Mrgudići nisu ljudi koji će učiniti sve da dobiju određenu količinu vina pod svaku cijenu. Naprotiv, riječ je o vinarima koji svoje ime stvaraju čistom ljubavlju. To rezultira minimalnim brojem boca, teškoćama pri pronalasku istih, te ono što je najbitnije – potpunoj autentičnosti njihovih etiketa. Negdje u sredini Pelješca, nakon puno zavoja i nepregledne makije, došli smo u borovu šumu i netom prije table za mjesto Zakotorac sjeli u bar uljuljkan nježnom glazbom saksofona i klavira. Uz svoja, nudi se i šezdesetak lokalnih etiketa, rakije i maslinova ulja, sirevi, delikatese... Dakle, idealno nakon plaže! Cvrčci su dodavali svoj obol, a kako su za stolom bili stari znalci s vinskih festivala širom zemlje, uskoro smo počeli s degustacijom. Osim svojih etiketa i pokojeg još neetiketiranog nektara iz vrča, preskočili smo rose, u čiju smo se kvalitetu uvjerili još na festivalu Women on Wine – uz bok Milošu!
Vinarija Mrgudić svoje grožđe sorte Plavac mali (položaji postup i dingač), bere isključivo sa svojih nasada koji se s južne strane Pelješca strmo zabijaju u more. Zbog bogatstva sunčevih zraka koje do grozdova dolaze direktno, ali i odbijajući se od mora i stjenovitog tla (trostruka insolacija), utječu na to da se berba odvija s alpinističkom opremom, i da prinosi nisu bogati. Ali su zato toliko koncentrirani i plemeniti da se to uoči već na prvi miris. Pred nama je Mare, postup koji potpisuje Marija Mrgudić, vino o kojem treba pričati sa ženama jer ga doživljavaju s toliko intenziteta i užitka da je to gušt i gledati i slušati. Isto se događa kad muškarci probaju dingač Buru, rad Marijinog brata, pardon, remek djelo...
Prvi gutljaj ovog nektara vraća me u davne sedamdesete, kad bi ribarski dio obitelji zvao kod sebe na večeru u konobi na kraju Korčule. Muškarci bi pričali ribičke priče, žene spremale ribu, kupus (raštiku) i fritule, a dječurlija se igrala skrivača, lovice, ili što bi već bilo aktualno tog ljeta. Na kraju svake večere, obavezno bi se u teću od kupusa ulilo pola litre vina iz bocuna, i onda bi svi ukrug uzeli po žmul. Neka vrsta obreda kojom smo i mi klinci postajali odrasli. Taj okus jakog, trpkog, moćnog i težačkog vina, osjetio sam 35 godina kasnije, ali upakiranog u svilenu rukavicu. Bura Mrgudić, berba 2012., najbolji ovogodišnji dingač, slobodno se javite za raspravu!
Nekad je na Pelješcu rastao crljenak, sorta koja je nestala dolaskom filoksere, ali njega su naši ljudi prenijeli u Kaliforniju, gdje je od nje nastala genetički identična sorta zinfandel. Od nje potiču i talijanski primitivo i plavac mali, koji je nastao križanjem crljenka i dobričića (druga stara sorta). Prilikom krčenja zemlje da se posade novi vinogradi, nađene su na zemlji Mrgudićevih tri stare loze, a DNA analiza je potvrdila da se radi o starim preživjelim lozama crljenka.
Amerikanac Robert Benmosche, Marijin prijatelj, u jednom je trenutku odlučio uložiti novac u vino i htio da postanu partneri. Gospođa Mrgudić nije htjela dijeliti obiteljsko naslijeđe nego mu je predložila novi projekt, da zasade zinfandel. Benmosche je uvezao 1500 trsova zinfandela iz Kalifornije, i vratio tu staru sortu na Pelješac.
Zinfandel Benmosche je sjajno ljetno vino koje Amerikance dalmatinskih korijena vjerojatno divno vraća u prošlost. Laganije je i svježije od prethodnika i izvrsno paše uz grožđe i breskve koje su osvanule za stolom.
Na kraju, probali smo i diplomski rad Antonije Mrgudić, mlade agronomice koja nam je s ponosom predstavila svoj crveni prošek. Drugačiji od agresivnijih mu kolega, nježniji, odmjereniji i blaži, savršeno je sjeo uz čokoladnu tortu. Ukratko, želite li probati autohtono vino, iskreno i bogato, zavirite u svijet Mrgudića, nasmijanih i toplih ljudi zbog kojih ćete svakoga ljeta posjetiti Pelješac. Ili možda već za dane otvorenih vrata prvog vikenda u prosincu? Sve informacije potražite na ovom linku, i vidimo se na Buri!
