"Nakon putovanja mi najviše nedostaje osjećaj nezavisnosti i slobode - kada otprilike mjesec i pol dana živiš s dvije majice, po dva para čarapa i gaća. Ne znaš gdje ćeš leći, ne znaš gdje ćeš se probuditi. Samo te put nosi“, priča nam Hrvoje Rupčić, čiji novi putopis Putešestvije po Turkestanu s polica knjižara mami zaljubljenike u krajolike koji kao da pripadaju kakvoj paralelnoj stvarnosti, uzbudljivu prošlosti azijskih carstva – kao i sve čitatelje otvorenih očiju i srca.
Perkusionist i osnivač grupe Cubismo istražuje svijet godinama, a posljednjih sedam, osam intenzivno i piše. Osim glazbe Hrvojeva strast su i putovanja, kako u gojzericama ili na dva kotača. Kada ne putuje planinama u vis, niti motorom u dalj, vrsni putopisac i glazbenik uživa radeći u voćnjaku i vrtu, na ruralnoj periferiji grada.
U društvo putopisa: Himalajski dnevnik, U zemlji plemenitih ljudi (motociklistička avantura po Iranu) i Putešestvije po Turkestanu, uvukla se i dječja slikovnica Djeca središnje Azije.
Još vruće, Putešestvije u Turkestanu, avantura koja broji 15 000 kilometara po 12 država u 38 dana, zaokružuju Hrvojeve motorističke pustolovine Azijom na koje se uputio sa suprugom Ivanom Kujundžić Rupčić. Dok on piše, ona objektivom bilježi predivne kadrove, što ih i čini savršenom kombinacijom na putovanjima.
Sloboda i surova priroda
"Zanos nepreglednih stepa, sloboda Kirgistana, surova priroda Tadžikistana, vrhovi perzijskog krova svijeta, Pamira, uzbekistanska drevna naselja, čvorišta i gradovi Puta svile, prelazak pustinje prema Kaspijskom moru, turbulentni Kavkaz, omamljujuća Turska…
Dvanaest država, 15 000 kilometara, sve u 38 dana. Kad bi se nagovori za čitanje mogli prevesti na ritam udaraljki, tako bi nekako zvučao poziv na veliko putovanje s Hrvojem Rupčićem, čarobnjakom konga bubnjeva i ništa manje zavodljivim i uspješnim putopisnim pripovjedačem.
Ovaj put, nakon zapaženog i rado čitanog putopisa U zemlji plemenitih ljudi (uz hrvatsko, objavljeno je i iransko izdanje), Hrvoje i njegova družica Ivana priredili su novo štivo sa zapisima s njihova putovanja u srce Središnje Azije, krajeve čija su imena država već dovoljna da nas suoče s vlastitim i zapadnjačkim umom omeđenim neznanjem. Hrvoje zna kako prijeći preko te granice, kako se otvoriti i zbližiti s drugima, kako u sve tamnijoj slici svijeta putovati i vratiti se s osmijehom čiste sreće. Čitatelj, koji zajedno s njim otpusti kvačilo i doda gas, može biti siguran da mu zadovoljstva sigurno neće nedostajati“, reci su koji mame na čitanje putopisa u izdanju VBZ-a u kojem osim nadahnuća za putovanjem u slobodu možete pronaći i zrnca mudrosti iz povijesti.
Dom na drugoj strani svijeta
Možete naučiti da je Turkestan pojam perzijskog porijekla - baš kao što je slučaj s imenima drugih zemalja koje imaju stan na kraju naziva - što znači dom. Uzbekistan je dom Uzbeka, a Turkestan je regija turkijskih naroda u današnjoj središnjoj Aziji.
"Ideja o putovanju Turkestanom nastavak je na putovanje po Iranu s kojeg smo se vratili prije godinu dana i također prešli 15 000 km. Prošli smo cijeli današnji Iran i oduševili se kulturom, gostoljubivošću i svime što čini život u Iranu. Nastavili smo istraživati drevnu Perziju i zaputili se sve do granice s Kinom“, priča nam putopisac.
Na pitanje što je uključivalo planiranje i pripremu prije puta, Hrvoje kaže kako je najvažnije bilo odrediti rutu.
"Mnoge zemlje imaju posebne procedure prilikom ulazaka i izlazaka. Morali smo odrediti kako ćemo doći do granice s Kinom na istočnoj strani Turkestana i vratiti se natrag, što je tražilo upoznavanje s režimom viza. Za Rusiju nam je trebala dvostruka viza – za ulazak i izlazak iz zemlje. U tri zemlje naše bankovne kartice ne funkcioniraju pa smo nosili dosta gotovine, a potrebni su i svi papiri za motor", kaže Hrvoje. On i Ivana morali su ponijeti i sve što bi im moglo zatrebati za popravak motora, kao i stvari za kampiranje: šator, vreću za spavanje, madrac za napuhavanje, kuhalo i pribor za jelo. Kada su sve to spakirali, nije im ostalo puno mjesta. Na takva putovanja nitko se ne može u potpunosti pripremiti jer izazovi i neočekivane situacije uvijek dočekaju avanturiste, a u skladu s time Ivana i Hrvoje do kraja putovanja nisu mogli biti sigurni hoće li ga i završiti.
Pamirski autoput
"Imali smo dvije jako teške dionice. Jedna je bila preko planina Pamira, koje su nam bile cilj putovanja u Kirgistanu i Tadžikistanu. Pamirski autoput kroz planine druga je najviša cesta na svijetu. Prelazi preko prijevoja od 4665 metara i otvorena je samo kratki dio godine. Mi smo dolazili u devetom mjesecu, u zadnji tren. Da je pao snijeg bilo bi ga nemoguće prijeći zbog makadama i blata. Sve dok nismo stigli podno Pamira nismo mogli znati hoćemo li uspjeti prijeći tih 1500 km legendarne pamirske ceste. Uspjeli smo bez obzira na visinsku bolest i to što nam je otkazala pumpa goriva na motoru.
Druga izuzetno teška dionica dočekala nas je na povratku, kada smo se iz Uzbekistana vraćali nazad za Kazahstan prema Kaspijskom jezeru. Trebali smo proći 800 kilometara kroz pustinju i također je bilo vrlo upitno hoćemo li to moći izvesti. Sve je ovisilo o tome hoće li puhati jaki vjetar koji pijeskom potpuno zamete cestu i prepriječi put.
U tom slučaju morali bismo raditi obilazak od 3500 kilometara daleko na sjever. Srećom obje dionice smo uspješno riješili“, prisjeća se Hrvoje koji je s Ivanom doživio toliko dogodovština u Turkmenistanu, koliko stane u knjigu: od spontanog poziva na kazahstansku svadbu, nevjerojatnih pamirskih pejzaža do uzbudljivih susreta s raznim ljudima i obilazaka drevnih čvorišta Puta svile. Obzirom na to da im je dnevni prosjek bio 400 kilometara, definitivno im nije bilo dosadno, a na pitanje koja mjesta bi ponovno posjetio, putopisac izdvaja meku za planinare.
"Vratio bih se na brojna mjesta, a ponajprije u Kirgistan. Nisam mogao zamisliti takvu ljepotu, kojoj sam i posvetio dobar dio knjige. Ondje su tri najviša vrha nekadašnjeg Sovjetskog saveza, između ostalog i Lenin koji je jedan sedamtisućnjak, vrh planine više od 7000 metara za koju nije potrebno pretjerano alpinističko iskustvo, ali je planinarski jako izazovna i naporna. Tamo bih se volio vratiti“, priča nam autor uzbudljivog putopisa, kojeg smo pitali i kako je na njega utjecalo putovanje Turkestanom.
"Svako putovanje me promijeni. U Turkestanu sam doživio situacije koje su iz europske perspektive nezamislive. Tako primjerice, kada smo iz Rusije prešli u Kazahstan i putovali na jug prema Kirgistanu i planinama Pamira vozili smo pet dana po 2500 km dugačkoj, ravnoj kazahstanskoj stepi i polupustinji. U pet dana nismo vidjeli niti najmanje brdo. Niti jedno drvo. Niti grm. Ništa. Kao da ste na oceanu, a zapravo ste na zemlji. Pet dana! Kada znaš da si na jedinoj cesti i da je iduća udaljena tisuću kilometara paralelno od nje to je nevjerojatan osjećaj slobode. Više o tome sam puno pisao u poglavlju Bespuća“, otkriva Hrvoje Rupčić, čiji putopis čitajte s posebnim oprezom jer biste vrlo lako mogli dobiti neodoljivu želju da spakirate kufere i krenete u istraživanje Turkestana. :)
Posebno iskustvo: Selo u kojem samo hrabri izlaze nakon zalaska sunca
