Galerija
Škripa tramvajskih pruga, žamor glasova, glazba koja trešti iz automobila, pretjecanje sporih pješaka po Ilici, sudaranje s prolaznicima… Jureći kroz gradski mravinjak, ovlaš bacam pogled na izlog da provjerim vlastito stanje prije sastanka. Sklanjam se u prvi haustor da me ne pregazi stampedo, kopam po torbi tražeći ključeve, kad mi je pozornost uhvatio šareni kolaž na zidu. „Čovječe, uspori“, pisalo je.
Bila je to crnim flomasterom i lijepim rukopisom ispisana poruka na stranici stare knjige. Nakon tjedan dana u Zakmardijevom prolazu ukazao se još jedan: „Najviše ljubavi treba onome za koga mislite da je ne zaslužuje.“
Počela sam više obraćati pozornost, osvrtati se kraj svakog haustora i urbanog dvorišta u nadi da ću ugledati još koju romantičnu sliku i poruku koja uljepša dan. Iz tjedna u tjedan izranjale su na stupovima i zidovima Britanskog trga, Ilice, Frankopanske, prolaznici bi zastali i čitali, netko bi izvadio mobitel i fotografirao, a turisti pitali za prijevod.
Danas su kolaž-intervencije na zagrebačkim ulicama poznate kao „Lutajuća knjiga“ koja luta širom Zagreba, gostuje na događanjima poput Projekt Ilica i Tratinska se budi, a poprimila je i ukrasne okvire – doslovno.
Ljubitelji ulične umjetnosti, knjiga, kolaža i svijeta mašte mogu je ovjekovječiti na zidu sobe za sebe ili dragu osobu, a o daljnjim planovima popričali smo s djevojkom koja stoji iza svega: Antonellom Šantek.
„Urbani hedonist“
Sve je počelo iz ljubavi prema knjizi i ulici. „Slikala sam dugo godina, a uvijek sam voljela različite podloge – od kartona do dasaka za skate-boarding – i recikliranje. Kada sam na poklon dobila stare knjige, počela sam izrađivati čestitke prijateljima“, prepričava Antonella.
No, htjela je više. Osjećala je potrebu da izrazi ljubav prema ulici i napuštenim prostorima koje susreće u svojim lutanjima na biciklu.
„Poznajem ulične umjetnike i stare grafitere, išla sam na njihove radionice. Bilo mi je super, ali to nisam bila ja. Rekla sam si: hajde smisli nešto za sebe, nešto urbano, kul, u starinskom štihu, ali moderno i naročito važno danas: reciklirano. Ono što sam govorila samoj sebi, htjela sam podijeliti sa svojim sugrađanima.“
Njena umjetnost kombinacija je citata i poruka za sretniji život, kolaža i stranica starih knjiga. Knjige više ni ne kupuje, već ih pronalazi pored smeća i kontejnera, a svoje lokacije bira po intuiciji dok šeće gradom.
„Volim napuštena i skrovitija mjesta, stare zgrade i zidove, oni su mi poput scene na koju nastupaju knjige i vraćaju im nekadašnji život. Otkrivam ih na biciklu i mogu reći da me je on umirio, usporio ritam putovanja. Zagreb je lijep i romantičan, jako ga volim i želim izraziti svoju ljubav prema njemu,“ priča Antonella.
„Nisu svi koji lutaju izgubljeni“
Pritisak društva tjera nas da sve što radimo treba biti profitabilno, na umjetnike se često gleda kao romantične ali izgubljene duše, a njihove kulise poput starih kućica obraslih biljem postaju smetnja između staklenih nebodera i poslovnih ureda. Ima li u današnjem vremenu još prostora za knjige i maštanje?
Zaključili smo da, premda se prostor sužava, volje i potrebe ima.
„Ja živim malo „drugačije“ – nemam televizor i nisam na društvenim mrežama, tj. koristim ih samo za promociju. One služe meni, a ne ja njima, tako sam odmah postavila granicu i dobila puno slobodnog vremena. Nisam nikad razmišljala o profitu niti popularnosti, već vrijednosti koju dajem. Htjela sam se izraziti i pritom nekome uljepšati dan“, prepričava Antonella.
Dugo skrivena iza imena Lutajuća knjiga, kaže kako se iznenadila količinom reakcija kad su je ljudi otkrili. „Kad sam objavila svoje projekte na Instagramu, naročito nakon uličnih izložbi, prodali bi se u roku od sat vremena. Nisam ni znala koliko ljudi to vole dok ne bih čula 'Ajme, pa to si ti!'. Da me netko vidi na cesti, sigurna sam da nikad ne bi pomislio da se time bavim“, smije se.
Već godinama vodi udrugu za pomoć beskućnicima, a smatra kako su pandemija, kriza i potres ove godine samo pojačali potrebu ljudi jednih za drugima.
„Upravo zbog svega toga, sve se više okrećemo nekim starim vrijednostima. Vidimo i sami koliko nas se okrenulo putovanjima unutar Hrvatske, svi smo mislili da želimo vidjeti svijeta, a onda smo shvatili koliko ljepote je i tu, u našem dvorištu. Kriza će nas naučiti da se umirimo, da prepoznamo ono što je uistinu bitno, da živimo svaki dan a ne samo ona dva tjedna godišnjeg odmora. Svaki dan može biti vrijeme za mene – takve poruke su potrebnije nego ikad“, ističe.
Kriza je i njoj omogućila više samoće, više vremena, više rada i – prazne ulice koje će nas dočekati ljepše nego prije jednom kada sve ovo prođe.
„Pustite me da govorim dok ima vatre u meni“
U posljednjih nekoliko godina ukrasila je grad s više od 300 radova – to je saznala slučajno, od zagrebačkog fotografa koji je dokumentirao njenu spontanu „izložbu“.
Kamo dalje? Za mladu umjetnicu vrata se otvaraju na raznim stranama i sve više ljudi joj prilazi. U pripremi su suradnja s izdavačkom kućom i Interliberom, ali stara ljubav ostaje.
Antonella i dalje luta gradom s knjigama i osmijehom: „Sretna sam što radim to što volim, i to je moj najveći uspjeh. A za ostalo, dopuštam životu da me nosi.“
