Vulkanski arhipelag Açores, otkriven oko 1427. godine, danas je Autonomna regija Azori, koja zajedno s Autonomnom regijom Madeirom i Portugalom čini Republiku Portugal. Arhipelag se nalazi 1300 kilometara od kontinenta, blizu sredine Atlantika između Amerike i Europe. Ukupne površine 2346 kvadrata s oko 243 tisuće stanovnika, s pravom se mogu opisati kao rajsko utočište. Destinacija je stvorena za aktivni eskapizam, daleko od turističkih gužvi i s čitavom lepezom ponuđenih aktivnosti: surfanje, planinarenje, trekking, kayaking, ronjenje, promatranje ptica, plivanje s morskim psima, gledanje kitova, biciklizam, paragliding i tako dalje...
Imala sam sreće provesti pet nezaboravnih dana na jednom od njih: São Miguelu ili otoku Verde.
São Miguel poznat je kao nezaobilazna postaja svjetske turneje cliff divinga. Osim toga, to je otok čaja, duhana, ananasa i krava. Azorska kuhinja se, osim govedinom, može pohvaliti i izvrsnom ribom, posebice bakalarom, što je nacionalno jelo. Ipak, meni najdraži od suvenira što sam ih ponijela je maslac, pomalo slan što ga čini itekako posebnim u odnosu na naš.
Osim gospodarski, krave su i bitan dio identiteta Azora, budući da ih možete susresti svugdje. T. i ja smo čak automobilom upali u kolonu krava dok su išle na ispašu, prilikom čega nas je jedna propustila prije nego se uključila u promet. Stvarno je mnogo krava, koje većinom bezbrižno spavaju po površinama otoka, što me navodi na zaključak da nema grabežljivaca osim sokolova, koji su i grb zastave Azorske regije.
Sletivši na João Paulo II, već sam iz samog naziva zračne luke uvidjela izrazitu religioznost tamošnjeg stanovništva. "Svako misto svoju crkvu ima", nešto kao svaki kvart u Dalmaciji. Crkve su redovito središnje građevine, izgrađene u prepoznatljivoj azorskoj maniri; od vulkanskog kamenja, bijele boje s upečatljim crnim okvirima i detaljima. Ponta Delgada, kao administrativno središte Autonomne regije, ima i najveću crkvu s pripadajućim gradskim trgom, na kojem smo imali priliku uživati u njihovoj adventskoj svečanosti.
Prvu večer, tek pošto smo sletjeli, bio je red da istražimo kako mjesto diše. Bila je južina. Svi znaju koliko je problematičan taj vjetar, pa i stari Dubrovčani su u Statutu Republike imali zabranu odlučivanja o bitnim pitanjima za vrijeme "šiločine". Pa, vjerujte mi, jugo s Jadrana mlađi je brat jugu s Atlantika. Trbuhom za kruhom i propuhani, ušli smo u restoran za koji sam rezignirano i naprečac zaključila kako je najgori na cijelom otoku. Čim sam dobila juhu, jezik sam pregrizla. Pomislih sretna i sita: ako je to najgori restoran na otoku, onda sam ja doista sretan čovjek idućih pet dana! Nakon preslatkog deserta od ananasa, zaključili smo taj dan i otišli spavati iščekujući jutro.
Sutra je svanulo s još jačim južnim vjetrom, što je mene čak veselilo. Nema do nevere na moru, uvijek tvrdim. Istražili smo kako grad diše uzduž i poprijeko, išibani jugom i opijeni mirisom soli. Ponta Delgada u prijevodu znači "tanka točka", što precizno opisuje geografski smještaj grada. Naime, ta tanka točka uski je pojas koji se proteže uz ocean, u podnožju vulkanskog masiva Sete Cidades.
Ponta Delgada vrvi street art djelima, što gradu daje živahnosti. Tamo (još) ne postoji glam turizam. Fasade nisu skupocjene, restorani i barovi nisu luksuzni. Svaka kuća ima svoga sveca i svoj grafit, a svaki ugostiteljski objekt odličnu hranu i uslugu. Oni gađaju srž, a ne korice knjige. Isti taj nedostatak mondenih ljetovališta uvelike pridonosi očuvanju prirode u njenoj punoći, što je mnogo veći dobitak i glavni razlog zašto sam se ja zaljubila u São Miguel.
Zanimljiva je činjenica što je ta veličanstvena priroda toliko pitoma u svoj svojoj netaknutoj divljini da doista opravdava vjerovanje u Raj. Klima je jako promjenjiva, ali nikad oštra. Padaline su obilne i česte, a temperature se kreću od najnižih 13 stupnjeva Celzija u veljači, do ugodnih 22 u kolovozu. Sada, tijekom adventa, bilo je između 17 i 20. I cvrčci su cvrčali! Ola, cvrčci u decembru! Kako me je njihov zvuk obradovao.
Iznajmismo automobil. Bijelu dobro opremljenu Corsicu, našeg glavnog saveznika u izletovanju São Miguelom i krenusmo upoznati ostatak otoka, čije je kopno usred oceana tek malo veće površine od bračke. Odlučili smo otići na drugu stranu, provesti dan u termama u Furnasu i odonuda idućih dana istražiti otok, vraćajući se u Ponta Delgadu.
São Miguel brdovit je otok. Prometna infrastruktura prati geografsku strukturu otoka i vodi vozače i vozila čas uzbrdo, čas nizbrdo. Dok smo se tako vozili prema Furnasu, odlučili smo se popeti na Lagoa do Fogo, centar vulkana Água de Pau. Uspinjući se, prešli smo iz relativno sunčanog dana u apsolutno gusto maglovit. Nisam mogla da ne pomislim koliko je to slika i prilika života kao emotivnog niza događanja. Hoću reći, Sunce i Mjesec su uvijek na nebu, svaki dan je u tom smislu isti. Prizemni vremenski uvjeti određuju kako ćemo mi doživjeti konkretan dan, kao oblačan ili vedar. Kada uzlijeće avion, on gore vidi ili Sunce ili Mjesec, nikad oblake. Njih je probio. Voljela bih se svaki dan ugledati na avion.
Da se vratim našem vulkanu...
Magla je gore prekrila i prst pred nosom, a kamoli jezero i ocean, tako da smo se spustili i krenuli dalje. Kasnije smo saznali za spotazores.com, aplikaciju putem koje se preko web kamera uživo mogu pratiti vremenske prilike na pojedinim lokacijama. Na Lagoa do Fogo je i danas magla.
Furnas je selo koje broji 1500 stanovnika i isto toliko mačaka. Sve mačke São Miguela su u Furnasu. Ratio takve koncentracije mjaukanja u Furnasu je toplina. Ta toplina posljedica je vulkanskih aktivnosti koje obilježavaju područje nakon velike erupcije 1630. godine.
Naš domaćin bio je Furnas Boutique Hotel, wellness oaza. Kupka u toplom vanjskom bazenu s ironiziranom vodom pod kišnim nebeskim svodom pružila mi je jedan od onih trenutaka za koje znate da nisu ništa duži od ostalih životnih trenutaka, ali ipak traju zauvijek.
Teško se odlučujem na upotrebu epiteta "savršeno", ali ovo iskustvo je baš bilo savršeno. Unutarnji bazeni imali su sve što dobre terme imaju: jacuzzi efekte, masirajuće mlazove, vodu od 40 stupnjeva i onu od 20, tri vrste saune i teretanu, uz odgovarajuću spa zvučnu podlogu i osvijetljenje. Na svakom koraku u hotelu stoji ponuđena infused water, a da doživljaj i psihofizička detokcikacija budu potpuni, nudi se i izvrstan doručak. Doručak je cijeli domaći: od banana i ananasa, preko suhomesnatih proizvoda, do jogurta, masla i meda. Prođu me trnci opuštanja samo li se prisjetim svih tih podražaja!
Nezaobilazan lokalitet Furnasa je Terra Nostra Parque, bogati botanički vrt osnovan u 18. stoljeću. Vrt je domaćin flori sa svih strana svijeta, raznolikim vrstama pernate faune i ljekovitom blatnom jezeru. Brojni puteljci, lokve i mostići koji okružuju centralni dvorac odišu romantikom. A osim u parku i našem hotelu, termalne vode i ljekoviti izvori se nalaze posvuda u tom malom selu, koje ih broji čak 22.
Nakon hedonističkog dana, vrijeme je bilo za jedan renesansni hiking. Otišli smo na Lagoa das Furnas. Tamo su aktivnosti Zemljine utrobe dobro vidljive kroz gejzire, bogate mineralima i sumporom, od kojih je najtopliji 99 stupnjeva. Nisam htjela biti lešana pa sam se oduprla porivu da taknem tu kipuću vodu. Ali mačke bez ikakvog ustručavanja spavaju tik do izvora, uživajući u toplini zemlje okolo.
Krenuli smo se popeti na mali vulkan. Sve se puši od aktivnosti, čak i stijene uz put. Pri samom vrhu susreli smo krave i shvatili da do vidikovca na vrhu postoji i cestovni put. U trenutku mi je bilo žao komoda kojeg sam se lišila penjanjem od sat i po kroz prašumu. Međutim, već idućeg trenutka sam shvatila da je baš to čimbenik konačnog užitka kojeg nam je pružio pogled s vrha. Trenuci neuhvatljivi, ali zauvijek prisutni. S obzirom na nepredvidivost otočke klime, prekinuli smo upijanje energije kad se počeo dizati vjetar nagovješćujući oluju.
Krenuli smo na sjeveroistočni dio otoka. Prvo smo se spustili u gradić Povoação, gdje nas je objeručke dočekao zalazak Sunca na valovima. Sreći nije bilo kraja. To je bio još jedan od brojnih vječnih trenutaka koje mi je darovao São Miguel. Mene moć oceana doista opija. Ne znam je li to zato što sam ja dite s mora i jer sam zaljubljenik u vjetar i valove, ali ti prizori i zvuci razbijanja vala o stijene nešto je čemu ne odolijevam. A zalasci su poseban dio dana, stvoreni za sumirati ga i ispratiti uz eksploziju boja.
Pošto smo učinili tako, krenuli smo u Nordeste, najsjeveroistočniju točku otoka. Odlučili smo tamo čekati jutro i onda zajedno sa Suncem krenuti natrag s istoka na zapad, iz Nordestea u Ponta Delgadu. Nismo ni slutili kakvu će nam vragoliju Nordeste priuštiti...
U Nordeste smo stigli oko 19 sati, planirajući tamo potražiti smještaj budući da nas je nadolazeća oluja fiksirala za taj gradić. A u gradiću u tom trenutku ni smještaja, ni uopće žive duše. Jedino što je izgledalo i previše živo, bilo je olujno nebo. Nismo imali baš mnogo izbora i odlučili smo spavati u automobilu.
Zabavljao me manifest života tada. Naime, samo 24 sata ranije bila sam u parnoj kupelji preokupirana pitanjem hoću li pod hladan tuš odmah ili za koju minuticu. Sada, na polegnutom suvozačkom sjedištu, usred grada duhova, prilično me okupiralo pitanje može li pijavica ući u grad i otpuhati me s Azora u neki zabačeni kutak planete.
Iako mi je objašnjeno da to neće biti slučaj, znatiželja "what if" naravi bila je jača i postavila sam pitanje "Kako onda lete krovovi?" T. se od srca nasmijao, ali... razmislite malo o tome. Moj očajnički potez uslijedio je nakon prvog nestanka struje. Pretražila sam sve vremenske prognoze ne bih li našla neke obavijesti o evakuaciji. Našla sam samo žuto upozorenje zbog obilne kiše, ali to je važnije pomorcima: automobil barem ne prokišnjava. Mene je brinuo vjetar, ali taman pošto sam se smirila izostankom obavijesti o evakuaciji, došla je struja i neki automobil je prošao gradom. Odlično! Mogla sam zaspati, ali ta je noć i dalje bila burna, s jakim naletima vjetra, potopom i višekratnim nestancima struje.
Neopisivo sam sretna što sam imala priliku osjetiti takvu moć prirode i, unatoč prvotnom strahu, ovo me iskustvo čini jako sretnom! Jutro je donijelo kraj oluje i zabonacalo je ka' ulje. Otišli smo na svjetionik Farol do Arnel pozdraviti novi dan. Kakav miradouro! Nakon doručkovanja takvog pogleda, lagano smo i opušteno mogli krenuti dalje.
Bezbrižno smo se vozili uz obalu, stajali pasti oči na nestvarnim vidikovcima i jeli na lokalnoj pumpi koja ima svoju azorsku verziju Dunkin' Donutsa. Malo kasnije, nakon ponovnog hikinga, ovaj put niz jedan od klifova do plaže, stali smo u surfersko selo Ribeira Grande. Tražili smo gdje pojesti pizzu, podržali maratonce i malo protegli noge. Nažalost, zbog vremenskih uvjeta, nismo mogli surfati na Santa Barbari pa smo krenuli prema onom masivu iznad Ponta Delgade, Sete Cidades, da uhvatimo još jedan u nizu rajskih pejzaža ovog otoka, Lagoa das Sete Cidades.
Sutra jutrom prognoza je napokon bila pogodna za isplovljavanje radi gledanja kitova. Azori su jedno od najbogatijih staništa morskih sisavaca i drugih morskih životinja, zbog svoje udaljenosti od obale i klime. U 8.30 smo krenuli, u gumenjaku od nekih desetak metara i motorom 400 konja. Susreli smo raznih vrsta dupina, igrali su se, bilo je idilično, doista.
Kitove nakon trosatne potrage ipak nismo uspjeli vidjeti, ali imali smo čast doživjeti nešto puno jače. Mislim da se svi sudionici ture ne bi složili sa mnom, ali kraj našeg izleta pružio mi je ogromno zadovoljstvo. Možda je tajna u mojoj naklonosti adrenalinu, ne znam.
Naime, nakon neka dva i po sata lagane vožnjice po oceanu, naš skipper Pedro Miguel je odlučio nagaziti gas. Moja ideja je bila da želi sustići turu druge agencije, koja je u zatvorenom brodu već išla već prema Ponta Delgadi. Pogledavši malo bolje, primijetila sam da je Ponta Delgada obavijena gustim oblacima i kišom, a i da mi ne usporavamo pokraj tog drugog broda. Dapače, još i ubrzavamo! Sjekli smo valove, ta zvijer od gumenjaka je iskakala iz vode, Njemica iza je zapomagala "Nein, nein, nein", kiša nas je šibala po licima.
Da stvar bude bolja, T. i ja smo dobili VIP sjedišta, na provi, s kojih smo jako dobro pratili bijeg od oluje, ali i popili svaki val. Koliko god me je plašila oluja u automobilu, toliko me oduševljavala ova brodska utrka s njom. Doista nezaboravno iskustvo, nabijeno istinskim adrenalinom i osjećajem malenkosti naspram nadmoći oceana... Oni koji me poznaju znaju da je to iskustvo koje me je ispunilo istinskom srećom.
Nešto kasnije, sjedili smo na kavi u koktel baru Baía dos Anjos, čekali avion i upijali proljetno sunce... dana Gospodnjeg 9. decembra, tamo gdje se Atlantik ljubi s nebom.
Poznato je da svako putovanje ostavi bez teksta i potom pretvori u pripovjedača, pa je i sada to slučaj. Međutim, mene je ovo putovanje ostavilo i bez daha, a potom mi udahnulo novu svijest u život. Život koji je prekratak da bismo bili nesretni. Zato: obrigada, Açores!
Još Valentininih priča potražite na njenom blogu.
