Harry Mitsidis je putoholičar, utemeljitelj internetskog kluba NomadMania te strastveni fotograf koji je do svoje 36 godine posjetio svih 196 zemalja svijeta članica UN-a, a uz to je našao dovoljno vremena za tri diplome sa prestižnih sveučilišta. Jedan od najmlađih putnika kojima je to pošlo za rukom rodio se u Londonu, a odrastao je u Ateni.
Harry tečno govori engleski, grčki, španjolski, hrvatski i srpski, a lako se sporazumijeva i na drugih 7 jezika. Živi u Britaniji gdje provodi manje od 100 dana godišnje, a cilj mu je do 50- te ponovno posjetiti sve zemlje.
Proputovao si cijeli svijet, a za početak nam reci kako je sve počelo, kako si se odlučio za „naobičan“ način života i jesi li ikada pomislio odustati?
Sve se dogodilo postupno, nije bilo neke konkretne odluke. Mama mi je iz Južnoafričke Republike, a tata iz Grčke, tako da sam već kao tinejdžer proputovao više nego što većina ljudi za cijeli život proputuje. Negdje u svojim dvadesetim godinama živio sam u Finskoj, a u redu u kojem sam tada radio na zidu je stajala karta Europe… Gledajući je shvatio sam da mi nedostaje samo otprilike 10 zemalja u Europi koje nisam posjetio pa sam odlučio to promijeniti.
Kad sam „odradio“ Europu s 29 godina lagano sam htio još više i više putovati. Nakon sto zemalja (Afganistan je bio stota zemlja) rodila se odluka – moram posjetiti sve zemlje na svijetu. Taj cilj sam i ostvario kada sam 2008. Posjetio Ekvatorijalnu Gvineju. Nikad nisam pomislio da bi mogao odustati, jer nisam taj tip. Zato sam, između ostalog, pokrenuo NomadManiju (www.nomadmania.com), kako bi stvorio zajednicu ljudi koji su meni slični.
Koje je bilo tvoje prvo putovanje, koliko si godina imao?
Jasno se sjećam putovanja po Španjolskoj s roditeljima 1977. Kada sam imao 5 godina. Sjećam se borbi s bikovima i kako sam uplašen bio, kao i starih ulica Toleda. To su ujedno jedna od mojih najranijih sjećanja.
Jesi li ikada bio u nekoj zemlji kaja se pokazala totalno drugačijom nego što si je zamišljao?
Dosta zemalj je ispalo potpuno drugačije od onoga što sam očekivao. Zapravo i Hrvatska je jedna od tih zemalja. Prvi put sam bio u Zagrebu 1997. Godine. Kako se zemlja tek oporavljala od rata očekivao sam siromaštvo, ruševine i očaj, ali umjesto toga osvojila me dobra atmosfera i ljudi toliko jako da sam čak i naučio jezik! Neke zemlje koje su isto tako bile potpuno drugačije od onog što sam imao u glavi prije puta su Brazil (negativno, jer nije nimalo glamoruzan kako ga možda ljudi doživljavaju), Nigerija (puno razvijenija nego što sam očekivao), a posebno Iran, koji je bio nevjerojatno iznenađenje i preporučujem ga svima da ga posjete. To je nevjerojatna zemlja s najsrdačnijim ljudima koje uopće možete zamisliti i puna života!
Kako financiraš svoja putovanja?
Sve što imam potrošim na putovanja. Ne sjećam se kada sam zadnji put kupio komad odjeće, novi mobitel, ili nešto skuplje. Na kraju krajeva, sve je to pitanje prioriteta, pa trošim svoju skromnu zaradu pametno. Isto tako, vrlo je važno kombinirati destinacije na način da vidite i iskoristite što više za što manji budžet.
Što bi rekao za sebe, kakav si putnik? Jako organiziran ili spontan?
Dobar putnik prilagođava se destinaciji, a ne očekuje da se zemlja ili neko mjesto prilagodi njemu. Zato mogu reći da sam ja svaka vrsta putnika, ovisno o mjestu na kojem sam. Obično napravim osnovni plan i imam neki raspored u glavi pa bi mogao kazati kako sam više tip koji je organiziran, ali u tom rasporedu uvijek imam slobodnih dana koje mogu iskoristiti bez određenog plana za njih. Ja sam i solo putnik, iako sam kao osoba dosta otvoren i druželjubivm, ali vjerujem kako je za pravo iskustvo putovanja, solo putovanje jedini pravi način. Inače se fokusirate na vaše suputnike, a ne na mjesto. Ljudima sam često čudan što putujem sam, ali za mene ne postoji bolji put za razumijevanje svijeta i sebe samog. Općenito nika me nije strah putovati solo, čak ni u gradovima poput Kabula i Mogadishua.
Jesi li imao loših iskustava na putovanjima?
Ne bi ih nazvao lošim, zbog toga što je svako iskustvo korisno i postane trajna uspomena. Naravno da nitno ne želi da ga opljačkaju ili da mu prijete, ali čak i to može biti dio iskustva. Samo jednom su me opljačkali, i vjerovali ili ne, nažalost, u Zagrebu. Bio sam glup i neoprezan i ostavio sam nešto novca u hotelu i dio je nestao. To sam tek kasnije na putovanju shvatio. Još jedno „negativno“ iskustvo je kada sam završio u zatvoru u Jemenu i , ondje proveo noć. To je bilo prije rata koji traje u toj zemlji (u 2013. godini), ali je bilo strašno jer nisam znao što će uslijediti. Dugačka je to priča, ali na kraju smo imali veliki ručak u zatvoru sa svim stražarima, ja sam ih počastio, i kad sam platio još malo više, (nazovimo to „administrativnim troškovima“) pustili su me na slobodu.
Koja je tvoja najsmješnija priča s putovanja?
U bangladešu sam išao vidjeti slavnu džamiju koja je dio svjetske kulturne baštine u Bagerhatu i vani, uz cestu, sreo sam grupu tinejdžera kojima sam bio interesantan i počeli su mi postavljati pitanja… Jedno od prvih je bilo - jesi li musliman. Na ta samo im odgovorio da sam ateist, a jedan od njih je s oduševljenjem odgovorio protupitanjem – znači ti si komunist? Ta njegova logika mi je bila smiješna. Sjećam se i kada sam bio u Sv. Luciji s mojim ocem na tržnici i kada ga je jedan od lokalaca upitao (a moj otac je imao tada oko 55 godina): „Želiš li nešto droge, starče?“ Još uvijek ga zezam u vezi toga.
Koja ti je najdraža uspomena?
Kad sam upoznao jednu vrlo posebnu osobu u Maracaibu u Venecueli, a ztatio je ponovo sreo nekoliko godina kasnije u Caracasu. To mi je postalo iznimno značajno, ali i tužno sjećanje jer ta osoba više nije s nama.
Koji ti je najgori grad ili zemlja u kojem si bio?
Juba, glavni grad Južnog Sudana, najmlađe zemlje na svijetu. Tamo nema ničega za vidjeti, ništa za raditi, nema struje, jako je vruće, lokalci su agresivni i cijene su ogromne za strance. Stvarno grozota od mjesta, a to je bilo prije građanskog rata, tako da jedino mogu zamisliti kako je grozno sada.
Koja je najgora i najbolja hrana koju si probao na putovanjima?
Općenito ne podnosim ljutu hranu, tako da mi ne odgovara hrana u Indiji ili Meksiku. U Indiji tamanim deserte, koji su fantastični. Ne mogu odlučili koja mi je najdraža svjetska kuhinja, jer je neriješeno između turske i mađarske. Zato sada i izbjegavam te dvije zemlje jer znam da ću ih napustiti mnogo kilograma teži.
Što uvijek nosiš sa sobom na putovanja, što nije neophodno, ali voliš to imati uza sebe?
Moje kumče, koji sada ima 14 godina, mi je poklonio svoj autić prije mnogo godina. Odlučio sam da će mi to biti amajlija kamo god da idem. Tako da je taj mali hrđavi autić bio u preko 100 zemalja svijeta. Planirao sam ga fotografirati u svakoj zemlji koju posjetim, ali uvijek zaboravim.
Gdje je tvoje najdraže mjesto na svijetu?
U zagrljaju moje bolje polovice! Ali ako mislite na zemljopis… morat ću kazati Madeira, Ima gotovo sve što volim kod nekog mjesta – more, planine, lijepa sela, tradiciju, infrastrukturu, niske cijene, ljubazne domaćine, lijepo vrijeme i dobru hranu. I najljepše vrtove koje sam u životu vidio.
Što je na tvom popisu želja? Koje zemlje bi opet posjetio?
Želim posjetiti svaku zemlju dvaput. Od 193 zemlje pod Ujedinjenim narodima do sada sam ih 146 posjetio barem dva puta, tako da mi ih je ostalo još 47.
Što su te putovanja naučila?
Zbog putovanja sam bolja osoba. Ja sam inače vrlo nestrpljiv, ali na putovanjima sam naučio da malo usporim. Spektar ljudi koje poznajem se jako proširio i to automatski znači da postaješ tolerantniji. Živimo često s dosta predrasuda za neke skupine ljudi, a na poutovanjima te glupe i nepotrebne ideje nestaju. Najvažnija lekcija mi je da su ljudi u osnovi dobri, ljubazni i žele pomoći.
5 savjeta za buduće putnike:
Ne donosite zaključke o drugim kulturama na temelju vaše kulture i tradicije.
Uvijek budite otvorenog uma i još više otvorenog srca.
Zapamtite da ste vi ambasador vaše zemlje pa se tako i ponašajte za vrijeme putovanja.
Ne slušajte one koji vam kažu kako se to ne može ili je nemoguće.
Putujte kako bi rasli, učili i iskusili – ne putujte da biste nekoga zadivili.
Par brzinskih...
Najdraža zrakoplovna kompanija? Air New Zealand
Najdraža zemlja? Neću odgovoriti, previše ih je.
Najdraži grad? Oaxaca, Meksiko
Najdraža plaža? Previše ih je – sve su u Grčkoj!
Najdraži jezik? Portugalski
