Draga Mirna, odakle ste, što radite i otkud vi u ovoj priči?
Dolazim iz Zagreba, imam 26 godina i početak moje priče je vrlo tipičan. Studirala sam engleski jezik i komparativnu književnost, a na zadnjoj godini faksa su me sve više sustizale misli o budućnosti i o tome što zaista želim raditi u životu. Znala sam da želim putovati, otkrivati, istraživati. No u tom periodu u životu je sve uvijek ostajalo samo na sanjarenju. Bila sam obeshrabrena vlastitom potrebom da ostanem unutar svoje male comfort zone.
No, jednog prosinačkog dana me prijatelj pitao želim li mu se pridružiti na putu za Bugarsku. Kretalo se za 6 sati. Petodnevni roadtrip do srca Bugarske i nazad. Bez ikakve pripreme, samo se ide. Iz nekog sam razloga pristala. I od tada se sve promijenilo. Bugarska je bila buđenje, shvaćanje da se život događa sada i da će snovi zauvijek ostati snovi ako nešto ne poduzmem. Naumila sam putovati i konačno se ohrabrila raditi ono što zaista volim - otkrivati, istraživati i dokumentirati napuštena mjesta.
Jeste li završili kakav tečaj, ili ste samouki?
Nemam nikakvu formalnu obuku osim brojnih neprospavanih noći koje sam provela i još uvijek provodim istražujući svaki mračni kutak fotografije - teoriju, povijest, kompoziciju, obradu... Mnogo toga i dugujem brojnim fotografima koje sam upoznala i koji su mi prenijeli djelić svoga znanja. Mnogo sam naučila na prošlogodišnjem Organu Vida, festivalu fotografije u Zagrebu, gdje sam volontirala i imala prilike upoznati nevjerojatno talentirane fotografe, vidjeti kako rade i pričati s njima. Nisam nikada išla na tečaj, ali svakako namjeravam. Postoji mnogo predivnih radionica koje organiziraju fotografi kojima se divim.
Moj fotografski put je krenuo prije nešto više od godinu dana kada mi je prijatelj poklonio svoj stari analogni fotoaparat. Bilo je to vatreno krštenje. 36 kadrova filma ne dopuštaju puno prostora pogrešci. Svaki kadar se mora promisliti, sve se mora manualno poštimati i onda držati palčeve da je sve bilo u fokusu kada se film razvije. S druge strane, u tom sam periodu i najviše naučila. Kada sam konačno prešla na digitalni fotić, bilo je prelako prilagoditi se.
Koje aparate koristite?
Nezavidne. 35mm analognu Prakticu BX20 i digitalni Nikon D80, s kojim sve brže počinjem osjećati posljedice ubrzanog tehnološkog napretka. Ali iako proizvodi više šuma nego što je to fizički zamislivo, dosad smo prošli svakakve situacije u kojima ga nisam štedila. Objektiv koji najviše koristim je Nikkor 10-24mm, f/3.5.
Kako ste došli na ideju snimati ovakvu vrstu fotografije?
Fotografiranje napuštenih mjesta je došlo kao posljedica želje za istraživanjem. Potreba za istraživanjem se rodila iz očajnog vapaja za pustolovinom i bivanjem izvan ustaljenih okvira kretanja. Napuštena mjesta postoje na rubu poznatog prostora. Ona su utjelovljenja diskrepancije između želje da skrenemo pogled i želje da stupimo u razne tvornice, vile, samostane, bolnice, crkve i domove koji stoje napušteni, obrasli, zaboravljeni... Iako su toliko prisutna i bolno vidljiva, društvo nas poziva na to da ova mjesta svjesno ignoriramo. U kulturi koja sve više stavlja restrikcije na urbano kretanje, čin transgresije predstavlja borbu protiv toga.
Ono što je mene isprva motiviralo da krenem fotografirati ova mjesta je i preispitivanje identiteta. U istraživanju napuštenih mjesta, osjećaj slobode je nevjerojatno prisutan. Zvukovi su jasniji, boje su življe, adrenalin kola. Ipak se nalazim negdje gdje ne bih smjela biti. Svojevrsni je to bijeg od svijeta i njegove limitiranosti. Svaki kadar koji okinem predstavlja utjelovljenje tog osjećaja, te slobode, tog bijega. Svaki kadar predstavlja mene u svojoj ogoljenoj iskrenosti i govori koliko ću riskirati da dobijem određenu fotografiju.
Što vas najviše veseli?
Toliko me toga veseli u vezi istraživanja da je nemoguće staviti nešto na prvo mjesto. Neopisiv je osjećaj otkriti lokaciju i tamo biti prvi... Također je neopisivo sjediti na toplom krovu napuštene zgrade, posve iscrpljen od provlačenja kroz rupe u ogradi i valjanja u prašini, i gledati zalazak sunca, uživati u prizoru koji malo ljudi vidi.
Mnogo ljudi ne zna koliki je rizik uključen u ovo. Na fotki se često ne vide krvavi dlanovi, ponor koji je tik iza mene, ili kako stojim na trećem katu dok je ispod mene samo truli pod. Sve je ovo neizbježno kako bi se dobio dobar kadar. Zvuči nerazumno, no i to je jedna od stvari koje me najviše vesele - rizik, fizički napor i na kraju, osjećaj postignuća.
Na što ste najviše ponosni?
Najviše sam ponosna na to koliko sam se razvila kao osoba u ovih godinu dana intenzivnog putovanja. Puno sam opuštenija, samopouzdanija, sposobna izvući se iz rizičnih situacija, zadovoljnija svojim postignućima i fotografijama, koje možete vidjeti na mojoj facebook stranici, kao i na flickru. Ali sam možda najviše ponosna na sposobnost koja se razvije tek uz nebrojene neprospavane noći koje provedem u potrazi za nekom lokacijom i na kraju ju nađem, sama, bez pomoći drugih koji su već bili tamo. Bizarno, znam, ali to je najviše pridonijelo samopouzadnosti. Urbex zajednica je skupina vrlo kompetitivnih osoba, i vrlo brzo se zna tko sam dolazi do lokacija, a tko pita za koordinate.
Ima li kakvih anegdota s putovanja, nekih strašnih priča?
Anegdota barem nikad ne nedostaje. Od skrivanja pred čuvarima, preko piknika na krovovima, do balansiranja na uskoj gredi 20m od dna ponora u napuštenoj tvornici... No možda najstrašnije iskustvo je bilo prošle godine u Italiji. Nakon dvosatnog probijanja kroz vrt vile obrasao najvećim trnjem koje sam ikad vidjela u životu, napokon smo se probili do velikih otvorenih vrata. Sve je bilo puno šišmiša. Dok sam ja brisala krvave podlaktice, partner je odlučio izviditi stubište koje je vodilo prema gornjem katu. Pri povratku je rekao da je čuo neobične zvukove, ali nije imao pojma kome su pripadali. Odlučili smo krenuti drugim stubištem i nakon desetak minuta naišli na prvu prostoriju koja je bila dobar materijal za fotkanje. Okinula sam samo tri kadra kad sam čula lagano pjevušenje. Zatim kašalj. Zatim neobično spore korake u našem smjeru. Iako ne zvuči toliko strašno, u adrenalinu i mraku ogromne vile, grebanje cipela po drvenom podu i lagano pjevušenje se činilo kao nešto iz horora. Brzo smo se spakirali i otišli. Tek smo nakon 6 mjeseci saznali da vlasnik još uvijek zalazi tamo, da je upitnog mentalnog zdravlja i da ponekad nosi pištolj. Otići je bila dobra odluka. Iako se moj partner želi vratiti - navodno smo propustili prekrasne prostorije.
Koji su vam planovi za budućnost?
Trenutno živim na relaciji Belgija-Hrvatska. U Belgiji radim na tromjesečnom fotografskom projektu, odnosno pisac sam tekstova za fotografsku knjigu koja će biti objavljena na jesen. U rujnu se na kratko vraćam u Hrvatsku odraditi par fotografskih poslova, volontiranja i obići nove i stare napuštene lokacije. Zatim se vraćam u Belgiju koja će mi biti baza za sva buduća putovanja. U planu je pokriti sve ostalo u Europi što nisam još vidjela i zabilježila, a polako se i početi širiti na ostatak svijeta. Svijet je pun nebrojenih grandioznih napuštenih lokacija. Želja mi je i ovu strast prenijeti u poslovnu sferu. Ništa me ne bi toliko usrećilo kao fotografirati i zarađivati za život od toga.
Gdje se vidite za pet godina?
Tražeći kadrove po snijegu Rusije, šumama Južne Amerike, vilama Italije i bunkerima Balkana. Vidim se kako ne prestajem...
