...
