Odbijam kupovati suvenire, kao uspomenu po povratku nosim samo sjećanja na okuse i mirise tog kraja, a to jednostavno nema nikvu cijenu. Ovdje je znatno manje street fooda, mislim, ima stvarno puno prodavača, ali svi igraju na istu kartu. Slatki snackovi. Vjerojatno lokalna slastica na koju pate kineski turisti. Tu i tamo može se uloviti neka mesina na ražnju, al' to je to. Pronalazim jedan dobro ocijenjen lokalni restač u vodičima Lonely planet i stupam u njega.
>>> Nikola Lesar i prva priča iz drevnog grada Pingyao
Zidovi puni preporuka, zahvala, potpore. Par iz Italije piše „Jela su bila toliko dobra da smo morali naručiti još jednu porciju“ ! Kupljen sam. Naručujem prvo što mi sviđa na jelovniku, Pingyao fried noodles! Nasmiješena kineskinja mi donosi tanjur krcat rezancima (sve porcije u Kini su do sad bile obilne). Deblji rezanci nego inače, mekani, sočni... Nisam siguran koji umak je korišten a fujen (konobarica) ne priča ni trunku engleskog. Mislim da je soja pomiješana sa još nekvim pikantno-kiselim sastojkom. Nisam siguran... U jelu također puno klica graha, poriluk, mrkva i komadići tofu-a. Sve ovo za 12 kuna! UF! Da su barem kod kuće cijene ovakve.
Sit, odmoran i spreman za nove avanture krećem do vanjske strane zida, da zapravo dobijem dojam veličine ovog grada. Koračam šarenim ulicama, glasno dovikavanje prodavača, žamor kineskih turista, psi lutalice muvaju se im pod nogama tražeći komadiće hrane. Prolazim ispod velikih ulaznih vrata, i udaljavam se od zida. Okrećem pogled tek nakon nekoliko stotina matera, da mi cijeli doživljaj bude još impresionivniji. I bogme je! Ogromne zidine, visoki tornjevi. Zalazak sunca koji se dešava upravo u tom trenutko čini ovu scenu još više magičnijom. Ovo ostaje duboko zarezano u sjećanju. Kad moji klinci i unuci čuju ovo! Uf kolko priča im spremam.
Gradić je dosta malen i sitan, obilazim ga u 2 dana i gubi na čari ako besciljno lutate ulicam. Svako novo španciranje ubijaju vam dosadni prodavači. Šteta, tako lijep grad a tako zagađen tipičnim turističkim glupostima.
Prije odlaska opet odlazim u onaj restač i isprobavam novo jelo. Pan-fried pingyao dumplings. Ovi dumplinzi se razlikuju od onih pekinških po tome što su sljepljeni skupa i prženi s jedne strane na tavi. Jedu se isto, umakanjem u sojin umak i ržin ocat pomiješan sa malo ljutog chillia. Punjeni su samo povrćem i brdskim gljivama. Uf, okus! Tjesto je božanstveno... Mekano s jedne strane, zlatno hrskavo s druge! Naručio bih još, ali velim, porcije su ogromne!
Kratka avantura, ali dosta duga za jedan tako malen gradić! Slijedeća postaja – Xi'an! A o tome, više u novom članku.
Pozdrav iz grada zarobljenog u vremenu, Nikola!
NASTAVLJA SE SLJEDEĆEG PONEDJELJKA
