Slijedite li pogledom jastrebe iznad vinorodnih brežuljaka, nema sumnje, nalazite se u blizini Jastrebarskog, gdje ne nedostaje kutaka koje treba istražiti, kako gojzericama, tako i čašama ili tanjurima. Okolica Jaske neiscrpna je inspiracija za izlete biciklom po lijepim stazama ili pak osvajanje najvišeg vrha Samoborskog gorja, Japetića.
Osvajaju se i nezaobilazne stanice vinske ceste, kao i nešto manje poznate ceste sira. A upravo je mjesto duge tradicije, koje ime duguje moćnim pticama što su se nekoć uzgajale za lov, izvrsna polazišna točka za istraživanje okolice.
Odlučite li zastati u Jastrebarskom, prošetajte se perivojem dvorca Erdödy i podsjetite se na značaj kulturnog i gospodarskog nasljeđa te velikaške obitelji. Ne propustite pozdraviti stari gradski park, koji je proglašen hortikulturnim spomenikom, a navratite li prve subote u mjesecu, bacite oko i na Plac Mljac te nabavite domaće proizvode.
Krenete li koju ulicu dalje, stići ćete i do mjesta kojim se Jaska osobito ponosi.
Rijetke se zemlje mogu pohvaliti vinom koje je njegovano u bačvama izrađenima od drveta iz vlastitih šuma, a Hrvatska je jedna od tih sretnica. Bačvarska zbirka obitelji Golub mala je radnja koja poput vremenskog stroja vodi u prošlost. Ondje možete naići na fotografije tradicionalnog načina izrade bačava i drvenog posuđa koje se koristi za proizvodnju vina, otkako je obrtnik Mirko Golub utemeljio radionicu 1962. godine.
Ta je zbirka od Ministarstva kulture dobila i status kulturnoga dobra Republike Hrvatske. Povodom 50. obljetnice obitelj Golub uredila je i za javnost otvorila bačvarsku zbirku s 233 izloška, a jedan od njih izrađen je u bečkoj tvornici alata J. Weiss&Sohn 1820. godine.
Među vinarima „Golub“ je dobro poznato ime i u Hrvatskoj i izvan granica Lijepe Naše. Kod bačvara Milivoja Ive Goluba, koji ne skriva entuzijazam kad je u pitanju njegov poziv, možete doznati da je za izradu samo jedne bačve potrebno i do 11 sati rada. Kod Goluba se bačve proizvode od hrvatskoga hrasta pa su vina koja u njima odležavaju "svoj na svome".
Svega sedam kilometara udaljena od Jaske nalazi se najmanja vinska regija u Hrvatskoj – južne padine Plešivice jedno su od naših najpoznatijih i najuspješnijih vinogorja, s tradicijom uzgoja vinove loze koja se broji tisućljećima. Da se vina na Plešivici rade od davnih dana, to nije tajna, no kvaliteta se neumorno podiže – strpljivo, inteligentno i kreativno. Vinari mijenjaju fokus, širi se ponuda i sve je više popratnih turističkih aktivnosti zbog kojih se vrijedi otisnuti vijugavim cestama.
Cijenjena graševina, rajnski rizling, traminac, bijeli pinot i chardonnay, ali i šipelj, plavec žuti, kraljevina, belina te moslavac čine punokrvnu vinsku sliku tog čarobnog kraja, a vinski trojac koji čine Tomac, Šember i Korak predvodnik je pokreta izvrsnih etiketa koje znalci drže na policama rezerviranima za odlikaše iz svijeta pjenušaca i prirodnih vina.
Osim poruka iz boca koje se mogu satima otkrivati na sunčanim terasama s pogledom na vinograde i igru prirode koja fascinira bez obzira na listove kalendara, Plešivica može biti ponosna i na još jedno utočište gurmana – onih koji promišljaju nad zalogajima i spremno se prepuštaju osjetilnim uzbuđenjima što pruža sinergija izvrsne namirnice i vještih ruku.
Restoranu u sklopu vinarije Korak, gdje glavnu riječ vodi mladi kulinarski virtuoz Bernard Korak, otvorila je novo poglavlje u kojem se tradicija isprepleće sa suvremenim gastronomskim znanjem. No krenimo redom...
Već prvi koraci prema vinariji s kušaonicom, restoranom, ali i sobama za sastanke daju naslutiti kako se ne radi o klasičnoj plešivičkoj adresi.
Da je netko prije tridesetak godina supružnicima Velimiru i Mirjani Korak te baki Katarini rekao da će se sir i vrhnje ili patka naći u odvažnim izdanjima koja bude dječju zaigranost otkrivanja sastojaka koji od arome do aftertastea pletu mrežu senzacija – možda i ne bi povjerovali jer bi im se takvo nešto činilo poput znanstvene fantastike.
Iako samouk, chef Bernard Korak naučio je puno od Dubravkina puta uz cheficu Prisku Thuring do slovenske Hiše Franko kod chefice Ane Roš te u Osteriji Francescani.
S obzirom na prikupljeno znanje, ne čudi stoga što u restoranu Korak vrijedi pravilo: ako nije u sezoni, nije ni na stolu. Kroz mrežu uzgajivača, lovaca, sakupljača bilja i gljiva Korak se vraća zdravom uzgoju i osluškivanjem sezone ispisuje nove stranice jelovnika. Korakovu smočnicu čine njihovi voćnjaci i povrtnjaci uz vinograde, kako vlastiti tako i susjedovi, a kupuje se i kod lokalnih malih proizvođača.
Iza minimalističkih naziva na jelovniku poput Buča, Tortellini ili Fritaja kriju se precizna jela pamtljiva po karakterističnom potpisu, neraskidivom od terroira, koji stvara vrsni chef. No baka Katarina, bez obzira na godine, i dalje daje svoj obol.
Od Katarine s ljubavlju na stol dolazi svježi kravlji sir koji fementira četiri dana, a društvo mu pravi plešivički domaći chorizo, odnosno špekerica s puno crvene paprike pa budi asocijacije na dobru staru kombinaciju sira, vrhnja i mljevene paprike. I buča dobiva svoj „upgrade“ glaziranjem glogom, šumskim brusnicama koje pucketaju u ustima i otvaraju put do esencije jusa srnećeg gulaša.
Ovih dana glavnu ulogu na tanjurima igraju puževi, patke i pastrve, kao i kesteni, borovice i oskoruše – a odlučite li okusiti Korakovu slikovnicu okusa, imajte na umu da je kapacitet relativno malen, pa je poželjno rezervirati svoje mjesto.
Za meni od osam sljedova kreativnih jela valja izdvojiti oko 700 kuna i četiri sata vremena, a sljubljivanje s vinima dodatno se naplaćuje. Korakova vina su pak posebna priča u koju uvijek iznova vrijedi izdvojiti jedinu nepovratnu valutu – vrijeme.
