Galerija
Moj posljednji posjet Tajlandu čini ga prvom izvaneuropskom zemljom u koju se vraćam po treći put, što samo po sebi govori koliko mi je drag. Kada sam 2014. prvi put planirala put u ovu zemlju, svi su mi savjetovali da ne ostajem dugo u Bangkoku. Pričali su svi redom - samo dan-dva i to je dosta. Ali Bangkok i ja kliknuli smo odmah, na prvi miris, prvi ugriz, prvi pad thai, prvu masažu, prvi udisaj smoga, prvu vruću gužvu, prvi hram, prvi izlazak u Khao san... Već u avionu osmijeh mi se zalijepio za lice i željno sam iščekivala povratak u ludi grad. Dva dana sam švrljala gradom, kupovala jeftinu ljetnu odjeću i čekala kada će stići Vladi, moj dečko.
Vladi je dolazio s našim prijateljem Vukom i na neki “neobjašnjivi” način stigli su odvojeno jer, kažu oni, sve su provjeravali triput, kupili su iste karte iz Zagreba do Moskve, ali Vukin idući let je bio u 6 sati popodne, a Vladijev tek 12 sati nakontoga, u 6 ujutro. Moje se čekanje tako produljilo, ali bar mi je stigao Vuko, koji je isto stari znalac Tajlanda, pa smo zajedno nostalgično švrljali dok se navečer napokon nije pojavio Vladi. Nismo se vidjeli mjesec dana i jedva sam dočekala osjetiti njegove usne na svojima.
Već sutra Vuko se uputio prema jugu, a mi smo u nadi da ćemo prvo otputovati u Mianmar krenuli put granice. Mianmar nismo vidjeli, ali smo dobili dobru školu - nikad nemojte raditi vizu u zadnji čas. Viza za Minamar prijavljuje se online i nikako drukčije! Već u Bangkoku pokušali smo se prijaviti s dva mobitela, tri laptopa, platiti s pet različitih kartica, ali bez uspjeha. Usprkos tome odlučili smo otići u Mae Sot i vidjeti što se da napraviti na licu mjesta. Ujutro u 5, nakon cijele noći vožnje, granica se napokon otvorila, ali pomoć nismo dobili, samo nekoliko drugih web-stranica preko kojih bi se trebali prijaviti, no ni to nije uspijelo.
Nakon dva dana vožnje biciklom po jednom od najvećih trgovačkih graničnih gradova, ujedno i gradu s najviše mianmarskih izbjeglica (50 tisuća), sasvim mirni i opušteni odlučili smo odustati od Minamara i krenuti prema jugu, ionako sam žudila opet ugledati ono zaigrano, tirkizno s bijelim pijeskom obgrljeno tajlandsko more. Za vrijeme svog prvog posjeta Tajlandu, posjetila sam Koh Pangan, Koh Phi Phi te svoja dva najdraža mjesta, penjački raj Ton Sai i patuljasti otočić sreće s podmorjen ljepšim od ijednog u akvariju - Koh Tao. Ove godine plan je bio i završiti školu ronjenja upravo na potonjem mjestu.
Na putovanju s Dominikom, mojim prijateljem, poslovnim partnerom, ma mojom familijom, odlučili smo posljednja dva-tri dana svog puta provesti na moru. Kako smo iz Laosa prešli na sjever Tajlanda u Chang Mai i Pai, a let nam je za Europu bio iz Bangkoka, nismo mogli otići potpuno južno, stoga smo odletjeli u Pattayu. Pattaya bez premca drži prvo mjesto najodvratnijih gradova u koje je moja noga kročila. Sve s tim mjestom jednostavno mi je bilo gadljivo, tisuće svijetlećih barova u kojima lady boyevi nude svoje usluge, a za šankovima u 95 % slučajeva sjede stari, sijedi, srednjovječni muškarci kojima se očito život nije razvio onako kako su zamišljali.
U prvim redovima uz more lady boyevi izgledaju poput Viktorijinih anđelica, ali što se više udaljavate, dolazite do dijelova kad vam se čini da su vukodlaci obukli žensku odjeću i stavili šminku. Nismo se puno zadržali u Pattayi, samo jednu noć prije odlaska na avion. Pattaya je za nas bila samo luka iz koje smo mogli uhvatiti trajekt za otoke najbliže Bangkoku i tako uživati u moru prije povratka u hladnu Europu. Vožnja trajektom nije dugo trajala i našli smo se na Ko Lanu, otočiću s istim predivnim plažama kao i na svim onim poznatijim u Andamanskom moru ili Chumphovu arhipelagu, s odličnom, svježom ribom, koju vam onako frišku odmah, pred vama pripremaju na način koji vi izaberete.
Ovaj put naš prvi otok bio je Ko Lanta. Četiri dana prošla su u trenu i zaista smo uživali u svakoj sekundi provedenoj na tom duguljastom otoku. Poslije se ispostavilo da mi je boravak tamo uništio popriličan dio putovanja. Mislim da se to dogodilo dok smo šetali džunglom do Khlong Chak slapa, ali ne mogu reći sa sigurnošću, a nisu mogli ni moji doktori. Nakon Ko Lante dva smo dana proveli na Koh Phi Phiju, uživali vozeći se long tail brodom od otoka do otoka, roneći s tisućama tropskih ribica, hraneći se raznolikom thai hranom, koju obožavam. Još sam se uvijek osjećala dobro, iako je, kako se poslje uspostavilo, bolest u meni već lagano ključala. Tih sam dana uživala u hrani, moja su najdraža tajlandska jela sve vrste currya, crveni, zeleni, masamna, pa onda pad thai od piletine ili škampa, juha od kokosa, đumbira i limusnke trave, spring rolice, i sve, baš sve vrste voćnih sokova.
Došao je uskoro red na povratak na plažu Ton Sai, jedno od moja dva najdraža mjesta na kojima sam ikad bila, obuzelo me uzbuđenje. Htjela sam sve. Ići u Princess Lagoon, to je jedno od najluđih, kratkih, blatnih, strmih hikova koje možete zamisli. Htjela sam se penjati nekim od tih stijena koje okružuju baš svaki komad plaže, voziti supove oko malenih otočića, šetati slackline s ljudima, družiti se, piti i partijati.
Početak je izgledao obećavajuće. Čim smo se iskrcali s broda, ostavila sam Vladija sa stvarima da me čeka, a ja sam se krenula raspitati za cijene i pogledati smještaj, pa da na račun toga odlučimo gdje ćemo odsjesti. Po mom iskustvu, ovo je najbolja opcija koju možete koristiti na Tajlandu. Često mnogi smještaji i ne postoje na svjetski poznatim stranicama, a i cijena će uvijek biti niža ako samo dođete na vrata. Već nakon 200 metara hoda pogledam u momka koji dolazi prema meni i oboje stanemo na sekundu pa krenemo jedno drugome u zagrljaj. Kako volim kad mi svijet dokazuje koliko je malen. Bio je to Gustavo, živio je u mom hostelu mjesec dana, imam njegove predivne željezne ručno rađene ogrlice i nemamo se na društvenim mrežama, jednostavno smo skitnice, a skitnice će se uvijek nekad, negdje sresti. I tako sva uzbuđena zbog divnog početka boravka u Ton Saiu vjerojatno nisam ni primijetila prve znakove svoje bolesti.
Bar smo jednu od onih mnogih gore nabrojenih stvari napravili. Iznajmili smo stand up daske i vozili se oko otočića ispred Railay plaže, pronašli malu skrivenu plažicu samo za nas dvoje, što je jako teško s obzirom na to da je bio Božić i da je Tajland vrvio turistima. Nakon divnog dana otišli smo na pečenu ribu, kako i spada za svečanu božićnu večeru. Tada sam lagano već počela osjećati da mi nije dobro, al mislila sam da je sve to od sunca. Ujutro sam se probudila s temperaturom, bila sam sigurna da imam sunčanicu. Dan prije zaboravila sam ponijeti šešir i sve sam pripisivala tome. Iduću noć sam buncala, bilo mi je sve gore, proveli smo cijeli dan gledajući televiziju i pijući voćne šejkove u nadi da će bolest do sutra nestati. Kad sam se probudila, sve je bilo isto, već treće jutro s temperaturom 40 nije izgledalo dobro. Vladi je otišao na kavu i sreo Driesa, Belgijanca s kojim smo se družili na Ko Lanti, ni on nije izgledao dobro, pa je otišao s njim u kliniku da se testira na Denga groznicu, koja je jako rasprostranjena u zemljama Azije i Južne Amerike. Danas je prisutna u čak 110 zemalja svijeta. Driesa je bio pozitivan!
U tom sam trenu već bila potuno malaksala, nisam imala volje ništa jesti, slabo sam pila i ušavši u kliniku samo sam se rasplakala. Doktorica mi je napravila test sličan testu za trudnoću, osim što treba na crtice umjesto urina kapnuti krv. S nestrpljenjem sam promatrala 15 minuta u one crtice u nadi da se neće pojaviti druga. I nije! Bila sam tako sretna. Kako sam dotad pila paracetamol, a nije pomagao, doktrorica mi je dala ibuprofen i rekla da ću do sutra biti dobro.
No ispostavilo se da je to bila moja najgora noć. Nisam mogla spavati, Vladi me morao tuširati jer sama nisam mogla, presvlačila sam odjeću, stavljala obloge na glavu, al ništa nije pomagalo. Bila sam frustrirana, tužna i plačljiva. Vladi je prvi dan moje bolesti otišao sam popeti se na Princess Lagoon, pa me to radovalo. Ja sam tamo ionako već bila i stvarno sam htjela da i on doživi taj slatki, blatnjavi uspon, ali kako sam postajala sve gore, nije me mogao dugo ostavljati samu, pa se i njegov tjedan sveo na bolest. To me mučilo psihički, cijelo vrijeme sam mislila kako je on na putu samo 7 tjedana i kako ja sad sa svojom bolešću sve uništavam. To su bile nepotrebne i glupe misli jer moje je tijelo skroz otkazalo, ali nisam si mogla pomoći. Samo sam žudila za brzim oporavkom.
Idući dan poslali su me na plažu Railay, koja se nalazi tik do Ton Saia. Inače bismo bez problema prošetali s jedne plaže na drugu u samo 15-ak minuta, ali ja nisam bila u stanju toliko hodati i morali smo uzeti brod. Na Railay su se nalazile bolje klinike, kao male bolnice, i čim sam zagazila u jednu, odmah nakon propitkivanja polegli su me u krevet i dali mi infuziju s vitaminima. Jedva sam hodala, bila sam potpuno iscrpljena, da nije bilo Vladija, bila bih i potpuno prestrašena, a ovako sam bar imala nekoga svog. Nalazila sam se na plažama koje nisu povezane cestom s ostatkom kopna, na plažama do kojih se jedino može doći morem, usred džungle i divovskih stijena. Prva klinika u kojoj sam radila test na dengu izgledala je kao napušten dućan u nekom od sad poprilično praznih sela hrvatskih otoka, definitivno nije bilo mjesto na kojem se želite ozbiljno razboljeti. I prije sam se znala razboljeti na putovanjima, ali trajalo bi kratko.
Antea u zemlji najsretnijih ljudi na svijetu: "Čini mi se da njihova sreća proizlazi iz neznanja"
Kad sam prvi puta bila na Tajlandu, zadnji dan na Koh Tau, uhvatila me temperatura pa sam morala produžiti boravak, ali s 5 momaka u sobi koji su se brinuli o meni brzo sam ozdravila. Jedan je čak produžio boravak da može sa mnom ići put Kambodže, da nisam sama. Na Baliju sam tri dana umirala od trovanja hranom, ali mi je sve nekako bilo lakše jer je baš ta tri dana bila velika kiša, a i Dominik je bio sa mnom, iako smo se usred noći posvađali znog lijekova pa sam nakon 25. posjeta WC-u demonstrativno izišla van i onako bolesna sjedila i slušala kišu, ali i tad sam znala da ću biti dobro. U Meksiku me baš na dan kad smo morali putovati od Porta Valliarte do Mexico Cityja, i to 16 sati, uhvatila groznica. Srećom, naš Bla bla car imao je divnog vozača, koji je cijeli zadnji red sjedala u kombiju oslobodio samo za mene i nakon još dva dana u Mexico Cityju bila sam ko nova, baš kako sam osjećala, ali sad nisam znala kako će sve to završiti, i bilo je grozno.
Nazvala sam osiguranje i obavijestila ih da moram ostati u bolnici. Nikad, ali nikad nemojte na put bez osiguranja. Imala sam jednu gošću u svom hostelu koja je skakala u more i slomila leđa, operacija, terapije, najam stan, dolazak oca, poseban let za SAD, pa vi sami računajte. Iduća dva dana samo sam ležala i dobila sam dvije litre infuzije s vitaminima, 7 bočica antibiotika i otprilike isto toliko inekcija u ruku, bilo je to valjda previše za moje male žile, pa mi je i danas, mjesec dana nakon toga, još uvijek kvrga na ruci koja me podsjeća kako ti mala buba može zagorčati život.
Nakon što su me testirale na sve i svašta, među ostalim i na malariju, ispostavilo se da imam Thypus groznicu koju uzrokuje ugriz nekih malenih buba tipa uši, stjenica, uglavnom mala gadna prozirna buba. Ako se ne spriječi na vrijeme, može doći do odumiranja nekih organa. Iako su se u klinici lijepo brinuli o meni, zadnje su mi jutro potpuno zagorčali život i bacili sjenu na sve ono dobro. Nisu riješili sve s mojim osiguranjem, račun je iznosio oko 3 tisuće eura, a s obzirom na to da je u Europi bilo 3 ujutro i nedjelja, moralo se čekati do 8 kako bi sjeli novci. Nakon mojih velikih napora i deranja, posljednjih 10 minuta prije nego što smo mogli krenuti, da bismo stigli na autobus za Koh Pangan, uručili su mi papire i pustili me da odem. Bila je to utrka s vremenom. Ja sam odmah uhvatila brod s Railaja, ali Vladiju je bilo malo teže sa svim našim stvarima. Na kraju smo uspjeli i u noć Stare godine stigli smo na Koh Pangan da bismo bili s našim prijateljima, Zadranima. Cijelu sam noć ko stara bakica samo sjedila na ležaljci, pila voćni sok i gledala njih kako se kupaju, piju, pjevaju, plešu i vesele se. Bila sam ujedno i tužna i sretna. Tužna jer im se ne mogu pridružiti, ali sretna jer smo bar uspjeli stići i jer sam napokon vjerovala da će sve opet biti dobro.
Još sam dva tjedna pila antibiotike, a još tjedan dana osjećala sam se polovično. Na Koh Panganu ostali smo cijeli taj period i svakim danom bilo mi je bolje. Na svoj rođendan 3. siječnja još sam se uvijek osjećala grozno i bio je to prvi rođendan u mom životu koji nisam dočekala s veseljem. Posljednji dan Zadrani su imali mini koncert u malom baru, pa smo se svi veselili nastupu, jer je već sutra slijedio dan rastanka. Sale se vraćao kući, Josipa i Frane letjeli su na sjever, a Vladi i ja smo zajedno s Ritom, Anđi i Mateom krenuli u posjet Vuki na Koh Samui.
Prvu smo večer otišli na koncert Job2do, ultrapopularnog tajlandskog reggae benda, čije plakate možete vidjeti na svakoj plaži južnog Tajlanda. Kako nam je Vuko već pričao o njima i upoznao nas s njihovim pjesmama, dvostruko smo uživali u koncertu. Cure su dan nakon kasnije put Koh Taoa, gdje smo im se i mi pridružili nakon dva dana, jer smo prvo morali odradit nekoliko satova kite surfa s instruktorom Vukom. Čim bi uhvatio vremena, obukao bi mi pojas, dao kite u ruke i krenuo s ubrzanim lekcijama. Drugi dan digla sam se na dasku i osjećala kao pobjednik. Ne zbog kite surfa, nego zato što sam u tom trenutku znala da sam napokon zdrava.
Na Koh Tao stigli smo po noći, gledala sam preko ograde broda u nadi da ću prepoznati obrise palmi, da ću osjetiti miris baš tog mora, bio je to moj mali raj. Kako sad uz ono drugo najdraže mjesto vežem loše uspomene, samo sam se nadala da se nešto ne dogodi ovom, u mojoj glavi, potpuno idealiziranom otoku sreće. Ali Koh Tao kao da je ovaj put odlučio dati i više, kao da me za kraj moje tajlandske avanture odlučio nahraniti srećom za svu onu bol koju sam osjetila.
Iznajmili smo motore i švrljali otočićem gdje god smo zamislili. Nakon prva dva dana boravka blizu luke odlučili smo se preseliti u bungalove pored mora, ionako sam ko papiga ponavljala da je moja jedina želja na Koh Tau iz sobe vidjeti more, a naša kućica nije mogla biti više pored mora ili bolje reći poviše mora. Bila je stara, oronula i gotovo se raspadala, ali ujutro sam mogla vidjeti tropske ribice kako se hrane ispred našeg balkona i noću slušati valove kako udaraju u stupove naše kuće.
Jutro na dan rođendana blizanki, Anđi i Rite, skočili smo u more u potrazi za morskim psima, ipak smo spavali u Shark Bayu (uvali morskih pasa). Nisu to "zločesti" psi, ne ovi koji bi mogli napasti i ugristi, ovo su dobri koraljni morski psi koji narastu do otprilike 2 metra. Svi su bili uzbuđeni, ja ipak malo manje, već sam susrela morskog psa na otocima Phi Phi na svom prvom putovanju i tada se moje uzbuđenje moglo mjeriti s uzbuđenjem djeteta koje sjedne pred bor kako bi otvorilo darove u božićno jutro, no sad sam nekako bila baš mirna. Nažalost, usprkos više sati ronjenja nismo ih vidjeli, pa su cure popodne otišle ponovo na ronjenje s momkom iz precool bara koji se nalazio između naše dvije kućice, a Vladi i ja smo ostali čuvati bar.
Anđi i Matea su ih vidjele, barem siluete, jer je vidljivost bila dosta loša, a Riti se ni ovaj put nije posrećilo, no svakako smo svi znali da su tu, oko nas, cijeli dan, ali zbog slabe vidljivosti bilo ih je jako teško uočiti. Nabolji dan bio nam je izlet na Koh Nang Yuan, tri mala otočića povezana pješčanim plažama oko čijih smo plaža vidjeli svakakve ribe, među kojim i veliku ružno-lijepu ribu Titan, kojoj sam se nekoliko puta približila s go prom da je bolje snimim, da bi nas tad jedan od profesionalnih ronilaca upozorio da to i nije baš riba koju želimo naljutiti, pa smo je ostavili da u miru dovrši ručak. Došlo je vrijeme kada smo morali napusiti morske akvarije, hranu, kućicu s pogledom na more, predivne zalaske sunca, išli smo malo skoknuti do Kambodže, da Vladi prvi put doživi Angkor Wat i provedemo još dva dana na kambodžanskoj obali prije nego što krenemo u hladni Japan.
