Galerija
Dragi Oslo,
spektakularno si lijep. Pogotovo kad te se gleda iz najviše zgrade u Norveškoj, odnosno s 34. kata SkyBara hotela Radisson Blu Plaza. Tvoja osvijetljena panorama, od Akershus utvrde preko kraljevske palače na vrhu Karl Johan Gatea do Majorstuena u trans bi bacila i osobu manje opčinjenu hladnim sjeverom od mene.
Ushit mi u tom trenutku nije mogao uništiti čak ni gorak okus norveške verzije koktela Winter is coming od viskija, stout piva, likera Bittera i limuna koji je konobar donio u minijaturnoj čaši uz račun od 123 kune.
Ali, budimo realni, ti si ogroman šok za hrvatski organizam.
I ne, ne mislim samo na skupoću. Na činjenicu da kava u Kaffebrennerietu u prosjeku košta oko 35 kuna, porcija riba i krumpirića u lokalnom fiskerietu 140 kuna, a sedmodnevni pokaz za javni prijevoz 230 kuna počela sam se navikavati osam mjeseci prije puta.
Nije bio nikakav problem niti što sam ulaznicu za lokalnu kazališnu produkciju mjuzikla Briljantin platila više od karte za zagrebački koncert Rolling Stonesa, U2-a ili Depeche Modea. Iako vjerujem da bi i Jeffa Bezosa iznenadio podatak kako korištenje WC-a na željezničkoj postaji stoji čak 20 kruna (16 kuna).
Uostalom, astronomske cijene – svega, dio su norveškog šarma. Zar ne?
Iako je riječ o destinaciji do koje vode direktni letovi iz Zagreba ili znatno jeftinije Budimpešte za otprilike tri do četiri sata, Hrvati ne posjećuju Oslo tako često i u velikom broju.
Hrvatski jezik zvuči dovoljno egzotično da se lokalci pitaju otkuda dolazite, iako ne pokazuju jasne znakove prepoznavanja kad im odgovorite na pitanje. Razočaralo me, dragi Oslo, što u 120 sati boravka na tvojim hladnim ulicama nitko nije s oduševljenjem za mnom povikao Davor Šuker ili Luka Modrić.
Da hrvatski turisti u Oslu nisu česta pojava, posvjedočio mi je i Vlado iz suvenirnice na Torgatti koji je tu došao živjeti prije tri godine s djevojkom. Uz poznavanje triju svjetskih jezika i višegodišnje iskustvo u turizmu, ovaj Zagrepčanin posao je našao u svega dva dana. A to nije mala stvar u zemlji u kojoj satnica iznosi 130 kuna, a prosječna mjesečna plaća oko 22.000 kuna.
"Mi imamo bolje vrijeme i hranu u Hrvatskoj, ali Oslo – tu je život 'no stress'", kaže mi Vlado iskreno dok mi na kasi 'preko špage' daje popust za zaposlenike. (Možeš Hrvata istjerati iz Hrvatske, ali Hrvatsku iz njega nikada...)
Dragi Oslo, nisam niti znala koliko je svakodnevni život stresan dok nisam došla na tvoje hladne obale. Ovdje vozači ne trube, iako su pješaci i druge osobe za volanom jednako nepredvidljive i nestrpljive kao i u ostatku svijetu. Jednostavno se nema smisla živcirati zbog toga.
Stojite li nekome na putu, a on vas ne može zaobići, mirno će pričekati da se pomaknete a da vam pritom ništa ne kaže. Uđete li u dizalo s nekim strancem, ignorirat će vas. Ali ne zato što je nepristojan, nego jer vas ne želi uznemiravati besmislenim pozdravima i čavrljanjem.
Pitam se je li manjak stresa razlog zbog kojeg je Norveška proglašena najsretnijim mjestom za život na svijetu, ili činjenica da izuzev nekoliko beskućnika po centru grada ovdje nitko ne izgleda siromašno?
Muškarci nose duge gaće po šest mjeseci u godini, temperaturni minusi, snijeg i led uobičajena su pojava na norveškim ulicama od listopada do travnja, no u Oslu se nitko ne žali na vrijeme.
Norvežani tvrde da ne postoji loše vrijeme, samo loše odjevena osoba. Što je vrlo zanimljivo, jer je grad, a posebno Vigeland park, prepun Gustavovih skulptura golih ljudi svih generacija. Nagost nije tabu u Oslu, a roditelji s malom djecom bez ikakva se srama šeću između obnaženih kipova u klinču grčko-rimskog stila.
Dragi Oslo, obožavam tvoju praktičnost i ekscentričnost, hodanje po krovu opere s neklizećim potplatima za cipele i sjedenje na improviziranim gradskim klupicama od sijena i sobove kože.
S radošću ću pamtiti putnike u tramvajima koji u rukama nose skije, jer ne mogu dočekati da se nakon posla nekoliko puta spuste s kakvog prigradskog brijega.
Nedostajat će prizor galebova na snježnoj Grünerløkki i srednjovječne gospođe u debelom sivom kaputu koja ih hrani mrvicama kruha između dvije peterokatnice.
Falit će mi ono uzbuđenje kad u popularnom karaoke-baru s pogledom na rijeku Akerselvu spoznaš da pola litra razvodnjenog Ringes piva košta "samo" 65 kuna.
I topao osmijeh kontrolora u javnom prijevozu dok vas ljubazno pita da mu pokažete kartu, jer to u Zagrebu baš nikada nisam doživjela.
(Ne)otkrivena tajna gradnje Kineskog zida od koje ćete se naježiti
