Galerija
Za Daorson, drevni grad u Hercegovini, prvi put čuo sam prije desetak godina i moram priznati da mi je odmah na prvu to zvonko ime Daorson zazvučalo jako melodiozno, egzotično, pomalo i mistično. Odmah mi se pred očima stvorio onaj lik iz Boney M kako se drmusa, nasrće na mikrofon i artikulirano poručuje okupljenom mnoštvu – By the rivers of Daorson...
Naravno, daleko je Daorson od Babilona, ali kad malo bolje razmislim, možda čak i nije. Nama je iz današnje perspektive nezamislivo da su ljudi koji su živjeli na ovim (a i onim) prostorima prije više milenija, ikamo putovali. Volimo vjerovati da su po čitave dane čučali u svojim budžacima, pućkali u lulu i gledali u nebo da vide kakvo će sutra biti vrijeme. Putovali su oni, itekako su putovali, vjerojatno i više no što danas putuju mnogi od nas. Pa, eto, možda je postojala neka karavana koja je povezivala ta dva grada. Neka mi netko dokaže da nije. Platit ću mu ćevape.
Daorson dakle. Utvrđeni grad, opasan kamenim bedemima koji se nalazi na uzvisini u blizini današnjeg Stoca. Kažu da je star najmanje dvadeset i tri stoljeća. Prije mnogo godina pronašli su među njegovim zidinama novčić na kojem su uočili ugravirani natpis "Daorsi" i po tom su nalazu zaključili da se očito radi o prijestolnici istoimenog ilirskog plemena koje je obitavalo u područjima južno od rijeke Neretve. Drugi će taj nalaz prihvatiti sa skepsom, ne dovodeći u pitanje da su upravo ondje živjeli Daorsi, već smatraju da je sam grad umnogome stariji. Stariji i od samog sebe, jašta!
Posebno me zaintrigiralo kad su neki treći iznijeli teoriju da samo ime Daorson znači "vrata sunca". Kao daor – door – 'vrata', a sun – 'sunce', ofkors! Nema teorije – rekli su četvrti!
I zapravo sam često razmišljao kako bi bilo dobro uputiti se dolje na jug, pa na nekom od pohoda, onako usput, skoknuti do Stoca i vidjeti taj famozni Daorson.
Ali šta ćeš – kako ćeš, kad kroz taj Stolac ne vode nikakvi važni putovi? Ili se zaputiš magistralom prema Dubrovniku ili se Neretvom penješ put Mostara, a taj Stolac uvijek ostane nekako "ta tlane", nedostižan. Stoga sam ovoga puta, s prvim pravim proljetnim suncem, odlučio bataliti i Mostar i Dubrovnik i zaputiti se ne usput, već pravo, i to – dvadeset i tri stoljeća unatrag! Kad se već neki stalno vole vraćati dvadeset, pedeset, sedamdeset godina unatrag, pa mogu i ja dvadeset i tri stoljeća!
Stolac je bilo pronaći lako, ali kako do tog Daorsona? Stao sam ispred jednog dućana i pitao prodavačicu. Jako ljubazna tetka, sva se obradovala –aaaaaaaa! Vako idete – s desne strane vam je kolodvor, dom zdravlja, most, ali vi morate skrenuti lijevo! Lijevo skrećem? Tako je, tako je, imate jedno ogledalo, ne možete falit!
Dobro, rekoh joj i zahvalih, krenuh dalje, prva, druga, u treću neću, milim polako u vrelo hercegovačko podne, ubrzo ugledah i kolodvor i dom zdravlja i most... pa još jedan most, pa rijeku, pa slapove, pa mlin, pa kafanu, paaaaa kamp, paaaaa.... nema više kuća!? Nema više Stoca! Srećom, vidjeh jednog barbu, kopka nešto u vrtu, a vidi on da i mene nešto kopka.
Daorson? Evo vako, ideš naprijed, pa sa lijeve strane imaš most, ambulantu, spaljeni hotel, ali gledaj s druge strane ogledalo – tu moraš skrenut! Ajoooooj, ogledalo – klepnem se po čelu i sjetim se da mi je to ogledalo maločas i prodavačica spomenula, a ja ga skroz smetnuo s uma. Ogledalce, ogledalce, kaži mi ko je najćoraviji vozač na svijetu, pa ne vidi skretanje za Daorson!
Bome, ne radujem se u posljednje vrijeme susretima s ogledalima, ali ovo mi je špiglo baš onako – leglo. Skrenuli smo propisno, pod pravim kutom i uz uključen pokazivač smjera, pa smo malo serpentinirali, pa još malo makadamčili i nakon nekoliko kilometara dizanja prašine stigli pred jedno proširenje. Zašto ne idemo dalje? Pa to je tu! Kako znaš? Pa ne znam, ali znam da mora biti tu. Dooooobro.
I stvarno – bilo je tu. Mada nisam znao. Ali sam bio siguran. Ajde, neka i ja koji put pogodim u sridu...
Daorson, rekoh... Grad, tu je bio grad, uistinu moćan grad s bedemima od megalita, megakomada stijena koje i danas, nakon toliko stoljeća savršeno prijanjaju jedna na drugu i jedna do druge. Okružuje nas tišina, dan je vruć, svilenkast i miriše na smilje. Vjetar s planine taman onakav kakav treba. Pogled prema dolini savršen. Dolje, u kanjonu, vidljivo je suho korito neke rijeke. Vjerojatno se nakon obilnih kiša napuni vodom. Sad djeluje kao brazgotina u krajoliku.
Na mjestima kao što je ovo volim osluškivati što mi zemlja govori. Što mi govori nebo, što mi govori sve to. Nisam Indiana Jones niti imam namjeru biti, neću ništa prekapati i tražiti prstenje, novčiće, sveti gral. Ali volim osjetiti energiju tog prostora. Jer nisu oni podizali gradove tek tako, nasumice – ajmo iskolčit particelu i dovest Joku s bageron! A ne, znali su oni pronaći mjesto koje "diše". I tu ostati. I tu živjeti.
Daorson je grad koji je obavijen velom tajne. Tko ga je osnovao, koliko je trajao, zašto je ostao napušten? Mnoge se priče raspredaju, mnoge se teze postavljaju, nitko ne može biti siguran. Kako su tako velike gromade kamenja uspjeli postaviti skladno i precizno? Bez dizalica, viljuškara, bagera? Bez prostornih planova i ishođenja svih potrebnih dozvola? Bez studija utjecaja na okoliš. Eh, baš su primitivni bili...
U podnožju Daorsona, slučajno ili ne, u dolini među čempresima, nalazi se Radimlja, jedno od najvećih nalazišta stećaka.
Općenito, sav ovaj kraj čudesno je lijep. Ta rijeka Bregava, koja prolazi kroz grad, heeeej, ljudi, to vam je ona Modra rijeka Mehmedalije Maka Dizdara. Tko sam ja da kažem ijednu riječ o njoj? Nakon Maka, ma nema šanse!
A opet, svuda treperi neka tuga. Među ljudima, rat ovaj, rat onaj, spomenik ovom, spomenik onom, ruše se i podižu, ruše se i podižu, ruše se uvijek i iznova... a gore na brdu, iznad svih stoji grad. Nitko ne zna tko ga je podigao, nitko ne zna koliko je trajao i nitko ne zna zašto su ga svi napustili.
Više priča potražite na blogu Brod u boci i na Blog.hr.
