Galerija
Nakon čitavog jutra provedenog na stijeni Gibraltara s majmunima (što je Klari bio gotovo vrhunac putovanja), prelazimo granicu između Gibraltara i Španjolske hodajući, dok Marko na mobitelu kupuje trajektne karte s kojima ćemo za par sati prijeći Gibraltar i prvi puta kročiti na afričko tlo, ono što je naše roditelje brinulo od prvog trena.
> Travel Buds: Kako smo osvojili nagradu
Naravno, bus kasni, žurimo se, stres je i panika i po stoti put shvaćam da nema gore panike od panike kad kasniš na prijevoz. No stigli smo, pokupili karte i, evo, sad čekamo u “lounge” dijelu i vjerojatno smo jedine osobe koje se ne vraćaju doma. Nakon nekoliko čudnih pogleda, odlazim u kupaonu i mijenjam kratke hlače za dugu suknju, dok Marko i Klara čuvaju stvari. Ovo nam je bio prvi doticaj s marokanskom kulturom i čuli smo svakakve priče, pa zapravo opreza nikad dosta. Kako stvari i inače idu, s vremenom smo se opustili.
Dva sata kasnije stigli smo u Maroko, ali ne u Tanger iz kojeg nam za jedan sat ide vlak za Fez kojim ćemo putovati 8 sati, nego u luku udaljenu 45 minuta. Opet panika. Ne postoji javni prijevoz koji bi nas doveo do Tangera pa uzimamo taksi, dogovaramo cijenu unaprijed i podvlačimo crtu u slučaju bilo kakvih potencijalnih promjena. Marokanci voze kao manijaci, ne postoje dvije trake, nego tri i onda srednju dijele. Vozimo se panoramskom cestom gdje se Atlantski ocean miješa s Mediteranom.
> Uzbudljive avanture Travel Budsa pratite na Instagram-profilima Klare, Marka ili Leonarde, a posjetite ih i na njihovu kanalu na Youtubeu.
Oko nas je žuti pijesak, zelena vegetacija, a starice u tradicionalnim nošnjama s ogromnim vunenim kapama prodaju kapulu pored ceste. Smiješno je, jer sve prodaju isto i sve izgledaju isto, a i mi smo u poludeliričnom stanju, pa nam je i najmanja stvar smiješna. Iskrcavamo se iz taksija, imamo 10 minuta do polaska vlaka. Može se platiti samo gotovinom, diramima, a bankomata ni mjenjačnica nigdje. Važno je napomenuti da je ovo je zadnji vlak za Fez pa opet paničarimo. Mijenjamo novac u slastičarnici. To je uobičajena stvar, oduzmu ti 5-10 posto, no u trenucima nužde tih 5 eura je nevažno.
Odabiremo kupe, vlak kreće, otvaramo knjige, vadimo slušalice. Tu smo idućih 8 sati. Predvečer je i zrake sunca prolaze kroz zavjese na prozorima i prolazimo krajolicima koje nikad nismo uživo vidjeli do sada. Sve je kao sa slike; njive i njive žute boje s velikim hrpama sijena po kojima se djeca bacaju. Nije nam jasno gdje ti ljudi žive jer nismo vidjeli grad u zadnjih 15 kilometara. Svi gradovi kroz koje prolazimo su od kamena i pijeska, a gotovo sam sigurna da su i bez struje, potpuno odvojeni od civilizacije.
Dolazimo u Fez u 2 ujutro potpuno premoreni od vožnje. Fez nije siguran grad i zadnje je mjesto gdje želiš biti u 2 ujutro. Taksi je 2 eura, a u hostelu smo za 5 eura po noći po osobi. Smješteni smo u tradicionalnoj marokanskoj kući koja izvana izgleda kao štala, a iznutra kao palača s atrijem, fontanom, mozaikom i krovnom terasom. Odlazimo ravno i krevet i budimo se za doručak. Na stol dolaze tradicionalne palačinke, jogurt, marmelada, voće, kroasani, kava, sok i čaj. Zatim odlazimo na organiziranu turu gradom što inače ne radimo, no Fez je grad s najviše ulica na svijetu i sve izgleda identično. Osim nas idu i tri Amerikanke koje smo upoznali u hostelu.
Obilazimo grad, tržnicu i kompleks s bazenima za bojanje kože gdje nam daju grančice mente jer znaju da nećemo podnijeti miris na koji su oni već odavno navikli. Kupujem arganovo ulje s gardenijom koje miriše kao najfinija stvar na planeti i nakon ture odlazimo na ručak. Jedemo kefte, mesne okruglice pod pekom u umaku sa začinima, kao i tajine s janjetinom i povrćem... Za osam ljudi račun je bio oko 35 eura.
Navečer se Klara i ja penjemo na krov hostela, pijemo čaj od mente gledajući grad i planine u zalazak sunca. Ujutro se pozdravljamo s curama. Pričam sa Sami, jednom od djevojaka. Ona saznaje da se selim u New York. Sami ondje ima prijatelja Michaela kojeg sam na kraju i upoznala. Nakon 4 mjeseca Michael i ja sjedimo na brunchu i dogovaramo se za party… i to sve jer sam u Fezu u hostelu upoznala Sami.
Vodič na eks
Cijena pića u kafićima: kava: 0,2 eura; vino i pivo se ne prodaje u kafićima i restoranima, već eventualno u velikim supermarketima.
Najbolje mjesto za izlazak: Možda je najbolje i najsigurnije ostati u hostelu, popeti se na krovnu terasu i pričati s novim ili starim prijateljima.
Omiljeni trg/ulica: ulice i trg oko glavne tržnice su prekrasni.
Najdraži kafić: isto kao i izlazak. Ako imaš lijepi zajednički prostor u hostelu i dobre prijatelje, ne treba ti ništa više od toga.
Specijalitet tradicionalne kuhinje: Kefta, tajine i čaj od svježe mente.
Najbolje doba godine za posjet: Kad god! Fez nije pun turista, a i temperature su uvijek puno blaže nego kod nas.
Savjet turistima: Djevojke moraju imati pokrivena ramena i noge. Ne nositi ništa velike vrijednosti. Ne hodati sam.
Ljubaznost domaćina: 5/10
Najbolji gradski prijevoz: hodanje!
