Što stoji iza tako velike odluke? Zašto se osoba odluči na potpuni zaokretu životu? Odakle novac? A hrabrost? Sve su to pitanja koja će si većina postaviti kada čuje priče o ljudima koji su uspjeli u onome što mnogi nikada ne ostvare, a sanjaju. Ovo je priča o putovanju, ali i o nevjerojatnim pobjedama u životu. Kroz osobnu priču Davida Hyndsa, samohranog oca, motorista, veslača, prijatelja svijeta, zaljubljenika u ceste i čovjeka o čijim iskustvima želite čuti više, pronaći ćete odgovore na sva gore postavljena pitanja. I možda unijeti promjene u vaš život!
„Siščani su poput Škota“, reći će David. Iako nismo svaki put sigurni što želi time reći i kako može biti tako siguran u svoju tezu, vjerujemo da to znači da se u Sisku osjeća kao da se tamo i rodio. Sisak je otkrio u 55. godini života. Bio je jedna od stanica na putovanju Europom na koje se uputio u travnju 2017. godine. Na svakom je koraku dobrodošao – jer u Sisak se ovih dana rijetki odluče doseliti.
Na europsku turu, dugu tisuće kilometara uputio se motociklom i potpuno sam
Na početku putovanja David je vodio dnevnik. Svaki detalj bio je zapisan, ali takva predanost potrajala je tek tjedan dana. Dnevnik je prestao pisati jer je osjećao da piše samo svoju verziju priče pa mu je bilo draže potpuno se uključiti u mjesto na kojem se nalazi, upoznati kulturu i osjetiti duh ljudi bez ikakve opterećenosti. Ostatak ture, koja je potrajala četiri mjeseca, prepričao nam je po sjećanju.
Nije se vozio autocestama, već cestama koje su ga odvele u manja mjesta – mjesta za koje nikada nije ni čuo. Na putu Europom, David prvo spominje središnju Francusku. Cestom okruženom zelenim livadama stigao je u malo mjesto u kojem je upoznao mještane s kojima je proveo neko vrijeme. Odmah ih je oduševilo što je David iz Škotske jer kaže, ni Škoti ni Francuzi ne vole englesku aroganciju.
Uzbuđenje je raslo s putovanjem do sljedećeg sela. Cesta je postala zavojitija, a time i zanimljivija vozaču motora. Na svakoj njegovoj postaji u Francuskoj razvijala se i njegova nova vještina – pantomima. U niti jednom selu nije pronašao ljude koji govore engleski. U lokalnoj pekari upoznao je čovjeka koji ga je pozvao u svoj dom – simpatičnu kuću 10 kilometara udaljenu od centra mjesta do koje se moglo doći jedino makadamskim putem. Dočekala ga je cijela obitelj koja vodi obiteljsku farmu, zajedno su roštiljali i zabavljali se kao da se poznaju cijeli život. Na starom francuskom seoskom imanju salve smijeha izazivalo je sporazumijevanje za koje im je najviše služio Google prevoditelj.
Barcelona je bila mjesto na kojem se David susreo sa svojim prijateljima koji inače žive po cijelom svijetu. Dok je tamo čekao svoje zamjenske dijelove za motor vrijeme je najviše provodio s prijateljem koji mu je pokazao grad, objasnio povijest. Tih je dana spavao u kampu u kojem je uz pomoć ostalih travel entuzijasta obilježio taj tjedan. Međusobno su se častili, Meksikanci donijeli začinjene ribe, Franzuci vino, a do dugo u noć pjevala se i neslužbena himna Davidove domovine – Cvijet Škotske.
Nica je bilo mjesto u kojem se susreo s 80-godišnjom gospođom, vlasnicu Bed&Breakfasta. Odmah ga je zainteresirala svojim širokim znanjem o društvenim mrežama i marketingu. U njezinom je smještaju planirao odsjesti tri dana, međutim ostanak se odužio. Vlasnica je ozljedila stopalo i kuk pa je David ostao kod nje dva tjedna i pomagao joj s gostima dok bol nije popustila. Tako se i našao u ulozi menadžera, recepcionera, spremačice i turističkog vodiča.
Gostoprimstvo se nastavilo na svakoj Davidovoj postaji i uz ceste je neprestano dobivao pozive za druženja, piknike i roštilje. Na putu prema jugu pamti goleme planine, spektakularni krajolik i zakrivljene ceste. U jednom se trenutku našao na 3000 metara nadmorske visine gdje i zrak postaje rijeđi. Ubrzo je shvatio da ga očekuje još jedna planina. Nikako nije želio u istom danu uputiti se u daljnu avanturu. Međutim, priroda ga je nagradila i tamo je doživio jedan od najljepših zalazaka sunca. Tek je kasnije doznao da je vozio po jednoj od najopasnijih cesta na svijetu, prema BMW-ovoj kategorizaciji.
Sljedeća postaja bila je Levanto, naselje u Italiji u provinciji La Spezia, u regiji Ligurija. U mjestu koje prema posljednim procjenama ima manje od 5000 stanovnika osjeća se kako turizam sve više cvjeta. Obala je puna padobranaca i surfera, a mještani su dobro raspoloženi i opušteni.
Posjetio je i Cinque Terre, skupinu pet naselja u ligurskom priobalju Italije koja je tijekom stoljeća izgrađena na grbavom i strmom krajoliku s pogledom na more.
U Firenci je proveo dva tjedna. Rim pamti po automobilskim gužvama. Kamp u Rimu je bio dalje od svih znamenitosti pa je umjesto na motoru, zbog prevelikih gužvi, do svih rimskih atrakcija dolazio podzemnom željeznicom. U Rimu je razgledao sve atrakcije, a posebno su ga potresli prizori na Pompejima. „Čudesno, strašno, raskošno, tragično. Predmeti izgledaju kao da su jučer napravljeni, a najgore što sam vidio je tijelo 14-godišnje djevojke, sačuvano upravo onako kako je umrla.“
Posjetio je Napulj u kojem je još jednom doživio apsolutno ne poštivanje prometnih pravila. Svidjelo mu se, kaže, jer umjesto da vozači i pješaci poštuju prometna pravila sve funkcionira po principu kontakta očima, dogovoru i pristojnosti. Kada cestu prelazi starica, svi stanu i pristojno pričekaju, a zatim se nastavlja prometno ludilo.
Od Amalfijske obale prema Bariju, zatim je stigao i u Krf u Grčkoj. Tamo je upoznao, kako kaže, drugačiji svijet. Družio se s pjevačom i pjevačicom tradicionalne glazbe s kojima je i on zapjevao – više mrmljao - ali bitno je iskustvo.
U Grčkoj, prema uputama vlasnika kafića koji je također vozač motora, ipak se uspio izgubiti na malenim i sporednim cesticama. Odlučio je prespavati, a ujutro ga je probudio neobičan zvuk – stado koza koje je krenulo svojim putem. U pratnji koza bio je i pastir, biblijskog izgleda, bez zuba i omotan pončom. Učinilo mu se kao da ima 200 godina.
Uputio se prema planini do čijeg je vrha vožnja potrajala gotovo četiri sata. Zbog očito ne održavane ceste, na svakom je metru prijetila opasnost od urušenog kamenja. Kada je već pomislio da će put biti nemoguć u susret mu je došao crveni Fiat Uno. A u njemu dvije časne sestre - obje govore i njemački i engleski. Upozorile su ga kako do svog cilja neće moći doći tim putem, pogotovo na motoru pa su ga otpratile u drugom smjeru.
Bugarska je bila mjesto na kojem je David prvi put probao tursku kavu. Nije znao što učiniti sa sadržajem na dnu šalice pa je sve prisutne dobro nasmijao. Osim glavnog grada, kaže, Bugarska je zemlja siromaštva. Brzo ju je napustio i našao se u Srbiji.
Ulazak u Hrvatsku pamti po četverosatnom čekanju na granici. U početku je znao da u Hrvatskoj ne želi posjetiti glavni grad. Već je mnoge europske prijestolnice vidio i želio je pronaći manji grad za pravi odmor. Stao je u Sisku. Iste je večeri ušao u jedan restoran i upoznao vlasnike. Automatski su kliknuli i od te večeri brojat će godine poznanstva. Vlasnike sisačkog restorana David je opisao kao izrazito srdačne i simpatične, bez predrasuda te kao ljude koji znaju što je bitno. Pozvali su ga na druženje i drugog dana uz obećanje da će uz njih upoznati "prave Siščane".
Nastavio je s putovanjem prema planu. Prošao kroz Plitvička jezera i stigao u Split. Već je bilo kasno i nije uspio pronaći kamp pa je prenoćio u šatoru, na obali, u blizini apartmana. Rano ujutro, jedna Splićanka skuhala mu je tursku kavu i donijela mu ispred šatora. Ponovno se oduševio gostoljubivošću Hrvata. Vratio se u Sisak i ostao dva mjeseca. Vratio se u Škotsku i donio odluku o preseljenju.
Na solo putovanjima stranci ubrzo postaju prijatelji
Solo putovanje - solucija za koju se ipak još uvijek odlučuje manji broj ljudi za Davida je prije gotovo dvije godine bila prava odluka. Smatra kako putovati sam ne znači zaista biti sam već jer na takvim putovanjima stranci brzo postaju prijatelji, barijere su manje nego u vlastitoj zemlji, mnogi prolaznici su spremni razgovarati, pomoći i saslušati vašu priču.
A priča Davida Hydnsa i njegovih velikih životnih promjena uvjetovane su i nesrećom koja ga je zadesila 2008. godine. Na radnom mjestu, u industrijskom pogonu na njega ja pala tona čelika i ostavila strašne posljedice – 40 slomljenih kostiju. Uz takvu vrstu ozljede mogućnost za preživljavanje je 2 posto, a od tog postotka samo je 2 posto onih nisu paralizirani. Bilo je to za Davida životno buđenje, spoznaja da je život krhak i da je vrijeme za promjene.
Prošle su godine u kojima je ovaj iskusan inženjer morao skupljati snagu kako bi se potpuno fizički oporavio. Čim je osjetio da može sjesti ponovno na motor rodila se želja za putovanjem. Ne samo za iskustvenim putovanjem i upoznavanjem novih mjesta, već putovanjem koje će ga dovesti u neku novu fazu života. Njegova je počela u Sisku kojeg sada smatra svojim domom.
