„Budući da je Ivana Brlić – Mažuranić najveći opus svojih djela napravila upravo u Slavonskom Brodu, smatramo ju najvećim brendom Broda. I sami radimo cikloturističke projekte Bicikademija i Mali Pariz – Klakar pa smo povezali naizgled nespojivo.


Odlučili smo otići na putovanje biciklima do Toulona jer se upravo tamo odvijao Street Art Festival na kojem je sudjelovao Filip Mrvelj, jedini 3D Street Art umjetnik u Hrvatskoj. Filip je utjelovio Hlapića, a njegov pomoćnik na putu je bio autor reportaže.“ Kaže nam Krešimir Herceg iz brodske Udruge Lima.

„Putovanje je trajalo 11 dana, jer smo bili u vremenskoj stisci zbog poslova na kojima radimo, tako da smo, od otprilike 1.500 km, biciklirali 1.000 km. Na svu sreću, pomogli su nam TZ Slavonskog Broda i Giant Hrvatska, koji nam je za ovu priliku osigurao dva metalna ljubimca koje smo nazvali Bundaš (pas šegrta Hlapića) i Biggie (nitko poznat).


I tako smo 19. svibnja krenuli iz Broda ispraćeni skeptičnim prijateljima koji nisu vjerovali u ostvarenje ovog pothvata jer je Filip ove godine trenirao za ovaj put samo jedan dan. Uz dva prijatelja Darka i Nikolu, koji su nas otpratili do Gradiške, zezancija je bila na svakom koraku. Putem smo shvatili kako bi bilo dobro imati nogare, pa smo to i ostale stvarčice kupovali putem.

Nakon Gradiške smo ostali sami s našim metalnim prijateljima. Tu smo prvi put shvatili što radimo. Ali uz zezanciju i pjesmu smo nastavili putovanje prema prvoj postaji – Hrvatskoj Kostajnici. Sunce je pržilo pa smo u Novskoj odmorili uz posebna motivacijska pisma koje su nam ostavile Bajkopričalice pa nam je bilo lakše podnijeti vrućinu i težinu natovarenih bicikala.

Krenuvši dalje, skoro smo uletjeli u oluju, ali smo je izbjegli, i to ne zbog naš brzine. Umor nas je već blago svladavao, a pojeli smo većinu energetskih čokoladica, pa nas je blaga kišica još fino osvježila.


Napokon Kostajnica. Dočekali su nas dobri ljudi koji su nas upoznali s ovim divnim mjestom. Sama Kostajnica je lijepi mali gradić s bogatom povijesti kojom dominira obitelj Zrinski. Poznata je i po kestenovim šumama gdje se održava nadaleko poznata Kestenijada. Ljudi su nas nahranili, napojili i naučili mnoge stvari.

Prvo noćenje nismo sanjali ništa pa smo ujutro, nakon posjeta vilinskoj šumi, krenuli prema Ogulinu. Naravno da smo krenuli drugim putem od zacrtanog, pa nismo znali što nas čeka. Prvo je bilo oduševljenje jer smo do Dvora biciklirali uz Unu. I to je stvarno nešto prelijepo. Takva priroda, a slabo prometna cesta. Milina. I onda šok - istrčava pas srednje veličine lajući za nama, dok njegovi vlasnici nisu ni okom trepnuli. Srećom, dovoljno smo brzi. Nakon Dvora kreće prva teža avantura – prijelaz preko Zrinske Gore. Natovareni bicikli usporavaju put, ali ta sreća je još veća kada se nakon 3 sata vožnje popnete na brdo i uživate u pogledu. Priroda je super, kao i ljudi koji su nam davali vode, međutim do Ogulina je još trebalo prijeći jako puno kilometara. Vozikamo se tako ovim krajem, a svaka druga kuća ima psa na sajli koji je namješten na ubijanje neopreznih biciklista.
I dalje uživamo u krajoliku, kad odjednom primijetimo neku sjenu oko 100 m od nas koja juri malo većom brzinom. Vičem Fići da nagazimo (sva sreća da smo bili na dijelu gdje je cesta imala lagani pad), kad istrčava tornjak iz dvorišta i juriša za nama. Pas ne staje, a ni mi. Približava se. Pogledam na brzinomjer, idemo 40 km/h. Koji adrenalin. Nakon otprilike 400 m pas počinje stajati. Umrli smo od straha.


Pod blagim šokom nastavljamo dalje. Blaga nervoza se pojavljuje jer imamo još dosta toga zacrtanog za prijeći. I onda Hlapiću puca guma. Stajemo u neke koprive da se maknemo s ceste i psujemo što smo uopće krenuli na ovako nešto. Nekako smo se dotaljigali do Vojnića oko 19 sati. I lokalci nam kažu da ne možemo preko brda do Ogulina jer se radi neka cesta, i da okolo (normalnom cestom) imamo 90 km. A taj dan smo prevalili točno 120 km. Dan prije 150. Pojavljuje se izvjesni Kalimero i uz malu naknadu nas vozi do Ogulina. Koji spas. U Ogulin ulazimo u kasne sate, snimamo ulazak i nalazimo se s gospođom Ankicom koja nas dočekuje u centru. Nakon malo stresnijeg dana, pozaspali smo kao djeca.

Ujutro smo obišli centar grada, Kuću Ivane Brlić – Mažuranić (koju svakako morate obići jer je zanimljiva i mlađima i starijima) i Đulin ponor... Iako pada kiša, atmosfera je odlična jer smo sa super zanimljivom i vedrom ekipom. Naletjeli smo i na veći broj kineskih turista i to nam je bilo drago vidjeti.


Ulazimo u vlak do Rijeke, ali nakon što smo uzeli karte, javljaju da vlaka nema, već autobus do Delnica, pa vlakom do Rijeke. U Rijeci nas dočekuje ljepše vrijeme i nakon ručka, prelazimo Učku autobusom i dalje nastavljamo biciklima uživati u ljepotama Istre. Puno hupsera, brdašaca, ali s užitkom vozimo iako nam stražnjice već plaču od bolova. Vinogradi okolo, tolerantniji vozači, fine ceste...
Cijelim putem smo nosili karakteristične kape Hlapića i čizmice koje su poveznica s poznatim postolarom, pa su ljudi dosta čudno gledali. U Rovinju nas dočekuju stari prijatelji i Slavonci (Bec i Aco) koji su nas i slavonski nahranili. Nakon pričanja do dugo u noć, pripremili smo se za prolazak kroz Italiju.“

O tome više u sljedećem nastavku...
 

Najlakši put do novih ideja za putovanja. Preuzmi DNEVNIK.hr aplikaciju