Galerija
„Kad zazvone dubrovačka zvona, i objave svome puku mir, sveti Vlaho skalat će se s trona, pa s oltara na Stradun u đir“ stihovi su koji mi tih dana šetnji po Stradunu nisu izlazili iz glave. A još kad smo jedan dan šetajući naišli i na divu naše glazbene scene koja tu pjesmu pjeva, Terezu Kesoviju, nije preostalo ništa nego se ponovno zaljubiti u Dubrovnik, grad nestvarne ljepote.
Sjećanje me vraća u neka vremena prije 2020. kad sam prvi put u životu (kasno, što ćeš) posjetio Dubrovnik. Znam da sam se, slušajući priče o gradu pitao je li sve to napuhano i što ima baš biti toliko posebno. Kakva greška, ej. Zakoračivši prvi put u grad, shvatio sam da je Dubrovnik doista poseban, i da koliko god se „hajpa“ diže oko njega – nikad ne može biti dovoljno. Gradske zidine, Minčeta, Lovrijenas, Knežev dvor – pa taj cijeli grad je spomenik. I svaka čast svim gradovima u Lijepoj Našoj, ali s posebnošću grada koji je dao Držića, Gundulića i ostale majstore pera teško ijedan može stati u rečenicu.
U Dubrovniku smo se ovaj put zatekli, kako sam već pisao u „konavoskom dijelu“, na poziv roditelja prijateljice naše najstarije kćeri, jer vjerujem da roditelji vrtićke djece znaju da se preko djece, nerijetko krenu družiti i roditelji. Povod je bila Festa sv. Vlaha, koja se tradicionalno svetkuje 3. veljače, od vjerovali ili ne – 972. godine, a jedna je od stvari iz Hrvatske upisanih na UNESCO – ov popis nematerijalne svjetske baštine. Za vrijeme feste, grad doslovno „gori“, sve je puno i živo, a čak ni loše vrijeme ne remeti atmosferu. Koliki značaj ima za Dubrovnik, dovoljno govori činjenica kako je nekad na snazi bila "Sloboština sv. Vlaha“, koja je svakom prekršitelju ili kažnjeniku koji je imao zabranu dolaska u grad, garantirala da 7 dana prije i nakon feste slobodno smije boraviti u gradu.
Barem jednom u životu
Festa se otvara Kandelorom (Svijećnica, 2. veljače), kad dubrovački biskup tradicionalno pušta golubice u zrak. Dan poslije ulicama grada odvija se velika procesija, koja traje li ga traje, a nju smo promatrali sa Straduna, dok su glavnom ulicom prolazili Dubrovčani i njihovi gosti. Tradicionalne nošnje kraja defilirale su Stradunom, kao i vatrogasne, policijske postrojbe, razna kulturno umjetnička društva… Inače, ogromna je čast ako vas proglase festanjulom. Pojam „festanjul“ označava svjetovnog domaćina feste, a oni tradicionalno dolaze iz reda obrtnika i pomoraca. Uglavnom, Festu sv. Vlaha treba doživjeti barem jednom u životu, a to je prilika za razgledavanje Dubrovnika koji živi punim plućima bez turista. Ok, ima nešto i njih, ali relativno malo.
U samom gradu smo proveli par dana, a domaćin nam je našao smještaj 7,8 minuta pješice od Vrata od Ploča, istočnog ulaza u dubrovački stari grad. Apartman u kojem smo boravili bio je divota, čemu najbolje u prilog govori pogled koji puca s balkona na sami grad. Zidine su k'o na dlanu, pa su mi navečer, nakon pokoje čaše vina na tom istom balkonu logično dolazili na pamet stihovi Dubrovačkih trubadura – „Usred tišine grada i usnule ljepote, tiha se čuje gitara, la musica di notte…“
A kad već spominjem legendarni dubrovački bend, grijeh bi bio ne reći i sljedeće. Jedan dan smo popili i piće u betuli (lokalu) Libertina u Zlatarskoj ulici (ulaz sa Straduna) čiji je vlasnik Lući Kapurso, jedan od članova slavnih trubadura. Betula je bila prepuna, a za šankom je priče pripovijedao Lući osobno. Ok, mi smo sjedili vani, na starim plastičnim stolovima i običnim stolicama – ali meni upravo oni daju štih i originalnost i radije bih ponovno svratio u tu betulu nego bilo koji „napucaniji“ kafić.
Kad smo već kod pića, recimo da smo jako fino jeli u restoranu Reneissance, koji se također smjestio nedaleko Straduna. Unutra je prostor fora, s oslikanim stropom i slikama sa strane izgleda kao da ste došli u neku galeriju, no kako je vrijeme bilo dobro, odlučili smo se sjediti vani. Atmosfera je ugodna, hrana i više no dobra, pa smo odlučili "terminirati" lardo, carpaccio, rižoto, vitello tonatto i ostale „radosti“ iz kuhinje. Uza sve to pridodali smo i dovoljne količine vina, pa nam je dan automatski ispao još opušteniji, veseliji i pozitivniji.
Što još dodati o Dubrovniku? Općepoznate stvari nema potrebe nabrajati, a preporučio bih da ako se pitate „je li drugi (ili treći) mjesec dobro vrijeme za Dubrovnik“ ne postavljate uopće takva pitanja. Dubrovnik je jedna od onih destinacija koje su uvijek pun pogodak, stoga, pakiraj kofere i put krajnjeg juga!
