Galerija
Lijepoj Našoj nedostaju mnoge stvari koje bi podigle kvalitetu života prosječnog građanina Hrvatske, ali ako nečega imamo gotovo i na pretek, to su prirodne ljepote. Jadransko more već je stoput opjevano, osam nacionalnih parkova turiste pohode u ogromnom broju i dive se ljepotama Brijuna i Plitvica, a nipošto nisu za "baciti“ ni jedanaest parkova prirode.
Upravo jedan, Park prirode Učka, imao sam priliku posjetiti prošli tjedan u društvu bolje polovice. Učka se prostire na 160 kilometara kvadratnih, a obuhvaća istoimenu planinu i dio područja Ćićarije. Smještena je na obali sjevernog Jadrana te na taj način povezuje Kvarner i Istru. Parkom prirode proglašena je 1999. godine, tako da anno domini 2017., Učka slavi punoljetnost.
Izvrsna je stvar blizine Učke i okolnih gradova, tako da vam do nje ne treba mnogo vožnje. Od gradova je najbliža Opatiji, a samim time i Rijeci. Mi smo prema parku prirode krenuli iz jednog malog mjesta blizu Crikvenice, te nam je trebalo oko četrdesetak minuta (jasno, ovisi do kojeg dijela Učke idete).
U parku prirode nalazi se nekoliko poučnih staza i šetnica. Sudeći prema službenoj stranici za obilazak najkraće šetnice, nazvane "Slap“, trebat će vam tek pola sata, dok je ona najduža "Trebišća – Perun“ namijenjena cjelodnevnom planinarenju, s obzirom da se od dna penjete na vrh Perun, koji se nalazi na 880 metara nadmorskke visine.
Mi smo ovog puta odlučili zanemariti poučne staze i dogovorili se da se pokušamo popeti na sam vrh Učke, Vojak, koji se nalazi na respektabilnih 1401 metara iznad tla. Naravno, s obzirom da nismo baš u kondiciji, a i da ja nosim 100+ kilograma, autoomobilom smo se dovezli do prijevoja Poklon, koji spaja Učku i Ćićariju. Poklon je smješten na 922 metra, što će reći da nas je do vrha čekao uspon od 479 metara, a kilometrima rečeno, u jednom je smjeru kroz šumu trebalo prehodati 3,6 kilometara. U info kućici smo se raspitali za vrijeme i težinu staze, te dobili odgovor kako ćemo gore biti za sat i pol i doznali kako je staza srednje težine.
Krenuvši prema gore, uskoro sam vidio da za mene stokilaša ova staza nikako ne može biti srednje teška, već da je za mene ovo svojevrsni uspon na Everest. Ipak, uz povremena zastajkivanja, psovanja na "onu dole žensku koja je ovaj pakao proglasila srednje teškom stazom“ i u šali prijetnji Maji da ću je baciti s Vojaka, ako se ikad popnemo jer sam pristao na ovu Golgotu, nakon sat i po mučenja i prolivenog znoja, pred nama se ukazao Vojak.
Vrlo brzo, ushićen činjenicom da sam se uspio popeti, zaboravio sam sve nedaće i osjetio veliko zadovoljstvo što sam došao na mjesto gdje s jedne strane kao na dlanu vidite Kvarnerski zaljev, Rijeku i otoke, dok s druge pogled puca na Istru. Na samom vrhu nalazi se i kula, izgrađena pred više od sto godina, te je s nje pogled ujedno i najatraktivniji, a za lijepog vremena moguće je vidjeti čak čitav Velebitski masiv, Alpe, Veneciju, ali na našu žalost, već za vrijeme uspona, nad nama su se nadvili oblaci.
Nakon petnaestak minuta provedenih na Vojaku krenuli smo istim putem prema dolje (ovaj put smo preskočili stazu Plas) i do Poklona smo uz prijeteću grmljavinu stigli za sat i deset minuta. Dali smo riječ sami sebi (ali i Učki) kako ćemo se u ovu čarobnu prirodu ponovno vratiti nekom drugom prilikom, i svladati neku novu stazu.
