Galerija
Ako ste ikad šetali Venecijom, niste mogli ne primijetiti tu nenormalnu graju i gužvu, iz svih dijelova svijeta nagurane turiste posvuda; po ulicama, mostovima, muzejima, crkvama, trgovinama, barovima i lokalima koji služe hranu. I vjerojatno vam je u vrijeme ručka prirodno došlo pobjeći iz te sulude gungule, odmaknuti se i pronaći mjesto u kojem jedu oni ostali, oni koji žive tu (ako takvih ima uopće, ma mora ih biti?!), mjesta u kojima se skupljaju pravi Venecijanci. Priznajte, sigurno ste se barem jednom zapitali: „Pa gdje to jedu stanovnici Venecije?“. Jer zasigurno ne zalaze u sva ta pomalo barokna, pretenciozna i preskupa mjesta koja preporučuju svjetski poznati turistički vodiči.
Ne, ne zalaze. Venecijancima se sviđaju mali barovi skriveni od masa, u kojima se vrlo često stoji, u koje prodire tek svjetlost s ulaza i koji mirišu na vino. Takva su mjesta Venecijancima srcu draga, takva se mjesta zovu bacari. Na takvim mjestima uzimaju cicchetto ili dva i nalaze se zbog n’ombra de vin, odnosno kako bi popili čašu vina u sjeni.
Važnost cicchetta ne leži samo u hrani, već i u tome kako, kada i gdje se jedu: prstima i čačkalicama, obično stojeći, naslonjeni na pultu mnogobrojnih barova i zalogajnica koje su otvorene gotovo čitav dan, što je poprilično neobično za talijanske lokale koji služe hranu, čak i u razvikanim turističkim odredištima kao što je Venecija.
Cicchetti (ili na venecijanskom dijalektu cichetti/cicheti mali su zalogaji ili popratna jela koja obično uključuju sitne sendviče, tanjure maslina ili neko ukiseljeno povrće, prepolovljena tvrdo kuhana jaja, male porcije morskih plodova, mesa i povrtnih kombinacija složenih na krišku kruha, vrlo često tostiranu ili palente (polente). Za prave Venecijance cicchetto je institucija, baš kao što su to tapasi u Španjolskoj. I upravo poput tapasa, možete naručiti više različitih cicchetta i uz čašu bijelog vina imati pravi zasitni obrok.
Cijena cicchetta se kreće od jednog eura pa naviše. Tako za svega par eura možete složiti pravu gozbu koje će vaše nepce dugo pamtiti. Izaberite jedan od specijaliteta venecijanske kuhinje sarde in saor, u octu i začinima marinirane srdele koje se služe na komadu pečene palente ili probajte kako u Veneciji rade bakalar na bijelo, probajte paštetu od gusje jetre na toplom kruhu ili riblje okruglice, ili pak one od bundeve i sira, naručite bruschettu sa slasnom porchettom (sporo pečenim otkoštenim odojkom natrljanim začinima), posegnite za poznatom mozzarellom in carrozza (pohanim tostom punjenim mozzarrellom, često uz dodatak začinskog bilja ili slanih inćuna), naručite kruh s tipičnim salamama i narescima.
Dat ću vam jedan hint; jedan od ljepših bacarija koji ima i svoju skrivenu terasu unutar zatvorenog dvorišta nalazi se na samo 6 minuta od Piazze San Marco, zove se Bacarando (uguglajte i potražite ga). Raspametit će vas svojom raznovrsnom ponudom slasnih zalogajčića.
A ako ste za više od ribljih zalogaja, i to onih s nogu, zaputite se u četvrt Cannaregio. Tamo vas čeka maleni street food lokal pod imenom Fritto-Inn koji za 7 eura nudi najbolji „fritto misto“ koji sam jela, točnije mješavinu prženih gavuna, liganja i kozica.
Kad se sljedeći put zaputite u Veneciju, potražite jedan od ovih skrivenih barova. Jer niste bili u Veneciji ako se niste odmaknuli od mase ljudi i okrepu potražili u nekom od venecijanskih bacarija, ako niste prizalogajili cicchetto il' dva.
Još Sandrinih priča i recepata potražite na njezinu blogu O slanom & slatkom: o svemu, na Facebooku i Instagramu.
