Dok Donald Trump s jedne strane zatvara američke granice i izaziva reakcije diljem svijeta, meni je njegova pobjeda omogućila da razgledam Berlin. Naime, nakon što je Trump pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, Ryanair je u prodaju pustio milijun karata u jednom smjeru već od osam eura.
Iskreno, Berlin nam nije bio u nekim skorim planovima, no čim je Maja vidjela da može dobiti dvije povratne karte na relaciji Budimpešta – Berlin za ukupno 60 eura, odlučila ih je kupiti, pa smo tako za nešto manje od "jednog Marulića" došli do glavnog grada Njemačke i nazad.
Ok, put nije bio iz Zagreba, ali do Budimpešte zbilja nije problem doći, bar ne iz glavnog grada Lijepe Naše. Sjednete u auto, nakon granice uzmete vinjetu (10 dana isto toliko eura) i za jedno tri i pol sata već ste u kraljici Dunava. S obzirom da nam je let bio rano ujutro, odlučili smo prespavati u blizini aerodroma, gdje nas je noćenje došlo 20-ak eura. Uglavnom, ako tražite povoljan smještaj blizu aerodroma, s ovim nećete pogriješiti.
Ujutro smo krenuli prema međunarodnoj zračnoj luci Franz Liszt te limenog ljubimca ostavili na čuvanom parkiralištu (cijena 20 kuna dnevno, topla preporuka i za ovo). Izvrsna je stvar što vas s parkinga do aerodroma potpuno besplatno prebaci kombi, koji vas ujedno i pokupi po povratku.
> Gdje parkirati automobil u zračnoj luci, a da ne potrošite pola budžeta?
Let za Berlin traje otprilike sat i pol, a kako nije bilo nikakvih kašnjenja, nešto prije deset ujutro sletjeli smo na Schoenefeld, glavni berlinski aerodrom. Jasno, grad je sjajno prometno povezan, a s aerodroma vas vozi brzi vlak, koji prometuje svakih 15 minuta. Kupili smo odmah dvije dnevne karte i zaputili se prema hotelu.
Smještaj smo našli u Novum Select. Kad sam ga rezervirao, bio je na nekoj akciji, tako da je noćenje u dvokrevetnoj sobi bilo 50 eura. Hotel je sasvim ok, a prvo što vam upada u oko u sobi je da u njemu očito mogu odsjesti samo parovi. Tuš kabina nalazi se na sredini sobe, pa baš nije zgodno ako na put idete s društvom. Udaljen je pet minuta pješice od Ostbahnhofa (željezničkog kolodvora), pa je položaj izvrstan jer ste prometno povezani s ostatkom grada. Kako je prijava u hotel moguća tek u popodnevnim satima, samo smo odložili prtljagu i krenuli u razgledavanje.
"Ovdje je sve toliko ogromno"
Ambiciozno smo krenuli bez korištenja javnog prijevoza te odlučili doći do središnjeg dijela grada, Mitte. Iako za Mitte možemo reći da je centar Berlina, ubrzo sam shvatio jednu stvar, a to je da Berlin zapravo ima više "centara", jer je ovdje svaki kvart doslovno grad za sebe. U Berlinu ukupno stanuje 3,5 milijuna ljudi, a grad je podijeljen na 12 okruga. U svakom živi prosječno 300 tisuća duša. Iako nam je na mapi izgledalo da ćemo doći brzo do Mittea, trebali smo otprilike 40-ak minuta šetnje ulicama koje su prepune visokih i ogromnih zgrada, a ja se nisam mogao riješiti rečenice "ovdje je sve toliko ogromno", pa sam u jednom trenutku sam sebi počeo nalikovati na Ivicu Kičmanovića.
Ipak, do Mittea smo stigli, točnije do jednog od najpoznatijih berlinskih trgova, Alexanderplatza. Trg je ogroman, a njegov zaštitni znak televizijski je toranj, koji je sa svojih 368 metara visine jedna od najviših građevina u Europskoj Uniji. U njemu se nalazi i vidikovac, ali i restoran, no mi smo smazali tradicionalnu kobasicu currywurst na ulici i odlučili nastaviti našu šetnju dalje, prema Brandenburškim vratima.
> 10 stvari koje se isplati napraviti u njemačkoj metropoli
Veliko gradilište
Od Alexanderplatza do slavnih vrata vodi vas jednako slavna avenija Unter den Linden ili, prevedeno na naš jezik, "Ispod lipe". Avenija je to puna zanimljivosti, no trenutačno je doslovno pola avenije u radovima. Općenito, dojam koji ubrzo steknete o Berlinu je da je on jedno veliko gradilište, jer na sve strane se nešto gradi. Na aveniji tako niču nove zgrade, a nedaleko nje odvija se rekonstrukcija stanice podzemne željeznice. Kako se približavate Brandenburškim vratima, s obje strane pojavljuju se ambasade, a prva do vrata je ona američka.
Brandenburška vrata su jedan od najpoznatijih simbola ne samo grada, već i čitave Njemačke, a izgrađena su na mjestu nekadašnjih gradskih vrata koja su vodila prema gradu Brandenburgu. Za vrijeme Drugog svjetskog rata doživjela su ogromna oštećenja, no zajedničkim naporima Zapadne i Istočne Vlade u potpunosti su obnovljena. Za vrijeme Hladnog rata uz vrata je prolazio simbol podjele zemlje, Berlinski zid.
Šetnja nas je dalje odvela prema još jednoj zgradi značajnoj za povijest grada i zemlje, zgradi Reichstaga. Ova prekrasna građevina otvorena je krajem 19. stoljeća, nakon završetka Drugog svjetskog rata u potpunosti je propala, no ujedinjenjem Njemačke počelo se raditi na njenoj obnovi, koja je konačno završena 1999. Zgradi je tad dodana ogromna staklena kupola, koja se uzima kao sjajan primjer arhitekture koja spaja staro i moderno. Danas je u njoj središte Bundestaga (njemački parlament), a iznutra je možete razgledati potpuno besplatno. Caka je što se samo morate najaviti koji dan unaprijed, mi nismo, pa smo ostali uskraćeni. Kako su sad već došli popodnevni sati, odlučili smo se na povratak doma, a u "blizini" (kad je riječ o Berlinu, blizina je zbilja relativan pojam) nalazi se nova zgrada Hauptbahnhofa, glavnog željezničkog kolodvora, koja zbilja izgleda prekrasno.
Čudesni gradski prijevoz
Došavši na kolodvor, do doma smo hvatali S-Bahn, tj. nadzemnu željeznicu. Jasno, grad ima i razvijenu mrežu U-Bahna (podzemna), a tu su i tramvaji i autobusi. Dnevna karta za sve vrste prijevoza stoji sedam eura, a prometna infrastruktura u ovom gradu ide kao po špagi. U četiri berlinska dana mislim da niti jednom na prijevoz nismo čekali duže od tri minute, a kako nadzemna i podzemna imaju čisti put po tračnicama, promet se odvija vrlo brzo. Ubrzo smo stigli do Ostbanhofa i otišli na zasluženi predah u hotel. Nakon par sati, došlo je vrijeme za večeru, a kako smo oboje zaljubljenici u azijske okuse, odlučili smo se isprobati indonezijsku kuhinju.
Priliku smo pružili restoranu Mabuhay koji ima izuzetno visoke ocjene na Tripadvisoru. S obzirom na veličinu restorana, savjetujem vam da svakako napravite rezervaciju, jer je riječ o jako malom prostoru. Mi smo na kraju ovdje večerali isključivo radi dobrote ostalih gostiju, koji su svoj stol odlučili podijeliti s nama.
Na meniju su se našle piletina i patka i to je zbilja bilo za svaku pohvalu. Pojeli smo i juhu za predjelo, popili najpoznatiju tekućinu od hmelja, sve skupa platili nešto manje od 30 eura i nastavili šetnju po Berlinu, naumivši doći do dijela grada koji se zove Kreuzberg, točnije ulice Oranienstrasse, poznate po velikom broju kafića, klubova i restorana. Jasno, opet smo krivo procijenili udaljenost, pa smo dobar dio ulice gdje nema ničeg, prehodali (brojač koraka na kraju dana je pokazao da smo prehodali nešto više od 18 kilometara). Konačno smo došli do dijela s kafićima, ušli u jedan koji nam se činio zgodnim, počastili se pivom i zaputili prema hotelu.
Sunčani berlinski dani ispunjeni poviješću
Sva četiri dana, koliko smo proveli u gradu, sijalo je sunce, što znači da smo s vremenom zaista imali sreće jer smo Berlin ipak posjetili krajem siječnja. Zaputili smo se ponovno u Kreuzberg u potrazi za doručkom te nakon 20-ak minuta hoda stigli u srce kvarta. Ovdje je ujutro ludnica, sa svih strana širi se miris kebaba, baklava i ostalih orijentalnih specijaliteta. Da, Kreuzberg je kvart kojim dominiraju Turci, no kako smo mi ipak odlučili doručkovati nešto drugačije, otišli smo na ovo fino mjesto, doručkovali bogovski (nešto i skuplje) i krenuli u daljnji obilazak grada.
Sad je već bilo vrijeme da se dotaknemo onog dijela vezanog uz Zid i podijeljene Njemačke, pa smo odlučili posjetiti možda i najslavniji granični prijelaz iz istočnog u zapadni Berlin, poznat pod nazivom Checkpoint Charlie.
Grad je po završetku rata doživio tragičnu sudbinu, kao uostalom i cijela zemlja, koja je podijeljena na dvije države, Istočnu Njemačku (DDR) i Zapadnu Njemačku. Istočnjaci su bili pod direktnim utjecajem Sovjetskog Saveza, dok je na zapadu zaživjela demokracija, tako da su istočnjaci s vremenom sve više i više pokušavali preći na zapadnu stranu.
Upravo zbog čestih bjegova (procjenjuje se da je do podizanja zida Istočnu Njemačku napustilo više od tri milijuna ljudi), 1961. godine podignut je Berlinski zid koji se protezao na otprilike 160 kilometara i koji je podijeljeni grad još dodatno podijelio. Zid je tako stajao punih 28 godina, a uzduž njega bilo je graničnih prijelaza od kojih je najpoznatiji spomenuti Checkpoint Charlie. On se smjestio u Kreuzbergu i njega su smjeli koristiti samo strani državljani, veleposlanici i visoko rangirani političari s obje strane. Nakon pada zida prijelaz je demontiran, no prije petnaestak godina ponovno je obnovljen te sad služi kao turistička atrakcija kraj koje se ljudi rado slikaju. U blizini je bila i izložba vezana uz ovaj dio povijesti Berlina, pa smo ju pogledali.
> Sve što niste znali da trebate vidjeti i učiniti u Berlinu
Sljedeća postaja u istraživanju povijesti bio je muzej Topographie des Terrors, koji priča priču o stradanjima i nacističkom teroru u Drugom svjetskom ratu. Sagrađen je upravo na mjestu gdje se nekad nalazio kompleks zgrada nacističkih vlasti. Danas muzej, u koji je ulaz besplatan, podsjeća na sve strahote nacizma i služi kao podsjetnik na mračnu njemačku prošlost. Kad smo pogledali i to, zaključili smo kako je dosta bilo muzeja i da je došlo vrijeme za ubaciti nešto u kljun. Odabir je pao na Johnny's Bar koji i ne bih nikom posebno preporučio, jer je hrana poprilično prosječna. Ipak, napravili smo još đir po kvartu, popili kavu, otišli obići slavni Potsdamer Platz, posjetili neobičnu izložbu Hyeronimusa Boscha i zaputili se nazad u hotel, odmoriti koji sat prije upoznavanja berlinskog noćnog života.
Berlinska noć
Tu večer stigao je i naš prijatelj Mario, odsjeo u istom hotelu, pa smo se svi troje zaputili vidjeti što Berlin nudi navečer. A nudi itekako mnogo. S obzirom na to da je naš kvart Friedrichshain poznat po noćnom životu, otišli smo S-Bahnom tek jednu stanicu i stigli ubrzo do Revaler Strasse, ulice poznate po velikom broju barova i klubova (ima ih i u okolici). Tu smo popili par pića (cijene variraju, negdje smo pivo plaćali 2 eura, drugdje 4) i u veselom raspoloženju otišli u 10-ak minuta udaljeni "skvot" Supamolly na koncert nekog portugalskog ili španjolskog post-punk benda. Kao osvjedočeni ljubitelj lakih nota, moram priznati kako je ovo za mene bilo jedno novo i zanimljivo iskustvo.
Nakon toga red je došao na nekakav usputni kebab (na kraju nisam probao nadaleko poznati kebab "kod Mustafe"), a večer smo završili povratkom u jedan od klubova na Revaler Strasse. Summa summarum, tko god je lud za izlascima, trebao bi razmisliti o posjeti Berlinu. U hotel smo stigli u ranim jutarnjim satima i dogovorili nalaženje za svega par sati, jer nas je ujutro čekao daljnji obilazak grada.
Muzeji, muzeji…
Ujutro smo se zaputili prema Muzejskom otoku, koji se smjestio na rijeci Spree. Ime je, naravno, dobio prema nekolicini muzeja koji su ovdje našli svoje mjesto, a od 1999. štiti ga i UNESCO. Nakon kave krenuli smo u obilazak, a preko interneta smo već nabavili karte za slavni muzej Pergamon. U njemu se nalaze rekonstrukcije slavnih povijesnih građevina, a najimpozantnija su, barem meni, Vrata božice Ištar. Tako da, ako ste u Berlinu, nemojte otići, a da ne posjetite ovaj izvrsni muzej.
Na otoku se nalazi i berlinska katedrala, no nju nismo posebno obilazili, tek je slikali i razgledali izvana. Zato, preko puta otoka smjestio se muzej koji je privukao moju pozornost, muzej posvećen DDR-u. S obzirom da su Maja i Mario već prije nekoliko godina posjetili Berlin i ovaj muzej, nisu htjeli ići u njega opet, pa sam ga ja sljedeća dva sata istraživao sam.
U njemu je gotovo sve interaktivno, tako ulazite u stan iz vremena Istočne Njemačke i otvarate ormare, hladnjak, police i ostale stvari u kojima se nalaze autentični proizvodi tog vremena. Također, odmah po ulasku ne možete zaobići Trabant, kojeg možete "provozati" berlinskim ulicama (kao da igrate video igru). Ni ja nisam odolio, sa svojom visinom i težinom dobro sam namučio nekadašnji ponos DDR-a, ali sam uspješno napravio par krugova. Jasno, u muzeju su i neke stvari koje izazivaju tugu i bijes, poput rekonstrukcija soba za ispitivanje i zatvorske ćelije. Sve u svemu, muzej je zbilja sjajan i isplati mu se pokloniti vrijeme.
Nakon razgledavanja, pridružio sam se boljoj polovici i prijatelju koji su sjedili u kafiću u Oranienburger Strasse. I u ovoj ulici naći ćete solidan broj restorana, a tu se nalazi i nekad najpoznatiji berlinski skvot Tacheles, koji je "poživio" točno 22 godine te je 2012. zauvijek zatvoren. Mnogi i dan danas nisu preboljeli tu odluku gradskih vlasti jer je Tacheles vremenom postao i prava pravcata umjetnička galerija.
Odmah preko puta smjestio se restoran kojemu smo taj dan odlučili pružiti priliku. Sjeli smo u Amrit, naručili glavno jelo i predjelo, a porcije su bile tolike da nitko od nas troje nije uspio pojesti do kraja. No, lako za količinu, bitno je reći kako je hrana zbilja izvrsna, konobari sjajni, a cijene prihvatljive. Ručak nas je ukupno stajao nešto više od 60 eura.
Nakon ručka, red je bio malo protegnuti noge, pa smo opet krenuli put Brandenburških vrata. Naime, prvi dan smo previdjeli Spomenik žrtvama holokausta, koji se zapravo nalazi relativno blizu. Spomenik je u isto vrijeme impresivan i zastrašujuć. Sastoji se od 2711 betonskih ploča različitih veličina između kojih se možete prošetati. Nažalost, mnogi koji dođu skaču s ploče na ploču, izležavaju se na njima i slično, a takvo ponašanje doista je suludo na mjestu gdje se odaje počast žrtvama nacističkog režima. A nas je polako dostizao umor, pa smo se zaputili prema hotelu, usput razgledavši East Side Gallery (grafite na očuvanom dijelu zida).
Večer smo odlučili provesti u Kreuzbergu i obići malo barove i klubove. Bili smo u njih nekoliko, a ja bih kao prilično simpatična mjesta, izdvojio sljedeća dva. Prvi je Trinkteufel, što bi prevedeno značilo "Vrag koji pije". Unutra praši dobra glazba, izbor piva je solidan, a cijene povoljne, od 2 eura naviše. Drugi je Roses Bar koji je nešto i skuplji, a navečer je dupkom pun, tako da smo jedva ušli i popili piće. Naravno, večer smo završili na izvrsnim hamburgerima u blizini Rosesa.
Nedjeljno jutro, zadnje berlinsko (tehnički predzadnje), ostavili smo za upoznavanje još jednog kvarta, Neukollna. Tu smo se našli s našim engleskim prijateljem Carlom, koji u Berlinu živi i radi već dvije i pol godine. Carl nas je odveo na doručak u Ungeheuer Neukolln, gdje je hrana pristojna, ali ne mogu reći da me se nešto posebno dojmila.
Nakon obilnog doručka, odlučio nas je odvesti na Tempelhof, nekadašnji najveći berlinski aerodrom koji je konačno zatvoren 2008., kad je s njega poletio zadnji zrakoplov. A danas? Danas je Tempelhof ogromna livada koju presijecaju ostaci pista, tako da subotnja i nedjeljna jutra ovdje provodi ogroman broj stanovnika Berlina. Igraju nogomet, šeću pse, zabavljaju se, a također, Tempelhof je i mjesto na kojem se održavaju brojni koncerti, modne revije, ma sve što vam padne napamet. Nakon šetnje po livadama i pistama, popili smo oproštajnu kavu s našim prijateljima (Carlom i Mariom) i U-Bahnom krenuli u novi kvart, koji prethodnih dana nismo stigli razgledati.
Linija broj 2 dovela nas je do Charlottenburga po kojem smo zatim malo "probazali", vidjeli što ima, zaključili da je ovo ugodan kvart za življenje i po Carlovoj preporuci, uživanje u azijskim specijalitetima u njemačkoj metropoli odlučili završiti u Do De Li u ulici Kantstrasse. Inače, ovo nazivaju i "azijskom ulicom" jer sve vrvi azijskim restoranima. Poglavito kineskim, ali tu su i tajlandski, vijetnamski, japanski… Vidjevši ovu ulicu, kao velika poklonica azijske kuhinje, Maja je skoro umrla od sreće. Ručak je bio dobar, porcije prilično velike, jela jako ljuta, ali što smo tražili, to smo i dobili. Platili smo obrok oko 30 eura i izašli još malo prošetati berlinskim ulicama.
Prošli smo kraj zoološkog za kojeg ovaj put jednostavno nije bilo vremena, ali i pored memorijalne crkve Cara Wilhelma, ispred koje se u prosincu dogodio teroristički napad kamionom pri čemu je život izgubilo 11 ljudi. Sjećanja na taj događaj i dalje su živa, tako da se ispred crkve pale svijeće i ostavljaju poruke sjećanja na poginule.
Nastavili smo šetnju, prošli pokraj slavne robne kuće KaDeWe koja više liči na impresivni muzej, a bome, taj status gotovo i ima. Naime, otvorena je još davne 1907. godine, a nakon Harrodsa u Londonu KaDeWe je najveća europska robna kuća. Nakon još malo šetnje odlučili smo sjesti na -Bahn i zaputiti se prema hotelu.
Unatoč prilično čestom korištenju gradskog prijevoza, dobro smo i potrošili potplate svojih cipela, s obzirom da smo hodajući prešli nešto više od 70 kilometara. Nakon toliko kilometara, mogu reći da me ovdje nisu oduševile građevine, kao primjerice u Rimu, nije me oduševila ni nekakva posebna ljepota grada, no Berlin definitivno ima neki posve drugi šarm, stotinu izmiješanih rasa i nacija, Berlin je daleko najkozmopolitskiji grad koji sam imao prilike vidjeti.
U-Bahn nas je brzo dovezao do hotela, na spavanje smo išli ranije jer je let za Budimpeštu bio već u 7:15 ujutro, probudili se sjeli na vlak, pa na avion i ponijeli tisuću dojmova na prijestolnicu Njemačke, u koju ćemo se sigurno prije ili kasnije vratiti.
