Uobičajen način dobivanja svile je od kukuljice dudovog svilca ili svilene bube, no postoji mnogo finiji materijal koji nastaje u morskim dubinama. Tankim, ali čvrstim bisusnim nitima školjke poput dagnji ili periski pričvrste se za stijene ili brodove. Fina i elastična morska svila im omogućuje da se zadrže na mjestu odolijevajući jakim strujama i valovima.
Poznavatelji mora u davnoj su prošlosti naučili kako isplesti niti u fine tkanine. Prema predaji, taj se delikatni materijal čuvao i u grobnicama faraona. Drevni Egipćani, Grci i Rimljani posebno su cijenili odjeću od morske svile koja bi se obasjana svjetlošću kao nekom čarolijom „pozlatila“ na suncu, odnosno promijenila boju od neugledne smeđe u blistavu žutu.
Talijanka Chiara Vigo je posljednja žena koja se bavi skupljanjem i pletenjem tog morskog blaga periski, a zna i kako ga „pretvoriti u zlato“. Premazane limunovim sokom i začinima bisusne niti dobivaju karakteristični sjaj i boju koja se ne ispire.
Chiara živi na sardinijskom otočiću Sant'Antioco. Već na samom ulazu u njezinu kuću očito je da se radi o posebnom mjestu. Znak na vratima sugerira prijateljima, ali i putnicima namjernicima da žurba ondje ne živi. Čuvarica gotovo izumrlog zanata dobar dio svojeg vremena provodi u prostoriji okružena tkalačkim stanovima, platnom i svilom koju plete, a onima koji dolaze pitati za cijenu samo pokaže prstom na natpis: „U ovoj sobi ništa nije na prodaju“.
Svakog proljeća Chiara rana jutra provodi u potrazi za nitima. Da bi sakupila 200 grama svile mora zaroniti 300 do 400 puta i to pod budnim okom obalne straže jer su periske zaštićene vrste. Svilu ne prodaje jer, kako kaže, to je sveta duša mora. Plete je u narukvice ili veze detalje na odjeći i daruje je ljudima kojima treba pomoć, poput primjerice žena koje ne mogu imati djecu ili parova koji se planiraju oženiti jer navodno donosi sreću, ljubav i plodnost.
> Biser Jadrana: Patuljasti otok koralja i spužvi koji morate vidjeti uživo
U Chiarinoj obitelji delikatna vještina se prenosi generacijama s majke na kći – i tako stoljećima, a tkanje morske svile u njezinoj je obitelji najvažnija tradicija od koje nikada nisu zaradili ni novčića. Marljiva Talijanka živi od suprugove penzije i povremenih donacija dobrih duša.
Chiara tvrdi kako su stanovnici Sant'Antioca po prvi put vidjeli kako se plete svila u rukama Berenike, židovske princeze, kćeri Heroda Agripe još u prvom stoljeću. Iako je većina obitelji na jugu Italije prešla na kršćanstvo, Chiarina je ostala vjerna židovskoj vjeri.
Prije Mussolinija još je bilo žena koje su naplaćivale svoje znanje pletenja morske svile, ali jedna po jedna su ostajale bez posla. Neki smatraju kako na taj način more ili Bog šalje poruku kako nije stvorena da bi se na njoj bogatili.
