Entuzijazam s kojim vinar Dario Gašpar govori o svojim vinima i tome što je sve bilo potrebno da nepravedno zanemarene sorte zasluženo zasjaju u čašama, plijeni pozornost gdje god da naiđe na oči žedne znanja. S bratom Borisom Dario Gašpar iz Umčana nedaleko od Vrgorca posvetio je život autohtonim starim sortama tog kraja kako bi ih otrgnuli od zaborava.
Složna braća zahtjevnu zlataricu, koja je uz plavku ponos vinarije, trnak, razakliju i prošip vrgorski dižu iz Jezera, vinogorja za koje mnogi ne znaju da je s više od 12 milijuna trsova, najveće u Hrvatskoj.
Braći je vino u krvi generacijama. Još ga je njihov djed radio i prodavao sve dok mu planove nije promijenio rat, a desetljećima kasnije obiteljske etikete pružile su prepoznatljiv pečat poslu u kojem ne nedostaje strasti, promišljanja, eksperimentiranja, pokušaja, promašaja, kao ni zadovoljstva zbog sve većeg uspjeha.
Gašparova vina sve se više prepoznaju, osobito zlatarica koja je i kućno vino. No ne prodaju braća samo vino nego i priču o rodnom kraju, koji je toliko zanimljiv da zaslužuje punu pozornost. Njihov je cilj jednoga dana imati vinariju s 25 do 30 tisuća litara samo vrhunskog nektara.
Oko 15 i pol tisuća njihovih trsova, od kojih je najviše zlatarice, raštrkano je na 33 parcele u krugu od 20 kilometara. Kako kaže Dario, da ih se samo obiđe za jedan dan, treba vremena. No tako imaju slobodu eksperimentiranja s različitim položajima karakterističnog terroiru.
Zanimljivo je da na mjestu gdje se danas nalazi jedan od vinogradarskih položaja nekoć su pristajali brodovi, kada je cijelo vrgoračko polje bilo jezero.
"Vrgorac je zanimljivo područje, jako je raznolik. U jednom ste trenutku na 18 metara nadmorske visine, dok ste za 20 minuta na tisuću metara. Imamo tri polja i tri rijeke. Moje je selo od mora udaljeno 2,9 kilometara zračne linije, ali da bih došao do njega, treba mi dosta vremena jer moram ići naokolo", kaže Dario.
Kad sušna razdoblja zamijene hladni dani, vinogradi se nađu pod vodom, pa braća Gašpar plove iznad plavke i love ribu. Mnogi smatraju da su upravo mjeseci pod vodom zaslužni za vrhunsko vino.
Puno je tu još djelića slagalice te priče koja s vremenom postaje sve bolja. Osim što natopljenoj zemlji dulje treba da se isuši no što je to slučaj u ostalim dijelovima Dalmacije, protiv suše bori se i otkopavanjem trsova svake treće godine kako bi loza žedno krenula u dubinu tla.
Na trsu plavke ostavlja se prinos od kile do kile i pol, što znači da u zelenoj berbi baca najveći dio grožđa kako bi se iskoristio sav potencijal sorte. Osim toga, herbicidi se kod Gašpara ne koriste.
Posjetite li vinariju Gašpar, Dario će vam ispričati ponešto i o specijalitetima toga kraja. Primjerice, vrgorskim pužima s biokovskog smilja, kadulje i lavande, kao i samoniklim kukama te glasovitom pršutu. Braća će vam reći i ponešto o tome kako uživaju u ribolovu, jeguljama, žabama, kao i gobici, endemskoj ribi koja živi na izvoru rijeke Matice, za koju je i Stevo Karapandža rekao da je "čudo".
Osim po zlatarici i plavki, vinarija Gašpar u krugovima poznavatelja poznata je i po Vergolasu, vrhunskoj kupaži čija etiketa otkriva stari naziv Vrgorca. Kako mu tepa Dario, taj vrgorački bordeaux od merlota i cabernet sauvignona lako osvaja nove obožavatelje.
To je potvrdila i zagrebačka publika na nedavnom kušanju Gašparovih vina u restoranu Mare Monti, gdje su predstavljene i Zlatarice, Plavke te kupaža cabernet sauvignona, merlota i plavke kojima se nazdravilo jednoj odličnoj hrvatskoj priči - onoj koja se odmaknula od vremena kad su Vrgorčani prodavali svoje grožđe drugima.
Vrgorački kraj polako, ali sigurno okuplja istomišljenike koji od starih sorti stvaraju prepoznatljive etikete i nove poklonike koji znaju kako iskoristiti potencijal vinorodnog kraja odrastajući u istinske ambasadore baštine.
