Roman Srce mog medvjeda Milana Majerovića-Stilinovića oživljava gotovo zaboravljenog šumskog pustinjaka, a kroz njega i njegov život, u šetnji od Hriba prema Velikom Risnjaku upoznajemo svu ljepotu prirode Gorskog kotara, ali i ljude, govor i običaje čabarskog, gerovskog i delničkog kraja u 19. stoljeću.
Roman je tako izmaštani portret goranskog samotnjaka Marka, ljubavno pismo prirodi, pitak dokument jednog vremena, uspomena na govor i običaje, ali i posveta svim samotnjacima, medvjedima, svima koji odabiru šumu, divljinu i slobodu.
O Marku Turku (1859. – 1942.) ne zna se mnogo, osim da je veći dio godine, iako je u selu Hribu imao obitelj, boravio u sklepanoj kolibi uz stazu koja vodi od Crnoga luga na Veliki Risnjak, koju su nazivali Markovim brlogom. NP Risnjak na tom je mjestu postavio ploču da očuva sjećanje na čovjeka o kojemu su generacije gorana pričale priče.
U razgovoru s Milanom Majerovićem-Stilinovićem saznajemo kako ga je ta priča, odnosno onih par poznatih brojeva, o šumskom samotnjaku Marku Turku natjerala da napiše roman, kako je tekao proces, koliko se puta radi njega uspeo na Risnjak i kako će izgledati promocija knjige kod Markova brloga za rođendan NP Risnjak.
Kako je nasta(ja)o roman
"Nisam uopće razmišljao o pisanju bilo kakve knjige, ali nakon što sam u NP Risnjak vidio info-ploču s nekoliko osnovnih informacija o porijeklu imena lokaliteta "Markov brlog" i čovjeku po kojem je nazvan, ideja o pisanju romana o njegovu životu uporno me opsjedala", odaje nam zašto je roman morao napisati. "Nakon nekoliko tjedana i mjeseci, shvatio sam da me toliko privlači da želim i moram krenuti u nešto nepoznato: pripremiti se za pisanje puno duže i zahtjevnije forme. Roman mi se činio najbolji kao mogući izbor za to. Nije bilo jednostavno odlučiti se na to a još manje napisati ga, ali poriv da ispričam priču "zaboravljenog" čovjeka je srećom bio jači od nesigurnosti, lijenosti, lagodnosti, obaveza i svih drugih izgovora koje pronalazimo da ne započnemo nešto u ishod čega nismo sigurni.“
Milan Majerović-Stilinović, poznati novinar, publicist i savjetnik za odnose s javnošću, nakon hvaljene zbirke lirsko-esejističkih zapisa Što sam naučio na planini, objavljene 2020., predstavlja svoj prvi roman inspiriran planinom. Pitali smo ga koliko ga je bilo drukčije stvarati u odnosu na prvu knjigu. "Potpuno drukčije: kratkih priča koje sam pisao „usput“ i objavljivao na društvenim mrežama u Facebook blogu „Što sam naučio na planini“ u jednom trenutku se skupilo dovoljno da mi drugi ljudi predlože: ¨"To bi mogla biti knjiga." Tad sam i ja shvatio da je to točno. Tako je prva knjiga nastala bez konkretnog trenutka odluke, nekako se "skupila" sama, iako je naravno trebalo puno raditi na konačnoj cjelini koja dobro funkcionira u formatu knjige. Kod druge knjige sve je bilo 100 posto drukčije: od ideje koja me zaskočila kad se tomu uopće nisam nadao, pristojno dugog pripremnog procesa istraživanja i konačno samog čina pisanja romana, koji je značio svakodnevni višesatni rad nekih 7 mjeseci."
Iz svake rečenice u romanu čuje se i gotovo miriši Gorski kotar, kroz godišnja doba i promjene u prirodi, medvjedovo upoznavanje svijeta i šume, kroz ljekovito bilje koje Marko skuplja i prodaje… Svaka stranica daje autentičan i cjelovit doživljaj Risnjaka i kroz brojne detalje odaje da je autor dobar poznavatelj kraja.
„Kroz te 3,4 godine", govori nam, "dolazio sam u Gorski kotar više puta u razna godišnja doba. Nekad sam, nekad u društvu. Od Prezida na samoj granici i susreta s tamošnjim travarima, penjanja na Svetu Goru i brojne, čekanja u foto-zasjedama po rubovima gorskih livada s lokalnim fotografima i ljubiteljima životinja, odlazaka na izvore Čabranke, Gerovčice, Belice, Kupe – pa do hodanja od Hriba preko Gerova, Lividrage, livade Lazac i Risnjaka do Leske i Delnica, bilo je toliko toga što sam htio osobno upoznati, teško mi je i pobrojati sve lokacije. Najjače dojmove s njih sam pokušao staviti u knjigu, ali ostalo ih je za bar još jednu, još deblju."
Što se tiče pak samog pisanja, primjećuje da su poglavlja u kojima kao pripovjedač prati medvjeda "išla puno lakše“. "I ona su zahtijevala opsežnu pripremu, ali u njima naravno nema dijaloga (pa ni fascinantnog čabarskog dijalekta), nema socijalnih, političkih ili kulturnih referenci. Dijelovi knjige koji su događaju među ljudima su bili puno zahtjevniji, svaka je rečenica tražila dobru koncentraciju i pripremu jer u njima često miješam i spajam različite slojeve ljudi, seljake i vlasteline, lovce i ugledne povijesne osobe.“ Naslov romana bio je radni – pa ostao. "Nisam smislio ništa bolje do kraja, a Željko Žarak, direktor izdavačke kuće Libricon, uvjerio me da ni ne trebam dalje tražiti. Mislim da je dobro ovako, ima neku zagonetku."
Kako su Marko i njegov medvjed progovorili
Majerović-Stilinović u Srcu mog medvjeda uz ljepotu i bogatstvo prirode Gorskoga kotara dokumentira i jedno vrijeme. Valjalo je temeljito istražiti reljef, floru, faunu, povijest, ljude, govor, pa pokušavamo saznati što mu je na tome putu bilo najdraže. "Uh… sve" - dobivamo odgovor koji smo i očekivali, roman ga odaje.
"Stare knjige, putopisi, kronike, zbornici i zemljovidi tog kraja su mi dali obilje materijala čije me je proučavanje znalo odvesti daleko u prošlost. Lokalni ljudi poput Slavka Malnara i Ivana Janeša iz Čabra i tamošnje Matice hrvatske napravili su sjajan posao s prikupljanjem svih mogućih informacija u svojim knjigama, drugi ljudi su objavili i na YouTube stavili izvrsne dokumentarce koje sam detaljno pregledavao i zapisivao ono što ljudi u njima rade i govore. Svima im, kao i na kraju same knjige, i ovim putem zahvaljujem.“
Ali ipak, priznaje, najveći su užitak bili susreti i druženja s ljudima na teren."u: "od Markova prapraunuka vlč. Vjeke Kovača, koji mi je također puno pomogao i s kojim sam se popeo na vrh Risnjaka, do boravka u kućici na stablu uz samu Kupu, nizvodno od izvora, na OPG-u Josipa Turka, koji – slučajno ili ne – ima isto prezime kao glavni lik romana."
O Marku se zna vrlo malo, gotovo ništa uz činjenicu da je sagradio brlog i u njemu živio veći dio godine, tek nekoliko brojeva: godina rođenja, godina smrti, podaci o ženama i djeci iz župnih knjiga. A sada je ponovno progovorio. "Marko Turk kakav je u romanu je naravno fiktivan lik, nastao na temelju nekoliko osnovnih informacija o datumu rođenja i smrti a onda puno pripreme, zamišljanja i rada. Kroz njegovu priču u knjizi se trudim ispričati i širu priču o tom prostoru, njegovoj povijesti i sudbini ljudi i životinja“ pojašnjava na Majerović-Stilinović i dodaje: "Sigurno dijelim s njim nagnuće i strahopoštovanje prema prirodi i divljini, u tome se prepoznaju i pronalaze i mnogi čitatelji ove knjige."
Najzahtjevnije je, kaže, u oživljavanju ovog pustinjaka, bilo napraviti zanimljiv lik čija nas sudbina zanima i dira danas iako je živio prije 150 godina. „Nisam ga htio romantizirati ali niti učiniti njegovim živućim potomcima narušiti sliku koju možda imaju. Zanimljivo mi je bilo tražiti moguće razloge koji su ga vukli da, iako je imao obitelj (čak se dva puta ženio!) toliko vremena provodi u šumskoj brvnari koju je sam izgradio daleko od svog sela.“
Drugi glavni lik romana, kroz koji Majerović-Stilinović možda i najviše govori slobodi, poštovanju i odnosu čovjeka i prirode, je medvjed s kojim se, kako Gorani pričaju, Marko skoro sprijateljio. „Medvjed je bio i ostao snažan simbol divljine. I zanimljivo je kako je njegova uloga u našim životima dvojaka – od plišanih medvjedića koje kao igračku ima skoro svako dijete do životinje koju se kasnije ljudi toliko boje sresti u planini iako su im, realno šanse za to nevjerojatno male. Kroz odnos ljudi prema njima ocrtava se i odnos prema prirodi, a tu nam nedostaje razumijevanja. I u samom Gorskom kotaru risovi, divokoze, tetrijebi i mnoge druge životinjske vrste gotovo su istrijebljeni, ili se bore za opstanak. Divljinu ne možemo i ne trebamo pripitomljavati – trebamo je poštivati, jer bez nje nema ni osjećaja slobode kojeg kao izletnici tražimo“ zaključuje Majerović-Stilinović o simbolici ovog odnosa.
Ona se tužno ogleda i u tragičnom Markovu kraju u talijanskom koncentracijskom logoru Gonars. Koliko se god Marko trudio udaljiti od svijeta, on ga je ipak na kraju sustigao. Umro je kao i njegov medvjed, sam i zbog tuđih pravila koja nije razumio. „Možeš provesti cijeli dugi život kao svojevoljni otpadnik i vjerojatni čudak u dubini šume, da bi na kraju završio kao jedan od tisuća, bezimen, sputan kao ratni zarobljenik, daleko od slobode i mira koju pruža šumska hladovina. Opreka između onog za čim je tragao i kako je na kraju skončao Marko Turk bila je glavni okidač za pisanje romana. Možeš bježati, ali možeš li pobjeći – ne od razjarenog medvjeda, nego od ljudi i zla koje donose njihove misli i ambicije? Ako već nije bilo tako u stvarnom životu, nadam se da sam u knjizi tom čovjeku zadnje trenutke učinio boljima, a čitatelje podsjetio na neko prošlo vrijeme i zeleni svijet koji čeka i nudi im nove priče.“
Do koga ova priča treba stići i kako će se vratiti u svoj brlog
Na kraju, iako sigurni da će Srce mog medvjeda, zbog lakoće kojom se upija, intrigantne teme, živih opipljivih opisa i drugog vremena islikanog u nevjerojatne detalje, čitalačka publika naprosto voljeti, pitamo autora komu je pisao knjigu, pustinjacima, šumskim ljudima, sebi ili medvjedima.
„Najprije sebi, htio sam osmisliti i ispričati tu priču jer mi se činila vrijednom i vremena i truda. Sljedeći krug publike su mi ljudi koji vole knjige koje će ih odvući u drugo vrijeme, na drugo mjesto, koje će ih potaknuti misli i probuditi im možda dugo zaboravljene osjećaje. Mnogi su mi već poslali poruke da su čitajući knjigu i zaplakali ili osjetili da su i samo u tom velikom zelenilu, na tim sjenovitim stazama, ili da imaju dojam da sjede uz noćnu logorsku vatru oko koje se pričaju priče iz prošlih vremena. To mi je strašno drago čuti, znači da knjiga djeluje onako kako sam htio. Na kraju sam zaključio, pišem knjigu za šumske ljude, gdje god oni bili i po kakvim god šumama hodali, oni su ti koji želim da je pročitaju, hodači, tragači, oni koji vole sporedne staze. Posebno sam sretan što su je odlično primili baš Gorani, koji najbolje poznaju taj kraj i kojima ne možete "prodati" nešto što nije uvjerljivo i utemeljeno. Njihov mi je sud o knjizi, iskreno, bio najvažniji. A medvjedi… želim i radim na tome da i knjiga na neki svoj način pomogne zaštiti stvorenja koja srećom još lutaju našim šumama. Zato ćemo im i na promociji u Risnjaku posvetiti dosta pažnje.“
Naime, nakon nekoliko klasičnih predstavljanja romana od lipnja kada je izdan, 9. rujna održat će se jedna drugačija i posebnija promocija. Poseban poklon NP Risnjak za njegov 70. rođendan i šumsko-postavangardna magija čitanja o nekom mjestu – baš na tom mjestu.
"Da, idemo predstaviti i čitati knjigu ravno tamo odakle je sve krenulo – na sam Markov brlog u Risnjaku!“ uzbuđeno govori Majerović-Stilinović. „Sretan sam i ponosan što ću roman predstaviti u NP Risnjak, koji ove godine slavi 70 godina postojanja, i koji je poprište najvećeg dijela mog romana."
Samo predstavljanje knjige bit će podijeljeno u dva dijela. U Upravi Parka u Crnom Lugu u 10 ujutro održat će se predstavljanje knjige. Ante Magzan, autor dizajna naslovnice, objasnit će zašto ona izgleda tako kako izgleda, a Slaven Reljić s Veterinarskog fakulteta, voditelj projekta praćenja brojnosti medvjeda u RH, u svojoj će prezentaciji približiti izazove i stanje s velikim zvijerima u Parku.
Potom se hoda do Markova brloga uz stručnu pratnju djelatnika Parka i čitanje dijelova knjige, a svi koji imaju volje pozvani su i na sam vrh Risnjaka gdje se, također, zbiva jedno važno poglavlje romana.
"Doslovno hodamo stazama iz knjige. Mislim da će biti zanimljivo svim generacijama. Park časti posebno povoljnom cijenom ulaznice, vrijeme i vegetacija Risnjaka će biti idealne za uživanje, a mislim da će nam rika jelena biti dodatna zvučna kulisa koja je obogatiti doživljaj dok budemo hodali. Već samo to je spektakl početkom rujna u tim gorama" zaneseno završava Majerović-Stilinović svoju pozivnicu u NP Risnjak. Šetnja Markovim stopama oživjet će ga na još jedan način, a početak jeseni na Risnjaku doživljen kroz Markove oči bit će iskustvo koje svi koji barem nekad moraju pobjeći u gore – u njima i traže.
Pluća Hrvatske: 10 šuma i parkova diljem Lijepe Naše u kojima možete napuniti baterije
