Ako ste ikada usred radnog vremena htjeli zalupiti laptop, baciti konobarsku tacnu o pod ili izaći iz firme i nikada se ne osvrnuti pa krenuti na put oko svijeta – niste sami. Anja i Strahinja beogradski su par na početku tridesetih kojem je tako nešto pošlo za rukom ili bolje rečeno nogama - doduše bez bacanja tacne ili nepristojnog odlaska bez pozdrava.
Najprije su pokazali da je moguće odjaviti život od 9 do 5, uzeti nešto novca i put: Kambodža. Nakon što su se vratili živi, zdravi te zakačeni na prelaženje osobnih i geografskih granica uzeli su stari kombi, pretvorili ga u dom i „putujući ruter“ za sve kojima zatreba internetska veza.
U novom domu ništa nije „bez veze“ jer je itekako pronicljivo trebalo osmisliti kako i što s 4,8 četvornih metara koje imaju na raspolaganju. Trenutno su na ruti preko Balkana do Skandinavije i pouzdaju se u „bogove roadtripa“ da sve prođe po planu. Na pitanje tko su oni, složno odgovaraju:
„Anja je ekonomistica koja ne može zbrojiti 2 i 2, ali s doktoratom iz tumbanja života naopačke, a Strahinja je diplomirani programer koji ne zna napisati liniju koda. Nakon jednog radnog dana, dogodio se prvi dejt, sasvim slučajno, a završio nečijim laktom u nečiji nos. Pošto nema druge prilike za prvi dojam, nekako smo odmah znali da će do svega ovoga danas doći.
Ideja da permanetno putujemo pala nam je na pamet kad smo se jednog utorka vraćali s crnogorske svadbe u Danilovgradu. U nekoj nedođiji na Durmitoru, pukla nam je guma, a mi smo pukli s kešom. Kada smo uspjeli brđanskom vulkanizeru platiti zamjenu gume flašom viskija, to je bio prvi WhatIf, i tada se rodila ideja da uz pomoć snalaženja i trampe, obiđemo svijet“.
U tom trenutku, kada su razmišljali da krenu, Anina firma Daskka se tek zahuktavala. Iako je uživala u kreativnom radu i stvaranju nečeg lijepog, praktički ni iz čega, prilika da se s nekim koga voli otisne u pravu pravcatu avanturu ne pruža se svaki dan, tako da je odluka na kraju bila laka. Strahinja je rintao, od 9 do 9, kao copywriter u marketinškoj agenciji.
Poslije jednog cjelodnevnog drila i par ohrabrujućih piva kasnije, prelomio je kupovinom domena, whatifness.com i nazvao Anju da joj kaže kako su se 'džaba rodili ako ne pokušaju'. Prva avantura odvela ih je u Kambodžu. Prije nego što su se otisnuli na putovanje života, naravno ništa nije moglo proći bez komentara prijatelja i obitelji.
„Serije pitanja su bila kao iz udžbenika, tako da em da ih ne moramo spominjati, em su nam poslužila kao inspiracija da napravimo dramatični intro video za našu avanturu koju možete pogledati ovdje.
U Kambodžu smo krenuli s avionskim kartama, 500 dolara ušteđevine i tonom ambicije da se ne vratimo i ne pružimo roditeljima zadovoljstvo da kažu: 'Lijepo smo vam rekli!'
Živjeli smo u gradiću Kampot na jugu Kambodže u iznajmljenoj riječnoj sojenici, koju smo plaćali radeći za gazde, Janaka i Nna.
Njima smo fotkali sobe, hranu, napravili sajt, popraili šeprtljav engleski u meniju, snimili video reklamu samo s mobitelom. Zahvaljujući našim intervencijama turisti su navalili na prethodno slabo posjećen kompleks smještaja, zbog čega smo dobili i motor, i hranu kod kambodžanske mame, a čak su nas vodili i na svadbu koja je bila poprilično bizarna. Ljudi ne piju, i za naše standarde, bezuspješno se pokušavaju razveseliti međusobnim nadmetanjem u trci u vrećama.
Otkrili smo i čudesan koncept pod nazivom ''kurvaoke'', koji spaja animirdame i karaoke u ugođaju koji ne smijete propustiti u Kambodži. Pošto smo shvatili da metoda starih Mezopotamaca – trampa, zapravo radi, na ovaj način smo dogurali do Balija, zatim Šri Lanke, i na kraju preko Mediterana, skroz do Kube.
Fora je naći smještaj s kriminalno lošim fotografijama, platiti dan dva, isfotkati da izgleda kao milijun dolara, i tako dobiti potapšaj po ramenu od menadžera i krov nad glavom“, pričaju Ana i Strahinja koji su nešto vremena kasnije odustali od aviona i krenuli razmišljati od domu na kotačima: domobilu kojim putuju zajedno s psom.
„Prvo je trebalo naći kombi. Naši filteri: dovoljna visina da ne udaramo glavom o plafon i da bude u voznom stanju. Zatim, da je vlasnik raspoložen da trampi kombi za naš auto (uz što manju doplatu). A onda smo smišljali i smišljali kako najbolje iskoristiti svaki pedalj od cijelih 4.8 kvadratnih metara.
Dosta fora smo pokupili iz darežljivog „vanliferskog communityja“ na netu, jer ljudi dijele sve. Onda smo prionuli na posao. Prvo ide rasklapanje i bacanje svega sto ne treba i smeta, dok od kombija ne ostane samo školjka. Onda izolacija, toplinska i zvučna – jer u kombiju ne želite spavati na hladnoći nalik bogojavljenskom plivanju za sveti križ, niti da vas budi zvuk nadrndanog špeditera koji psuje na kurdskom.
Mjesec i pol dana kasnije, počeli smo slagati namještaj, birati boje, tapecirati krevet, ugrađivati plin i mlatiti se oko provizornog vodoinstalacijskog i solarnog sustava. I onda smo zbog nestrpljenja počeli živjeti u kombiju, iako je i dalje bio parkiran u dvorištu.
Za pomoć u radovima javljalo nam brdo ljudi s tonama dobre volje: 'Ja vam mogu to projektirati.' 'Ako treba popravak, tu sam.' 'Ljudi hoćemo li puknuti neku šaru na kombi?” Eto, I u 2018. godini i dalje postoje ljudi koji se cimaju pomoći potpuno nepoznatim ljudima sa željom da se uključe i učine nešto strava, s čime se poistovjećuju. Apsolutno bez ikakve koristi, ako ne računamo energiju i karmu kao legitiman način plaćanja.
Ti nepoznati ljudi, sada već naši prijatelji, carevi, su „all star team“ s kojima smo napravili ovaj kombi. Vanja Lončar, velemajstorska gromada – zadužen za transformaciju kombija od stanja metalne olupine do više nego življivog prostora. I momci iz Paint Kartel kolektiva, Janko i Nikola – fabulozna fasada koja se vidi iz svemira“, objašnjava par kojeg smo priupitali i kamo i kako trenutno putuju.
„Do sada smo zgazili oko 15 tisuća kilometara na ruti Balkan-Grčka-Južna Italja-Sardinija-Barcelona i vozimo se kroz Andaluziju na putu za Portugal. Ako bogovi roadtripa budu milosrdni plan je da napravimo krug do Skandinavije. Što se biranja zanimljivosti na putu tiče – kad su ljudi carevi to ide lagano. Svi koji prate naš put svakodnevno šalju dojave od plaža - ubojica, lokalne prehrambene erotike, a neki nam se jave za druženje, tuš, pićence pred spavanje i razne druge akcije u njihovom kraju.
Što nam se najviše svidi dijelimo na storijima, na blogu. Koristimo Instagram kad idemo na nova mjesta, preko konkretnog hashtaga se mnogo sazna o mjestu. Parking često nalazimo uz pomoć app-a Park4night“, kažu.
Kao primjer koliki je budžet potreban za putovanje navode Sardiniju. Kako kažu, 200 eura je trajekt za dvoje, psa i kombi, a 100 eura im je bilo dovoljno za gorivo kako bi mogli napraviti đir oko otoka.
„Pošto volimo našu vanlajfersku kuhinju, uglavnom kuhamo sami, a supermarketi i pijace su ako ne jeftiniji, onda barem jednako skupi kao kod nas. Ukupno za 15 dana na Sardiniji potrošili smo oko 700 eura. Često jedemo salate s prelijepim ljetim paradajzom, raznim lokalnim maslinovim uljima i sirevima. Kupujemo kruh svaki dan u nekoj novoj pekari, jedemo paste, radimo roštilj kad vidimo da nema policije oko nas kako nas ne bi deportirali zbog kriminalnog ponašanja“, otkrivaju te dodaju kako na popisu omiljenih destinacije imaju ponešto Europe i Azije.
„Portugal nas je prošle godine kupio for life. Tako da, evo idemo opet. A hoćemo nazad i u Šri Lanku, gdje na jednom dragulju od mjesta imate planine, džungle, zanimljive gradove, otrovne guštere, surfanje, hranu za poludjeti i tako dalje. A i Sardinija, aka talijanski Maldivi, nije za bacanje.“, veselo će Anja i Strahinja. Njihove avanture ih tjeraju da svakodnevno otkrivaju nove stvari o sebi.
„Život u 4.8 kvadrata, s puno izazova i rekreativnog stresiranja koje izaziva stalna promjena okoline brzo nauči što nas nervira, gdje su nam ograničenja, u kojoj situaciji gubimo kontrolu i da li možemo da podnesemo jedno drugo ako se nismo otuširali pet dana. A otkrili smo da – možemo!
Blic pitanja
Što ste najgore i najbolje pojeli?
Poludjeli smo koliko je dobro portugalsko jelo Bacalhau à Brás koje nam je pripremila drugarica Rut. A najgore je bilo kad smo 10 dana, zbog besparice na Baliju, pravili sendviče od kriški banana i krekera.
Mjesto koje vas je najviše očaralo… i razočaralo?
Bejrut nas je odalamio svojom kuloćom. A kad smo s Kube, sletjeli u Antaliju, tad smo se razočarali magnitudom komercijalnosti jednog mjesta.
Trenutak koji biste opet htjeli proživjeti?
Kada smo se na Sardiniji probudili parkirani tik uz napuštenu plažu, s pogledom na tirkizno more, opasani debelom hladovinom borovine. Tako bismo mogli svaki dan.
Kafić ili restoran u koji ste se zaljubili?
Kafana Igglis, u Solunu, poslana ravno s neba da služi hranu koja nije s ovoga svijeta.
Situacija u kojoj ste izgubili živce?
Kad su nas prodavači lažnih autobusnih karata opelješili u Pnom Penu i zatim se zamalo pobili sa Strahinjom na provizornoj autobusnoj stanici između autodeponija i jedne nesretne mrtve krave.
Mjesto na koje biste se mogli preseliti?
Barcelona
Što vam najviše nedostaje na putovanju?
Ručkovi s familijom nedjeljom i flat rate voda iz pipe.
Destinacija iz snova?
Argentina i Montana.
Najljepša plaža?
Rt Veslo u Crnoj Gori, Stončica na Visu, Cala Fuili na Sardiniji, Balangan na Baliju.
Najdraža fotografija koju ste snimili?
Fotka iz Havane, s roza oldtajmerima, za koju se trebalo popeti na krov neotvorenog fensi hotela s lažnom press propusnicom i iscimati taksiste da preparkiraju aute po nijansama.
