Naš sugovornik u ovom putopisnom kutku, kontra svakom običaju, nije putnik koji je sam prošao goleme udaljenosti, upoznao skrivena mjesta i stvorio neki intiman odnos s njima ili njihovom kulturom. Pa ipak, o jednom nevjerojatno uzbudljivom putovanju, dugom četrnaest tisuća kilometara, opasnom, neizvjesnom i prilično fascinantnom, može ispričati više od ikoga na svijetu. Pa i od putnika samih.
Davor Ćiković ornitolog je koji sa svojim timom već petnaest godina prati odvažne i samozatajne pustolove kojima je luda putnička avantura – tek život. Glavni junaci njegova neobičnog putopisa su crnoglave strnarice, malene ptice prilično nepoznate izvan uskog kruga znanstvenika, entuzijasta i, kod nas još u neimpresivnom broju, promatrača ptica.
Crnoglava strnadica (Emberiza), nismo imali pojma, malena je ptica, duga tek 15-ak centimetara, pero-lake kategorije – teži tek 30-ak grama, iz porodice koja broji oko 300 vrsta i od kojih većina živi na južnoj hemisferi. Tek oko 10 posto rađa ih se s naše strane ekvatora, a jedna od tih rijetkih vrsta je i – crnoglava.
Crnoglava strnarica posebno nam je zanimljiva, jer je, kako bi se reklo u njezinu rodnom kraju - “naša“. Naime, te se ptice gnijezde u sjevernodalmatinskom zaleđu, na području Ravnih kotara, a da imaju osobne isprave, na njima pisalo Dazlina. Tako se naziva polje koje su odabrale, uz cestu koja od Stankovaca vodi prema moru i uz koju prolaze mase i ne sluteći kakav se fenomen ovdje skriva.
Ali nisu za njezino nepoznavanje krive samo brze ceste i ignorancija, objašnjava nam Ćiković: "Ova ptica boravi na području istočne Europe i Bliskog Istoga gdje nema dovoljno znanstvenog interesa. Nažalost, u znanosti je često tako da se, ako ne dobije sve na pladnju, rijetko tko time bavi… A mi smo se eto odlučili baviti jednom takvom zanemarenom vrstom. Strategija je bila usmjeriti istraživanje prema nepoznatim vrstama i strnadica je pobijedila."
Svjedoci drastičnih promjena
Davor Ćiković i drugi znanstvenici sa Zavoda za ornitologiju u Zagrebu bez sumnje su najveći i najbolji poznavatelji ove ptice – na čitavom svijetu. Od 2010. godine, od svibnja do srpnja sele se (ipak i oni!) u Dazlinu i čekaju malene price da se vrate sa svog dugog puta i da se ponovno smjeste u svoje bogato dalmatinsko polje. Barem dok se još imaju gdje smjestiti, jer, realan je Ćiković, s izumiranjem tradicionalne obiteljske poljoprivrede i propadanjem polja ili s prelaskom na monokulture, i ove će selice potražiti novo stanište. "Već petnaest godina svjedoci smo dramatičnih promjena," govori nam.
Ovaj neobični putopis nema samo svoj početak u dazlinskom polju… Iz njega se može pratiti čitavo, životno putovanje ovih pernatih putnika. Crnoglave strnadice se prstenuju klasičnim identifikacijskim prstenima, a dodatno se označuju i prstenima u boji. Tako ornitolozi ne moraju uhvatiti svaku pticu da bi provjerili njezine podatke i zabilježili "tko je" i radi li se o povratnici. A najstarija svjetska putnica iz Dazline imala je više od devet godina – priličan broj za ptičicu čiji je očekivani životni vijek u divljini između pet i osam godina. I koja se na svom sezonskom putovanju susreće s jako velikim svijetom i jako velikim opasnostima.
Ali opasnosti nisu rezervirane samo za veliki svijet. One se mogu dogoditi i doma, u Ravnim kotarima, u spokojnom Dazlinskom polju… A priča o njima je i prča je o odgoju triju ptića kojima su ovi znanstvenici neplanirano postali roditelji. A s time, kao i u svakome roditeljstvu, dolazi velika odgovornost… jer male ptice treba othraniti i pripremiti ih za daleki put.
Kad si mala ptica, svi te žele pojesti
"Crnoglava strnadica je selica", uvodi nas Ćiković u njihovu četrnaest tisuća kilometara dugu avanturu. "Ali za razliku od većine selica, ona ne leti na jug, nego, prema vlastitom kompasu i protiv main streama – barem onog magnetskog, leti na istok. Taj je put odabralo tek nekoliko vrsta ptica.“
Uz sve ostale nepoznanice o strnadicama, i tijek njihove migracije donedavno je bio posve nepoznat. Ipak moderna je tehnologija malo pomogla, ali nedovoljno da bi se precizno mogla iscrtati ruta ovih putnika. Naime, crnoglave su strnarice prenježne da bi nosile GPS, pa zapravo nose prilagođeni svjetlomjer iz kojega će njihovi vjerni pratitelji u Dazlini iščitati dragocjene podatke. Naravno ako se ptice sretno vrate. I ako ih uspiju uloviti. "Morate dvaput uhvatiti pticu – to je pravi izazov, otkriva Ćiković. Prvi put da joj stavite uređaj, drugi put da ga skinete. Strnadice su jako pametne, ne daju se - dvaput - tako lako uloviti…"
Ptice selice na svojem se putu susreću s ekološkim barijerama. Na onom gdje je gužva najveća, na putu u Afriku, dvije su velike barijere Sredozemno more i Sahara. Zahvaljujući ornitolozima sa zagrebačkog Zavoda, saznali smo da strnadice na svojem putu na istok moraju preletjeti Iranski plato, ogromno područje polupustinja i pustinja, koje se zanemaruje pri migracijama ptica, "jednostavno zato što je rijetkima na putu", objašnjava Ćiković.
"Prepreka je to koja vjerojatno oduzima dosta ptičjih života na putu, a najopasnija je za mlade ptice koje se sele prvi put. Crnoglave strnadice putuju sredinom kolovoza kada ondje dnevne temperature premašuju 50 stupnjeva. Pustinja Lut, u jugoistočnom dijelu Irana u kojoj su izmjerene i temperature više od 70 stupnjeva, jedno je od nasurovijih mjesta na Zemlji."
Crnoglave su noćni migranti, danu se odmaraju, a sada već ponešto i znamo o mjestima na kojima se odmaraju. Ipak, još uvijek nedostaje puno informacija o njihovom putu, što ga čini još zanimljivijim – jer koliko je u naše vrijeme još ostalo misterija? Put pun nepoznanica, opasnosti, prepreka i izazova Davor Ćiković će, s kolegicom Sanjom Barišić, opisati i približiti onima koje vuku daljine ovaj četvrtak u CeKaTe-ovoj Putničkoj klasi.
Gladno pleme Asmat: Priča o domorocima koji su optuženi da su pojeli mladog Rockefellera
